Novi album Davida Bowieja, glasila je nedavno marketinška najava za "Toy", a isti natpis nalazi se i na box set kutiji "Toy", kolekciji pjesama koje je Bowie snimio 2000. godine. Ali, umjesto da je tada objavi, ostavio ju je u arhivi. Šest godina nakon njegove smrti album "Toy" s dvanaest pjesama pojavio se kao dio box seta "Brilliant Adventure", a početkom 2022. i kao zaseban, prošireni box set s "Toy" (Warner/Dancing Bear), na tri CD-a ili šest vinila, s ukupno tridesetak snimaka, uključujući i fascinantnu akustičnu verziju na trećem disku, "montiranu" i izmiksanu nakon Bowiejeve smrti.
Na omotnici s fotografijom koju je izabrao sam Bowie, vidimo njegovu dječačku sliku na kojoj je umontirano lice odraslog "sebe", koja "estetikom ružnoće" pokazuje koliko je Bowie i s onoga svijeta sposoban isprovocirati poklonike željne ljepote i neprovokativnih sjećanja. No, tu su i Bowiejeva sjećanja na neuspješne početke, kad je od 1966. do 1968. pokušavao započeti karijeru po Londonu, svirajući i snimajući s nekoliko sastava, da bi se prvi veći uspjeh dogodio tek 1969. godine albumom "David Bowie", kasnije preimenovanom u "Space Oddity" zbog uspjeha istoimenog singla koji se na njemu nalazio.
Danas je ta općeprihvaćena pjesma sinonim futurizma, pa ju je i astronaut Chris Hadfield otpjevao "iz svemira" 2013., ali te 1969. stvari nisu izgledale tako sjajno za mladog Bowieja koji je sa 22 godine uknjižio svoj prvi veći uspjeh na nebu britanske pop scene. U žaru borbe da dopre do šire publike Bowie se čak iste godine pojavio na festivalu San Remo i otpjevao tamo "Space Oddity", što je povijesni kuriozitet svoje vrste, te je snimio i na talijanskom jeziku pod imenom ""Ragazzo solo, ragazza sola".
S obzirom na njegovu iznenadnu smrt početkom 2016., bilo kakav Bowiejev "izgubljeni" album poput "igračke" "Toy" važan je jer se radi o njegovim jedinim cjelovitim snimkama koje nisu službeno bile dostupne javnosti, a pogotovo znamo li o kakvom se projektu radilo kad je snimljen 2000. godine. Bowie se tada dohvatio svojih davnih pjesama i ponovno ih snimio, a zašto je to napravio, govori kratka sinteza onoga što je radio u devedesetima.
Nakon brutalnog techna kojem se priklonio na albumu "Earthling" 1997., gostovao je i u zagrebačkom Domu sportova na kojem je sramno mali broj ljudi u publici - oko 4000 - posvjedočilo koliko se više cijenila superzvijezda s Dinamova stadiona 1990., od umjetnika koji se sredinom devedesetih kao malo tko uhvatio u koštac sa suvremenim zvucima. Nakon iste godine održane javne proslave 50. rođendana s gostima na velikom gala-koncertu u Madison Square Gardenu, Bowie se prema teoriji njihanja klatna 1999. albumom "Hours" uputio u suprotnom smjeru od prethodne modernosti, te vratio s melodičnijim, klasičnijim pjesmama koje su nepogrešivo dozivale njegovo razdoblje rada s početka sedamdesetih i albume poput "Hunky Dory".
Gledao sam ga na koncertima desetak puta, ali posebno mi je bio zanimljiv manji promo-nastup baš te 1999. pred 500-tinjak novinara i pozvanih na malom koncertu u Beču nakon albuma "Hours". "Hours" nije imao klasičnu turneju, osim par izdvojenih pojavljivanja u nekoliko europskih gradova, pa sam na dan koncerta s Bowiejem i još desetak europskih novinara razgovarao na press-konferenciji u bečkom hotelu "Trieste". Kako su i zašto u prijestolnici Austro-Ugarske izabrali baš hotel imenom "Trst", nikad mi nije bilo jasno. Upravo nakon te epizode s "Hours" Bowie je 2000. u mraku tonskog studija "looking Glass" u newyorškom Villageu krenuo još više unatrag i s tada stalnim pratećim bendom ponovno snimio petnaestak pjesama s početaka karijere, iz sredine šezdesetih, koje su tada bile neuspješna potraga mladog Bowieja za identitetom na sceni Box set "Toy", na osam vinila ili tri CD-a donosi sve snimke povezane s tom dionicom njegova rada i detaljno rasvjetljava priču, a osim samog albuma na drugom CD-u nalazi se nekoliko desetaka pjesama među kojima su planirane b-strane singlova i drugačiji remiksevi Tonyja Viscontija, ključnog suradnika Bowieja u sedamdesetima, s kojim je Bowie ponovno počeo surađivati baš te 2000. Nakon toga Visconti je koproducirao sve Bowiejeve albume u dvijetisućitima, te postao glavni kurator njegove zaostavštine koja se zadnjih šest godina pojavljuje na velikim godišnjim box setovima.
Snimio je Bowie te 2000. ponovno i neke "novije" pjesme, poput "Conversation Piece" koja je 1969. objavljena kao b-strana singla, ali se radilo o toliko sjajnoj pjesmi da su se mnogi desetljećima pitali zašto nije bila objavljena na albumu "Space Oddity"? No, nedavno je dobila dužno poštovanje, pa je ne samo postala naslovna skladba sjajnog peterostrukog Bowiejevog boxa "Conversation Piece" koji se bavi razdobljem albuma "Space Oddity", nego ju je producent Visconti u toj istoj kutiji ispravno uvrstio na reizdani album "Space Oddity", kamo i spada.
Imao je Bowie još sjajnih starih neobjavljenih pjesama koje je snimio za album "Toy" 2000., poput "Shadow Man", briljantne balade koja nekim čudom nije 1972. ušla na njegov epohalni album "Ziggy Stardust", koji upravo ove godine slavi 50. godišnjicu objavljivanja. Poslušate li je na albumu "Toy" nikako vam neće biti jasno zašto je Bowie s tom snimkom čekao toliko vremena i držao ju zatočenu "na vrpci" u ormaru arhiva?
Album "Toy" bio je nešto poput njegova "Građanina Kanea" Orsona Wellesa, s time da su njegov "Rosebud" s pogledom u mladost bile baš te pjesme prije negoli je postao poznat, iz vremena sredine šezdesetih kada se zvao samo i jedino - David Jones.
No, nije Bowie bio blesav, slušate li nanovo snimljene pjesme s "Toy" potpuno je jasno koliko je bio zanimljiv autor već na samom prapočetku karijere, nedostajalo je samo iskustvo i malo bolji aranžmani, te, naravno, medijska podrška, koja bi te pjesme dovela do masovne publike. No, ponovimo, David Bowie imao je tada samo dvadesetak godina i nedostatak iskustva učinio je svoje s repertoarom pjesama koje danas, nakon što znamo tko David Bowie jest, djeluju kao otkriće kojeg nismo bili svjesni ni mi koji smo te pjesme znali.
Legenda kaže da je ploča "Toy" odbijena od diskografske kuće Virgin, s kojom je Bowie 2000. imao ugovor. Bowie je tada, nakon što je povukao 55 milijuna dolara s Bowie obveznicama sredinom devedesetih, bio financijski osiguran, pa su neki spekulirali da mu nije trebao jedan relativno "normalan", nespektakularan album kakav bi bio "Toy". Prema izjavama Marka Platija, koproducenta i tada člana Bowiejeva pratećeg benda, ploča tada nije imala niti dovršene mikseve svih pjesama, pa ljudi iz Virgina zapravo nikada nisu niti čuli čitav projekt.
No, nakon tadašnjih dnevnih snimanja u newyorškom studiju, Bowie, Plati i Visconti, "zapržili" bi si za kućno slušanje CD-ove sa snimljenim pjesmama. Jedan od takvih CD-ova nekako je procurio u javnost 2011. kad se "Toy" pojavio kao piratsko izdanje na tržištu i izazvao golemo zanimanje, jer Bowie se tada već sedam godina nije pojavljivao u javnosti i smatralo se da je u mirovini. Taj "Toy" pojavio se s lošijim zvukom, ali je 14 pjesama bilo prvo izdanje onoga što je nedavno službeno objavljeno u luksuznom pakiranju "Toy" boxa, kojim diskografska kuća Warner potvrđuje koliko su joj važne i isplative Bowiejeve snimke za koje se smatralo da nikada neće biti objavljene. Među njima su bile i tada nove pjesme "Uncle Floyd" i "Afraid", koje je Bowie objavio na idućem albumu "Heathen" iz 2002., koji je nastavio snimati nakon što je "Toy" ostao u ladici.
Da bi stvari postale kompliciranije, šest pjesama s planiranog albuma "Toy" pojavile su se kao b-strane singlova s albuma "Heathen". Osim tih starih pjesama Bowie je za "Toy" snimio još jednu potpuno novu, naslovnu "Toy (Your Turn To Drive)", koja je nakon "bunkeriranja" albuma objavljena na trostrukoj verziji kompilacije Bowiejevih hitova "Nothing Has Changed" 2014. godine.
Znajući za toliko objavljenih snimaka, mnogi su mislili da su i Bowie i diskografska kuća definitivno odustali od objavljivanja albuma "Toy" i krenuli dalje. No, kao sposoban poslovni maher, plan je bio drugačiji; Bowie je, iako je izbivao iz javnosti, 2012. bio pred potpisom novog diskografskog ugovora s novim partnerima, kompanijom Warner/Parlophone, a u rukavu je pored kataloga svojih snimaka iz čitave karijere imao i ovaj adut neobjavljenog albuma.
Nakon potpisa novog ugovora, već te 2012. Bowie se vratio albumom "Next Day", prvim nakon devet godina izbivanja iz javnosti, da bi početkom 2016. preminuo dva dana nakon objave posljednjeg studijskog albuma "Blackstar". "Toy" se tek sad pojavio kao službeno izdanje. Taj zadnji Bowiejev desetogodišnji ugovor istekao je upravo krajem 2021., ali je pred par tjedana objavljeno da su njegovi nasljednici prodali sve njegove snimke kompaniji Warner za 250 milijuna dolara, čime Warner dobiva u svom portfelju jedan od najznačajnijih kataloga pjesama u povijesti rock glazbe, te nove prilike za astronomsku zaradu.
VIDEO: Pogledajte tko je nominiran u kategoriji radijska osoba godine za Večernjakovu ružu
