David Bowie rođen je na današnji dan, 8. siječnja 1947., istog datuma kad i još jedan veliki inovator rock-glazbe i pop-kulture 20. stoljeća, Elvis Presley, dvanaest godina ranije. No, bez obzira na tih dvanaest godina razlike, puno ih toga povezuje po utjecaju koji su ostvarili, ali i zbog posmrtne isplativosti njihova lika i djela. Naime, obojica su postala dokazima sličnih zakonitosti u diskografskoj industriji i svjetskom šoubiznisu, koji itekako vole zlatne koke koje nose najviše “jaja” i financijske dobiti.
Poseban box set
Pogledamo li unatrag ovih pet godina, čini se da David Bowie zapravo nije nikamo ni otišao. Dapače, njegove ploče prodaju se u milijunskim nakladama i svake od tih pet godina pojavio se neki luksuzni retrospektivni box set posvećen određenom razdoblju njegova rada, na 50-godišnjicu objavljivanja pojavili su se remiksirani albumi “Space Oddity” i “The Man Who Sold The World” o kojima smo nedavno pisali, a uskoro će i materijali s “Hunky Dory” iz 1971. Upravo za njegov rođendan danas priprema se streaming program “A Bowie Celebration: Just for One Day” koji će voditi njegov prijatelj i susjed s Manhattana, glumac Gary Oldman, program u kojem će sudjelovati mnogi prateći glazbenici iz Bowiejevih bendova, Trent Reznor iz Nine Inch Nails, Billy Corgan iz Smashing Pumpkins, Perry Farrell iz Jane’s Addiction, Duran Duran, Anna Calvi, Ian Astbury iz The Cult i drugi. Danas će biti objavljen i singl s Bowiejevim obradama pjesama “Mother” Johna Lennona i “Tryin’ to Get to Heaven” Boba Dylana. I Bowiejev mjuzikl “Lazarus” ovih dana možete pogledati na streamingu, iz hladnoće svog doma i planetarne samoizolacije koju je još 1969. opisao u pjesmi “Space Oddity”.
Nekom nevjerojatnom manipulativnom igrom sudbine David Bowie preminuo je dva dana nakon svog rođendana, 10. siječnja 2016., taman nakon što mu je album “Blackstar”, posljednje remek-djelo, objavljen na sam rođendan. Nekoliko dana kasnije Brian Eno, Bowiejev suradnik i prijatelj. komentirao je: “David je i svoju smrt pretvorio u umjetnost.”
Mnogi smo to pomislili, pa i ja kojemu je recenzija “Blackstara” objavljena u Večernjem listu u nedjelju, dan prije Bowiejeve smrti. Kad sam se probudio u ponedjeljak i vidio loše vijesti, pomislio sam da se radi o nekoj manipulaciji, fake newsu ili bilo čemu jer kako čovjek koji je snimio ovako savršen album može umrijeti? Sjećam se da mi je prijatelj poslao poruku: “Molim te, nemoj pisati o Keithu Richardsu.”
David Bowie uspio je sakriti svoju bolest i usred New Yorka znajući da bi mu njezino otkrivanje poremetilo planove i normalan rad pa je doslovno do kraja života radio onako kako i izgleda, skršeno, u videospotu singla “Lazarus”, u kojem ulazi u crnilo ormara i pušta nas da zamislimo što se unutra krije.
Nemoguća misija
Kad sam prije dvije godine zadnji put bio u New Yorku, dao sam si truda i obišao tonski studio u kojem je snimao zadnje albume, nekoliko blokova udaljenom od mjesta gdje je stanovao, a usput sam provjerio i koje je knjižare i trgovine obilazio ležerno se šećući ulicama donjeg Mahattana, newyorškog East Villagea, gdje je stanovao od kraja devedesetih.
Prvi sam ga put u New Yorku vidio 1995. kad je na turneji svirao s Nine Inch Nails – bio je red od nekoliko stotina metara ispred trgovine Tower gdje je potpisivao album “Outside” – u Meadowlands areni u New Jerseyu, gdje sam prvo zapazio golemi desetmetarski dres Dražena Petrovića koji je visio s krova legendarne sportske dvorane. I baš krajem 2019. u sklopu edicije šest Bowiejevih nastupa s kraja devedesetih prvi se put pojavio i službeni zapis te legendarne turneje s Nine Inch Nails, čiji Trent Reznor danas gostuje u streaming programu, ovaj put bez Davida.
Jesmo li ga voljeli? Jesmo, ali dvojako i svakako. Bowie je dva puta gostovao u Zagrebu, pred pedesetak tisuća ljudi po kiši na maksimirskom stadionu 1990., ali i pred samo četiri tisuće ljudi 1997., na daleko boljem nastupu u Domu sportova. Poluprazna dvorana u vjerojatno najgore vrijeme za inozemna gostovanja kod nas pokazivala je promotoru Marijanu Crnariću koliko je nemoguća misija predvidjeti reakcije domaće publike, od kojih su mi neki po gradu indolentno govorili: “Neću na koncert, gledao sam ga u Maksimiru”, iako je Bowie bio u sasvim različitoj stratosferi. Iste te 1997. održao je luksuzni rođendanski koncert s brojnim slavnim gostima u newyorškom Madison Square Gardenu koji je na televiziji gledao milijunski auditorij, vjerojatno i ovi koji nisu htjeli doći u Dom sportova.
Gledao sam ga na koncertima desetak puta, uključujući münchenski i bečki nastup 2003. na njegovoj posljednjoj turneji prije srčanog udara i povlačenja u privatni mir i mit à la Greta Garbo. Bowie je imao nepogrešiv smisao za tajming i rođendane. Kad je 2013. na rođendan 8. siječnja nenajavljeno objavio povratnički singl, baladu “Where Are We Now?”, ne samo da ga je na YouTubeu pogledalo nekoliko milijuna ljudi nego je bio i najava njegova prvog albuma nakon dugih 11 godina samoizolacije.
Sličan šok priredio je i na svoj rođendan 2016., ali taj je put šok bio definitivan jer je samo dva dana kasnije objavljena vijest o Bowiejevoj smrti i prestanku svake veze s nama. No pet godina kasnije pokazuje se da je bio u krivu: Bowie je možda otišao, ali svijet ga i dalje ne pušta da ode.
