Igrao je u brojnim televizijskim serijama prije “Boljeg života”, a ostvario je i brojne uloge i poslije ove kultne serije, ali Marka Nikolića zauvijek će pratiti lik Dragiše Gige Popadića iz ove serije koju je obožavala cijela bivša država.
Nakon dugo vremena publika u Hrvatskoj će ga gledati u ulozi Lazara u RTL-ovoj seriji “Pogrešan čovjek”, što nam je bio povod za susret s glumačkom legendom. Serija starta 16. rujna na RTL-u kada će se od 21 sat prikazati prva dva nastavka. Teška bolest s kojom se hrvao zadnjih godina nije mu uništila radni elan ni pozitivan duh. Rad s mladim glumcima dobro utječe na njega i sami liječnici preporučili su mu da ne odustaje od rada, a priznaje da svaki honorar dobro dođe da se popuni kućni budžet. Kako se nosio sa slavom koju mu je donio Giga, koje životne navike je promijenio nakon što je saznao da je bolestan i što je za njega bolji život, otkrio nam je Nikolić u ovom razgovoru.
Kako je došlo do suradnje u novoj RTL-ovoj seriji “Pogrešan čovjek” u kojoj glumite Lazara starijeg?
Telefonom me nazvala agentica iz Beograda. Pitala me mogu li doći pogledati pilot i da se dogovorimo oko uloge Lazara starijeg, jer ja na audicije više ne idem. Došao sam, pogledao pilot-nastavke, pitali su me bih li igrao ulogu Lazara starijeg i kad smo se složili oko svih tehničkih detalja oko snimanja, pristao sam na ulogu.
Kako vam se sviđa radnja serije?
Znate što, toliko sam dugo u ovom poslu da sam čak spreman prihvatiti neke poslove, a da nisam pročitao scenarij, niti pogledao pilot. Meni slava više ne treba, meni ne treba baš toliko ni novac. Nije da plivam u njemu, ali skroman sam čovjek, imam stan, zdravu djecu, automobil i brodić i meni više ništa ne treba. Otišao sam u mirovinu, ali otrgnuti se od glume tek tako naglo, ne mogu. Jednostavno, voliš se vidjeti s ljudima iz svog posla i naviknuo si na tu prokletu kameru i prokletu zafrkanciju na snimanjima i bez toga ne možeš. Supruga me zna ponekad pitati kako ja uopće hodam kad ne osjećam stopala zbog polineuropatije, pa joj ja kažem da hodam po sjećanju, tako po sjećanju i glumim (smijeh).
Koliko se razlikuju snimanja danas, od onih iz vremena kada ste snimali “Bolji život”?
Razlika je u tome što je sada sve na engleskom. Pita mene moja kći, koja je također glumica, kad ti je pick-up sutra, a ja pojma nemam o čemu ona govori. Imao sam dojam da sam došao na teniski meč koliko se riječi engleskih koristilo. Sad sam se malo navikao, ali na početku nisam znao te izraze. Što se glume tiče, za ovakvu vrstu serija, mislim da je osnovno i zlatno pravilo glumiti tako da ti ljudi nakon što te vide na ekranu kažu: – Pa ti uopće ne glumiš. To znači da si uspio. Kad mi kažu kako uopće ne glumim, onda im uzvratim: – Dobro, odvest ću te na jedno snimanje pa ti nemoj ništa glumiti ako misliš da je to tako. Kod snimanja serija poput “Pogrešnog čovjeka”, odmah se vidi svaki falš glumac, tko nije talentiran i iskren glumac, ne može proći kod publike.
Puno je uloga zapisano u vašem životopisu, ali Dragan Giga Popadić vas je obilježio. Što je bilo privlačno u tom “Boljem životu” da su ulice diljem bivše države bile prazne kad se serija emitirala?
To je univerzalna i iskonska tema, tema obitelji. I danas se ljudi, nakon toliko vremena, mogu prepoznati u tim likovima, njihovim mukama, lijepim i ružnim stvarima i zato mislim da ova serija toliko privlači. Mislim da su likovi sjajno pogođeni. Koliko je ova serija bila značajna, možda najbolje dočarava to što su na set dolazili brojni kolege i molili da barem prođu kroz kadar. Bilo je velikih i dobrih glumaca koji su htjeli ulogu od samo dvije rečenice u “Boljem životu”. Nisu to radili kako bi se afirmirali, radili su to kako bi imali osjećaj da su i oni pridonijeli tako dobroj seriji.
Giga je bio specifičan lik, a opet su se svi mogli poistovjetiti s njim?
Tu specifičnost sam mu ja udahnuo, da je netko drugi igrao Gigu, udahnuo bi mu neku svoju specifičnost. Moja supruga, s kojom sam se upoznao poslije “Boljeg života”, znala mi je reći: – Nikako ne znam tko je sa mnom kod kuće od vas dvojice, jesi ti napravio Gigu ili si se toliko zaglumio da si privatno postao Giga. Kažem joj na to: – Da ti pravo kažem, ja sam Giga. Nisam ništa tu nadodavao, igrao sam onako kako je bilo napisano. Dodavao sam samo svoje psovke, koje i dan-danas ljudi sa simpatijom prepričavaju. Svatko od glumaca unio je nešto svoje i to je odlično funkcioniralo. Popadići su stalno bili u nekim problemima i mukama, ali tako je valjda u svakoj obitelji. Ne znači da se obitelji koje se stalno svađaju ne vole.
Jeste li imali nekog Gigu kao uzora?
Imao sam barem pet milijuna uzora. To je lik koji osobinama pripada tipu muškarca iz centralne Srbije, a tamo su muškarci grubi, nježni, pravedni, strogi, svakakvi su. Takve ljude nije baš teško ni igrati, imate puno mogućnosti za izražavanje ljudskih osobina.
Često spominjete da su vas obilježile dvije uloge i da čekate tu treću?
Druga uloga, uz Gigu, uloga je Karađorđa kojeg sam igrao i koja me obilježila do “Boljeg života”, a onda je došao Giga i potpuno me preuzeo i svi su me znali kao Gigu.
Brkove nemate, a sve te uloge koje spominjete obilježili su brkovi?
Nakon tih uloga, u mojim srednjim godinama, kad bi me neki redatelj htio angažirati za film i kad bi mi rekao: – Baš te zamišljam s nekim brkovima, zaustavio bih ga i rekao: – Ako mi staviš deblje brkove koji se spuštaju dolje, bit ću isti Giga, ako mi staviš oštre brkove, bit ću Karađorđe, ako mi pak staviš neke male, sitne, pretvorit ćeš me u Hitlera. Sad kad sam osijedio, mogu staviti sijede brkove, oni ne podsjećaju ni na jedan lik.
Je li vam pomagalo to što privatno nemate brkove pa vas bez njih obožavatelji ipak nisu prepoznavali na ulici?
Ne! Ma kakvi! Prepoznavali su me iz autobusa, mahali mi kad bi me vidjeli u automobilu i zaustavljali svugdje. U početku ti to godi, ali poslije ni u ribolov nisam mogao otići u miru. Čim bi pored mene prošao neki ribič, odmah bi svima putem dojavio gdje pecam i za par minuta eto ih, svi pecaju oko mene.
Pecanje je i dalje strast?
Oh da! Dok sam živ i dok mogu hodati, a kad ne budem mogao, onda ću pecati u kadi!
Imate li neki ulov za pamćenje?
Ne, nisam jedan od takvih. Imam jednog šarana od osam i pol kilograma i to je to. Pecam iskonski, kao lovac, pecam ribu da bih je uhvatio, a ne da bih je puštao. Samim tim nisam ograničen ni zaluđen nekim kapitalnim ulovima.
Kako vam je zdravlje, borili ste se s teškom bolesti zadnjih godina?
Dobro sam, čim radim i mogu ujutro doći iz Beograda u Zagreb, znači da sam zdrav. Grlo mi je malo otišlo, ne od operacije, nego od lijeka koji pijem s vremena na vrijeme. Čim ga popijem, utječe mi na glasnice. Glas mi se potpuno vratio, jedino sam izgubio žlijezde slinovnice i zato stalno pijem vodu.
Bolest je bila opomena, ostavili ste se poroka?
Hvala Bogu, nema više pića i pušenja. Jedem zdravije, više povrća, a meso sam gotovo izbacio. Kad prekršim, ne radim dramu oko toga, a to je uglavnom onda kad sam na putu i ne volim ljude gnjaviti svojom prehranom. Da sam se znao zaustaviti na jednom piću, ne bi mi se možda takve stvari ni dogodile, a možda i bi. Ali volio sam piti i pušiti i naročito na snimanjima – žderi, pij, puši i kartaj se.
Viđate li se s kolegama iz “Boljeg života”?
Nisam viđao Borisa Komnenića, najčešće viđam Dragana Bjelogrlića, Lidiju Vukičević uopće ne viđam, ona je otišla u politiku, a ja to odmah otkačim od sebe što dalje. Skupili su nas bili za 30. godišnjicu i kad je završilo to snimanje, svatko je otišao na svoju stranu.
Politika vas ne zanima?
Nikada me nije zanimala, niti sam bio član Partije niti sam davao, niti ću davati nikakve izjave o politici. To žena i ja prokomentiramo dok gledamo televiziju. Glasam za koga ja hoću i za koga mislim da mi je manje nesimpatičan.
U mirovini ste, može li se živjeti od mirovine?
Već pet godina sam u mirovini, sa 67 sam otišao. Ne da se živjeti od mirovine, kćeri nisu zaposlene. Sin mi živi na Siciliji kamo ga je majka odvela kad je imao osam godina i vrlo je uspješan tamo. Teško je održavati dva automobila i jedan brod, i samo pecanje nije jeftino baš. Ali, ne želim štedjeti u starosti, namučio sam se cijelog života i sada mogu uživati.
Prije ove suradnje s RTL-om, jesu li vam se nudile uloge u hrvatskim filmovima i serijama i jeste li dolazili u Hrvatsku?
Bilo je nagovještaja da ću biti pozvan u neke hrvatske filmove, ali nitko mi se nikada nije javio. Moji prvi dolasci u Zagreb bili su kada sam imao 11 godina. Došao sam u Zagreb kao dijete iz Kraljeva da vidim veliki grad, vozio sam se tramvajem do besvijesti i išao u sva kina i kupao se na bazenu, išao na Sljeme.
Kći Mina je vaša nasljednica, ona je završila glumu. Traži li kakav savjet od vas?
Kći igra sad kod Bjelogrlića jednu manju ulogu u seriji o dva košarkaša koji pokušavaju opet oformiti nekada uspješan klub. Ona igra manju, a ja jednu veću i puno simpatičniju ulogu. Ne traži savjete, ona to rješava na svoje načine.
Kako to da ste vi postali glumac?
Majka mi je bila glumica u Kraljevu i igrao sam na pozornici prije nego sam se rodio. Dok je moja mama bila trudna, glumila je. Kad sam pao na prijemnom, ispalo mi je pola kose od nerviranja jer nisam mogao vjerovati da nisam upisao akademiju, a kazalište je oduvijek bilo moja druga kuća i onda sam se malo bolje pripremio i upao.
Postoji li bolji život i imamo li danas bolji život?
Netko može taj bolji život ostvariti novcem, a netko maštom. Ne treba biti ponižen, ne citiram sada jednog našeg političara, ne treba uvijek pognuti glavu i treba se pružiti onoliko koliko si dugačak i pokušati napraviti bolje. Nema nadanja, to je za političare, zapni, ako hoćeš bolji auto, radi malo više, radi i kad ti se ne da raditi. Ako hoćeš nešto za svoje zadovoljstvo – izvoli zapni. Za mene je bolji život da imam dovoljno za život, da radim kad mi se radi, da sjedim kod kuće, čitam dobru knjigu i gledam dobar film i dobru utakmicu i da idem na pecanje, to je moj bolji život. Ne tražim puno, ali i za to treba raditi. Čak su mi i liječnici rekli “samo nemojte stajati, samosažaljenje dovodi do depresije”, pa kad idem na snimanje, glumcima kažem: – Djeco ja se odmaram s vama.
Pogledajte koje su turske serije bile najgledanije
