Legendarni sarajevski sportski komentator Sabahudin Topalbećirević, među rajom poznat i kao Baho, dvije godine nagovarao je Ćiru Blaževića da snimi film o njegovu životu. "Bit će to tvoja neispričana priča", objašnjavao mu je svoje namjere, ali Ćiro bi na sve to samo odmahivao rukom i govorio kako je sve već ispričano te da će tako, kako mu se čini, samo dosaditi ljudima. “Reći će da je dosta više Ćire!” podviknuo je dok su ljudi zapravo stajali u redu da se fotografiraju s čovjekom kojega im, bez dvojbe, nikada ne može biti dosta jer uvijek ima nešto novo ponuditi. Takav je, uostalom, bio i kao trener – uvijek avangarda! A, kao čovjek – to vam može potvrditi svatko tko mu je barem jednom kimnuo glavom u prolazu Gajevom ulicom pa do onih koji su s njim proveli cijeli život – još je i bolji…
Baho je u međuvremenu snimio filmove o Draganu Džajiću i Straussu s Grbavice Ivici Osimu, ali i sam je znao da trilogija o nogometnim velikanima s ovih naših nogometnih područja ne može biti potpuna bez najveće face među svima njima – Miroslava Ćire Blaževića. Pa iako je Ćiro naposljetku pristao na snimanje koje je rezultiralo s više od tisuću sati videomaterijala u kojemu se on prisjeća svoga djetinjstva u Travniku, obiteljskih tragedija, teškog emigrantskog života u Švicarskoj, ali i velikih sportskih uspjeha koji su nakon toga uslijedili te usrećili navijače barem pet reprezentacija, koliko ih je on vodio, do samog kraja nije bio siguran kako će ispasti konačni proizvod od nekih devedesetak minuta te hoće li će se svidjeti onima za koje je uvijek tvrdio da su najvažniji, a to je: publika. Najkasnije sinoć oko devet sati, u kinu Kaptol centra u Zagrebu, kada je prepuna kinodvorana po završetku filma ustala sa svojih sjedala i neprekidnim petominutnim pljeskom odala priznanje njegovu zbilja jedinstvenom životnom putu, a koji je uslijed velikih rezultata ostavio neizbrisiv trag i na životima svih nas koji smo gledajući njegov film ponovno proživljavali sve one emocije koje smo osjetili kada je Dinamo podigao šampionski pehar 1982.g. i kasnije, kada je reprezentacija pokorila Europu i svijet, shvatio je da je njegov strah bio neopravdan.
Narod ga voli više nego ikad! Ako mu, međutim, ni to nije bilo dovoljno priznanje, njegov učenik Zlatko Dalić, koji često ističe da mu je Ćiro prvi pružio priliku te da je od tada uvijek bio kao neki kišobran nad njim koji ga štiti, pa i u Rusiji, materijalizirao je svu tu ljubav, poštovanje i zahvalnost koju svi osjećamo prema ''treneru svih trenera'' u jednu zbilja vrijednu repliku srebrne medalje sa Svjetskog prvenstva 2018.g., a za koju je po ne znam već koji put ustvrdio da po zaslugama jednako pripada njemu kao, eto, i svima njima koji su tamo bilo.
“Tko bi rekao da će Baho snimiti ovakav film?” rekao mi je još uvijek vidno pod dojmom odgledanog na druženju koje je nakon projekcije organizirao HNS u obližnjem kafiću. “Gledao sam ono što je snimao o Džajiću i Osimu…”, započeo je prije nego što će uzeti zalogaj proljetne roladice koju su nam upravo poslužili te duhovito zaključio,”ali ovo mi se čini nekako bolje!” Svi oko njega su se odmah složili s tom konstatacijom te dodali još i to da nije do Bahe, on uvijek isto snima, već je do glavnog protagonista filma. On je, međutim, i na to samo odmahnuo rukom te krenuo prema svojim sinovima, Asanoviću, Šukeru, Jurčiću i drugima koji su sudjelovali u filmu, ali i došli na ovu premijeru kako bi nakon dugo vremena ponovno vidjeli svoga šefa. Za vrijeme njegova vođenja reprezentacije, to on uvijek rado ističe, igrači su ga se morali bojati, ali, a to vrlo rijetko spomene, morali su ga i voljeti. A vole te – govorio bi mi povremeno – kada vide da znaš što radiš te da je sve u konačnici za njihovu dobrobit i afirmaciju koju neupitno donosi rezultat kojemu sve moramo podrediti. Lijepo je bilo sinoć na premijeri filma “Ćiro – neispričana priča”, vidjeti da je ta ljubav prema njemu od njegovih sinova ostala i dugo vremena nakon što je rezultat već postignut.
Suze inače introvertiranog Aljoše Asanovića o tome možda i najbolje svjedoče… Za kraj druženja Ćiro Blažević pomalo je tugaljivo rekao kako zna da je u tijeku utakmica između đavola i anđela te da đavoli trenutačno vode, ali da on uskoro preuzima ekipu anđela i da će preokrenuti rezultat. U taj preokret nitko normalan ne može sumnjati, ali da će to biti uskoro – e, u to bi mogao povjerovati samo netko tko ne poznaje Ćiru dovoljno dobro da zna kako ovo Bahino djelo, unatoč tome što je zbilja dobro napravljeno, nipošto neće biti posljednja neispričana priča o tom zbilja jedinstvenom čovjeku.
bravo za sabahudina.