Rođena prije 101 godinu na otoku Zlarinu, pjesnikinja čija bibliografija sadrži stotinjak naslova različitih žanrova, izvršila je golemi utjecaj na književnost cijele Jugoistočne Europe. Živjela je teško i dramatično, ali bez zadrške i dugo
Lines of Text:
"Ja sam 83-godišnja V.P. Najimućnija sam starica u Hrvatskoj. Posjedujem: 3,5 milijuna napisanih slova u rukopisu; 3,8 miijuna tiskanih slova u knjigama; 2,5 milijuna slova u prevedenim knjigama i 1,5 milijun slova još nepotrošenih, u glavi. Ove posljednje ostavljam kao teško potrošenu robu milim i dragim neznalicama, lijenčinama, kukavicama, lažljivcima i licemjerima."
Ovaj je tekst u lipnju 2005. godine na svoja vrata bolesničke sobe Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju u Stubičkim Toplicama izvjesila najveća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun. U bolnici u idiličnim Stubakima, vezana za invalidska kolica, bila je do smrti 10. listopada 2010. godine i u tom je stubičkom periodu objavila dvadeset i jednu knjigu i to (osim tri časne iznimke) u vlastitoj nakladi. Među njima posebno mjesto zauzima knjiga prijevoda bugarskog pjesnika Hrista Jasenova "Viteški zamak". Osim s bugarskog, Vesna je prevodila i sa slovenskog, a poeziju je pisala i na francuskom jeziku.
Vesnina bibliografija iznosi stotinjak naslova najraznovrsnijih mogućih žanrova. Najzastupljenije su zbirke poezije, ali i knjige za djecu, napose one o Mačku Džingiskanu i Mikiju Trasiju koje su pretvorene i u jedan od najuspješnijih hrvatskih dječjih muzikala čiji su autori Ladislav Tulač i Zvjezdana Ladika.
Rođena je Vesna 10. travnja 1922. godine na slikovitom otoku žena Zlarinu (muškarci su uglavnom plovili, a žene su ih čekale na svom nevelikom otoku) gdje joj je otac Ante, rodom s obližnjeg otoka Prvića, bio općinski službenik. Stanovali su na rtu Bućini, u lijepoj i osamljenoj zgradi koju su izgradili grofovi Zuliani, a uz koju se nalazila i mala kapelica. Obitelj u kojoj je bila i majka Antica Mateljan Jukić, rodom s otoka Šolte, porijeklom iz ugledne obitelji Andreis, u to je vrijeme imala i sina Mirka i kćer Vojnu. Kasnije su s Bućine selili prvo u kuću Adam na rivi, a onda i u kuću Bacigin.
Kada je 1928. godine u beogradskoj Skupštini smrtno pogođen prvak Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić, otac i nesuđeni fratar Ante na općinsku zgradu (bilo je to vrijeme Kraljevine SHS) diže crnu zastavu i dobiva otkaz. Vesna ide u prvi razred pučke škole, ali zbog očevog otkaza mora otići kod majčine sestre Štefanije i njenog supruga Petra Katića kod kojih živi većinu vremena do polaska na fakultet u Zagreb 1940. godine.
"Kada je moj tetak Petar, Srbin iz Koljana, kome moram zahvaliti moje školovanje do velike mature, ugledao na stolu među knjigama 'Alkara' i 'Đerdan', uskliknuo je: s Dinkom sam sjedio u Vrlici u istoj klupi... A ja u likovima Šimunovićevim prepoznah nerijetko upravo njega, obožavatelja srna i gajeva marjanskih", prisjetila se Vesna svojih školskih dana u razgovoru za Večernji list u ožujku 1992. godine kada je tiho i skromno slavila sedamdeseti rođendan.
Ipak, najvažnija osoba za Vesnino pjesničko sazrijevanje bila je majka Antica, s kojom je bila blisko povezana do njene smrti. "Ustvari, moja majka, Šoltanka iz Grohota, imala je pjesničkih ambicija. S djecom u trbuhu, bila je đak Vidovićeve dopisne škole s geslom 'Budi čovjek' iz Sarajeva, pa joj nekako otud i slavjanska orijentacija u izboru mog imena. Moj otac, odbjegli maturant franjevačkog sjemeništa sa Školjiću, htio me, na zgražanje sviju, prozvati Suvišna", prisjetila se Vesna u razgovoru za Večernji list.
Svoju prvu i fatalnu ljubav, Bračanina Pjera (Petra) Breškovića, upoznaje tokom ljeta 1938. godine. Tada je već iza nje pjesma "Zov" koju je objavila u listu splitske klasične Gimnazije Sjeme čiji je urednik bio Jure Kaštelan. Od te pjesme Vesna si je računala književnički staž. Onaj formalni, radni, nikada nije imala jer nikada, ni jednog jedinog dana, nije bila zaposlena. Živjela je doslovno od književnosti. Nakon što je upoznala svoju prvu veliku ljubav, piše prvi sonet koji Pjeru nikada nije pokazala. I u sedmom razredu Gimnazije nastavlja vezu s Pjerom koji ju je, kako Vesna sama piše u zapisima koji se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, a objavljeni su i u knjizi "Kad ptica prestane voljeti", "vodio sve dalje od ljudi, pod pećine, na stranputice".
Živi i dalje kod tetke Štefanije i tetka Petra. Daje instrukcije kako bi im financijski pomogla, a u međuvremenu njena se obitelj već preselila u Zagreb, jer je otac izgubio posao i na Visu zbog optužbi da je "zapalio višku općinu". Godine 1940. i Vesna se seli u Zagreb. Prva joj je adresa Savska 5, u kući uz zagrebačke vatrogasce u čijem prizemlju se nalazi kavana u koju zalazi i Tin Ujević. Upisuje romanistiku, a kada je u jednu jesenju večer otišla na recital Majakovskog u veliku dvoranu Obrtničke škole u Ilici, uhapšena je s više stotina studentica i studenata. Noć je provela na policiji u Petrinjskoj ulici i dobila dosje...
Prve mjesece rata provodi između Splita i Zagreba, a onda nalazi podstanarski stan u Grahorovoj u Zagrebu i pomaže Pjeru koji se skriva od mobilizacije. Iza nje je sada već i abortus (koji se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kažnjavao smrću). Radi kojekakve honorarne poslove, šverca hranu iz sesvetskih sela u Zagreb i u tom ratnom vihoru piše pjesme koje će 1947. godine objaviti u prvoj i znamenitoj zbirci "Zore i vihori" koju je uredio Gustav Krklec. Najveći broj pjesama iz te zbirke nastaje doslovno na cesti, kada je iz Sesveta, gdje je njen otac dobio posao i mali stan u samom središtu gradića, putovala u - malo hodajući, a malo vozeći se na sporim teretnim vlakovima. Tada već boluje od legastenije, zbog koje ne može završiti fakultet. Pred kraj rata brat Mirko dezertira iz hrvatske vojske i prelazi u partizane, u Moslavinu, gdje mu se gubi trag. Vesna mu piše pjesmu "Ivanja Rijeka".
I u novoj državi, Vesna je podstanarka. Objavljuje nekoliko pjesama u časopisu Republika. Kada joj je u nakladi Društva književnika Hrvatske 1947. izašla knjiga "Zore i vihori" (naslovnicu je ilustrirao Edo Murtić), postaje slavna preko noći. No, prve kritike su porazne. Službena kritika optužuje Vesnu za građansku dekadenciju, a ona promptno odlazi na radnu akciju Šamac - Sarajevo, gdje jedva preživljava tifus, ali i upoznaje bugarske književnike, slavnu pjesnikinju Blagu Dimitrovu i satiričara Radoja Ralina. Liječi se u bolnici na Koševu, o čemu puno godina kasnije piše prekrasni esej "Koševo poljubac života". Po povratku u Zagreb, počinje s punokrvnim pjesničkom životom. Odlazi na veliki međunarodni miting poezije u Beograd gdje upoznaje Franca Kosmača i Stevana Raičkovića. Put prema pjesničkom Olimpu joj je širom otvoren.
Vesna postaje i utjecajna, pa kada Pjer Brešković završi na Golom otoku zbog novinarskih tekstova u kojima hvali Staljina, Vesna isposluje njegovo oslobađanje. No, njihova veza odavno je ugašena, pa nakon jedne svađe na proljeće 1953. godine, Vesna pije previše tableta za spavanje i završava na ispumpavanju, a onda i na psihijatriji na Rebru. Po povratku iz bolnice u notes "črčka" pismo koje želi poslati Pjerovoj odabranici koju je u međuvremenu i oženio i koja čeka bebu. Za rastanak... Ali, prijateljica je odgovara uz riječi da je to pismo koje je željela poslati svojoj suparnici možda i najbolja pjesma koju je dotad napisala. I tako se pjesma "Ti koja imaš ruke nevinije od mojih" našla u zbirci "Crna maslina" objavljenoj 1955. godine, također u nakladi Društva književnika Hrvatske, i postala jedna od najpopularnijih pjesama hrvatske lirike uopće. Autor pogovora, Stanislav Šimić, brat A. B. Šimića, tu je zbirku nazvao zbirkom ljubavnih tužaljki. Brojni kritičari smatraju je apsolutno najboljom Vesninom zbirkom.
U tim pedesetim i šezdesetim godinama, Vesna Parun druži se sa slovenskim redateljem i scenaristom Francetom Kosmačem, a onda i sa petnaest godina mlađim srpskim prozaikom i pjesnikom Milovanom Danojlićem kojeg naziva i Mića Šiza. Kosmača u autobiografskim zapisima naziva "rastresenim melankolikom".
No, veza s Danojlićem, koji je čest gost u njenom stanu u Studentskom gradu, je burnija. Vesna je naziva i jednom od dvije najveće životne pogreške. Kada se Danojlić u ljeto 1962. godine odlučio oženiti kćeri nekog poznatog beogradskog arhitekta, Vesna burno reagira, sjeda u vlak i preko Beograda putuje u Sofiju, u bugarsku prijestolnicu gdje dolazi bez leva u džepu i hrabro kuca na vrata Društva bugarskih pisaca, u ulici Angela Knčeva 5. Bugari je prihvaćaju s puno simpatija, a do Društva razdragano dolazi i njen prijatelj s radne akcije Radoje Ralin. Njena burna bugarska epopeja, kada je često stanovala u hotelu Slavjanska beseda, u najužem središtu grada okružena kazalištima i muzejima, trajat će sve do ulaska sovjetskih trupa u Prag. A tada je nakon sedam sudskih, po mnogima staljinističkih procesa bila istjerana iz Bugarske, a morala se i razvesti od jedinog formalnog supruga, Bugarina Ljubena Žekova, ljubitelja prirode i planinarenja i glazbenika koji je i u Sofiji prava enigma. I čiji je prsten nosila do smrti.
Brak sa Žekovim razvrgnut je 1969. godine, u vrijeme kada je Vesna završavala zbirku "Sto soneta" koji su objavljeni u Čakovcu. Tada u vlastitoj nakladi tiska i knjigu "Miki Trasi i baka Pim Bako", a onda u lipnju kreće put Banije i na tzv. vražjoj okuci kod Gline preživljava nesreću u kojoj je auto totalno uništen. Njoj je slomljena ključna kost, pa u sisačkoj bolnici piše "12 Mikijevih soneta iz Banije".
Godine 1972. umire joj majka. Vesni je to "najcrnja noć u životu". Vesna organizira sprovod na Miroševcu, ali na sprovodu se neće pojaviti. "Ja sam odavna prestala odlaziti i na fešte i na karmine. Sve vanjsko i grubo svetkujem nježnije u sebi", piše kasnije. Žalovati odlazi u Skoplje, s beogradskim kolegom Momom Dimićem. "Ondje ti se uvijek obraduju, ma iz koje republike došao", svjedoči Vesna.
Potom daje veliki intervju Glasu Koncila koji je u postmaspokovskoj Hrvatskoj imao veliki odjek. S Radomirom Andrićem potom odlazi u Rumunjsku gdje nastaje zbirka "Karpatsko umiljenije". Tumor štitnjače sve je agresivniji, ali Vesna ne pristaje na operaciju niti pod koju cijenu. Želi zamijeniti stan u Badelovoj ulici u Studentskom gradu za neki na moru, ali bez uspjeha. U Stubičkim Toplicama upoznaje stogodišnju prosjakinju Magdicu Kušan koju je godinama sanjala i tražila je. Magdica postaje njen guru. Kada prosjakinja umire, Vesna počinje sve intenzivnije slikati. Oslikala je tako i cijeli stan u Badelovoj u koji pripušta samo rijetke goste. I u kojem nema grijanja ni tople vode.
"Magdičino proročanstvo se ispunilo. Pojavio se Adnan", piše Vesna u svibnju 1980. godine kada je u Zagrebu upoznala sirijskog studenta medicine Andana al Marzoukija, Damaščanina kojem je puno godina kasnije napisala sonet "Da nema tvojih očiju". Jedan od posljednjih. Za sonete je znala reći da, uz satiru, čine dva suprotna pola poezije. Adnana i njegovu brojnu obitelj posjetila je 1995. godine u Damasku. I maštala o preseljenju u Siriju, gdje je tom prilikom objavila i knjigu.
Na kongresima Društva pisaca Jugoslavije u Novom Sadu i Mariboru, Vesna Parun je održala govore o kojima su izvještavali i strani mediji. Objavila je i feminističku knjigu "Pod muškim kišobranom". Otvorila je 1989. godine beogradski Sajam knjiga.
Izbijanjem rata, Vesna šalje dva akvarela na aukciju za popravak šibenske katedrale. Piše riblje sonete, slika, prevodi Heinea. Surađuje s Feralom i Erasmusom, ali i s Hrvatskim slovom. Sve češće liriku zamjenjuje satira. Predsjednik Tuđman odlikovao ju je Ordenom s likom Marka Marulića. Već prije dobila je sve najveće hrvatske književne nagrade, od Goranovog vijenca, nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, Nagrade grada Zagreba... Nakon teškog pada na Opatovini, na promociji knjige znakovitog naziva "Mozak u torbi", završava u zagrebačkoj Traumi, pa na sv. Duhu gdje piše zbirku soneta "Suze putuju" koju joj objavljuje Studentsko društvo Ivan Goran Kovačić. S tom zbirkom osvaja nagradu Tin Ujevića za najbolju hrvatsku zbirku. U osamdeset i prvoj godini života...
Njezine su portrete izradili slikari Vilko Šeferov, Oton Gliha, Miljenko Stančić, Rudolf Labaš i Zlatko Šimunović. Pjesme su joj uglazbljivali Bruno Bjelinski, Slavko Zlatić, Stanko Horvat, Zvonko Špišić, Ladislav Tulač, Kemal Monteno... Ana Štefok pjevala je pjesmu "Vrata ruža" koje je na Vesnine stihove skladao Špišić. A najveća bugarska pjevačica šlagera Margret Nikolova otpjevala je pjesmu "Prozorec na sjever, prozorec na jug" koju je u Sofiji uglazbio Peter Stupel i od čijih je tantijema Vesna živjela u Bugarskoj. Onda i ne čudi da je poznati bugarski romanopisac Emil Andreev odlučio snimiti i film o Vesni Parun koju bugarska znanstvenica i prevoditeljica Ljudmila Mindova uspoređuje s Anom Ahmatovom i Marinom Cvetajevom. I to s punim pravom.
Pokopana je na groblju u Grohotama na Šolti. Na posljednji počinak otpratili su je Šoltani, a splitska klapa Šufit otpjevala je "Misao svijeta" Krešimira Magdića na stihove Silvija Strahimira Kranjčevića. Nad samim grobom govorio je Jakša Fiamengo.
U predgovoru opsežne knjige "Ja koja imam nevinije ruke" (naklada Zoro), objavljene godinu dana prije pjesnikinjine smrti, u kojoj je objavila vlastiti izbor iz svog djela, Vesna Parun je napisala da ju je neki novinar pitao što joj je u ovoj životnoj dobi najvažnije. "Odgovorih mu: jezik. Jezik je moja duboka i strasna intima. I najveća moja baštinska identitetska obaveza. Moje su ruke nevine. Moja je prošlost čista. Kao bol."
VIDEO Ivana Paradžiković šokirana onim što je vidjela u Americi: 'Najgore od svijeta'
