– Iskreno rečeno, očekivali smo interes, ali ne i da toliko, praktično eksponencijalno, raste iz godine u godinu – kaže Nenad Puhovski, direktor festivala ZagrebDox, čije šesto izdanje počinje 28. veljače.
Jedna je to od vodećih kulturnih manifestacija stvorena u zemlji u kojoj su dokumentarci vrlo često, ne baš neopravdano, bili sinonim za dosadu.
– U pet godina publika ZagrebDoxa narasla je sa šest na 23 tisuće. Usto, treba uzeti u obzir da mi, osim što prikazujemo kvalitetne i zanimljive filmove, praktično ničim ne “zabavljamo” publiku. Nema crvenog tepiha, nema DJ-eva ni koncerata, nema “after partyja”... filmovi, filmovi i samo filmovi.
Taj razvoj, međutim, pokazuje još nešto – publiku se sustavno podcjenjuje i nameće joj se, pogotovo na televizijama, loša konfekcijska produkcija, i to ne samo u dokumentarizmu. No, kada se toj istoj publici ponudi nešto doista drugačije i kvalitetno, ona to i te kako zna prepoznati. Naravno, i dokumentarac se promijenio... u svijetu, ali i kod nas. Kad je domaća produkcija u pitanju, možda (makar samo malo) i pod utjecajem ZagrebDoxa.
Čak 40 hrvatskih filmova
Mislite li da dokumentarci dobivaju na težini i značaju jer se igrani film, dominantni američki, odmaknuo od živih ljudi, stvarnih tema i emocija?
– Posve sigurno. U vrijeme kada simplificirani eskapizam mnogima postaje jedinim poželjnim odgovorom na probleme koji ih svakodnevno okružuju, kada film poput Avatara ruši sve rekorde gledanosti, u vrijeme kada filmski Aleksandar Makedonski i japanska gejša govore ne samo istim jezikom već i istim diskursom, kada svijet sapunica i „reality“ programa teži proizvesti „drugu stvarnost“... ljudi jednostavno sve više trebaju kontakt s realitetom. Dokumentarci, naročito autorski, kakve mi prikazujemo, svakako su jedan od boljih načina uspostavljanja odnosa prema svijetu u kome živimo.
Ako su dokumentarci u inozemstvu slika svijeta, mislite li da naši dokumentarci još uvijek ne oslikavaju glavninu problema u ovoj zemlji u mjeri u kojoj se njome bave mediji?
– Mislim da je to sve manji problem i da nam je dokumentarna produkcija sve bolja. Eto, ove godine sve zajedno (uključujući i retrospektive) prikazujemo više od 40 hrvatskih dokumentaraca. Ako pak napravimo kratku analizu recentne produkcije koju prikazujemo na ZagrebDoxu (uključujući i filmove koji su izvan konkurencije), vidjet ćemo da se filmovi bave doista najrazličitijim temama – pričama o Ani Magaš („Znak na Kajinu“ L. Šišmanović i T. Kopsa) i Ani Dragičević („Zašto“ Lj. Janković Lazarić,), sudbinom Tvornice duhana Zagreb („TDZ – za uspomenu i dugo sjećanje“, I. Bezinovića), azilantima u Hrvatskoj („Direkt: Čardak ni na nebu ni na zemlji“ M. Sikavice), problemom integracije Roma („Benjamin“ M. Vukšića), prikazom situacije u ženskom zatvoru („Tjeskoba“ D. Čučića), pa sve do intrigantnih glazbenih („Kad se pretvorim u Severinu“ D. Drinovca) ili putopisnih dokumentaraca („Odavde do Tralala“ B. Veličana).
Sud o onom što ne postoji
Film o Ani Magaš već je podigao nešto prašine. Jeste li ga uspjeli pogledati?
– Pogledao sam grubu montažu filma „Znak na Kajinu“ koji govori o sudbini Ane Magaš.
Mogu samo reći da sam konsterniran napisima u nekim novinama poput onih – nisam vidio, ali mi se ne sviđa! Drvlje i kamenje koje su neki novinari bacili na film koji nisu vidjeli, vrijednosni sudovi koje donose o nečemu što još ne postoji u javnosti još su jedan znak vrlo ozbiljne etičke krize našeg novinarstva.
