Postoje knjige iz kojih se uči materinji jezik, onaj koji ja nazivam hrvatski, a vi ga možete zvati kako god hoćete, ali ako ga i vi zovete hrvatskim, vrlo je moguće da vaš hrvatski jezik nije i moj hrvatski jezik. Ako su ga normirali jezični komesari i policajci - a normiranje jezika u hrvatskom je slučaju ograđivanje jezika bodljikavom žicom kroz koju se pušta struja - onda taj hrvatski s mojim hrvatskim nema previše veze. Takvom vašem jeziku, naime, nisu potrebne knjige, niti se on na knjige poziva. Tamo gdje je bodljikava žica, tamo nema knjiga.
Jedna od prisutnijih knjiga iz koje se uči materinji jezik je "Glosar za lijevu ruku". Objavljena prije trideset i šest godina u nakladnika koji će se za privatizacije transformirati u Ljevak, u tiraži od 2000 primjeraka, povaljivala se kroz devedesete i dvijetisućite po knjiškim vašarima i rasprodajama, a danas je se u obilnim količinama nađe u zagrebačkim antikvarijatima. Njezina naslovnica tako je sveprisutna da se redovitom posjetitelju knjižara, kupcu i graditelju vlastitih kućnih biblioteka, ali prije svega čitatelju, učini da u toj knjizi ničega nema. Ono, naime, čega je previše, u pravilu je, ili u ljudskoj percepciji je - ništa. I tako nastaju fatalne greške u jeziku i mišljenju.
"Glosar za lijevu ruku" kupio sam iste godine kada je izašao u knjižari kod Stipe, u Titovoj ulici u Sarajevu, i onda ga sredinom devedesetih donosio u Zagreb. Bilo je to vrijeme kada sam se još nećkao oko konačnog preseljenja u ovaj grad, pa sam donoseći iz Sarajeva knjige utvrđivao svoju odluku. Ja sam tamo gdje su moje knjige. I premda su zagrebačke knjižare bile prepune "Glosara za lijevu ruku", ja sam iz Sarajeva donosio svoj primjerak. Zato što sam upravo iz njega čitao, pa su te stranice poznavale moje prste i šake, slova i riječi u knjizi poznavale su moj pogled, ili je razlog bio neki drugi, takav da ga se danas ne sjećam, to ne mogu reći. U svakom slučaju, "Glosar za lijevu ruku" jedna je od onih knjiga za koje sam u neredu mog života uvijek znao gdje se nalazi.
Vladimir Anić umio je lijepo i precizno pisati. Kao da je istovremeno pjesnik i logičar. Recimo: "Besmisleno je pitanje: koliko ima riječi u jednom živom jeziku? Rječnik je neograničen, i po vjerojatnosti svakim danom se broj riječi mijenja. Na pitanje koliko ima veznika i partikula može se podnijeti dnevni izvještaj, s tim što se mora provesti oštra selekcija prema arhaizmu i regionalizmu i isključiti ukupna historija. S jedne strane ma, ja, đa ili njanke (Ja radio, ja ne radio, isto ti se hvata; Ne bih se time mučio, njanke da je moje) nisu književne riječi, ali ih jezik ne može izlučiti iz svoje historije, ako se jezik kao objekt historijskog proučavanja ne uzme unaprijed u pročišćenom stanju tj. da se na historijsko primjeni današnje stanje." Osim što bistri uvid u živi i književni jezik unutar historijskog jezika, Anić govori nešto što je važno unutar svakog historijskog poniranja: govorimo li o stvarima, o događajima ili o riječima, iz današnje perspektive ili iz perspektive vremena o kojem govorimo? To su dvije različite stvari, iz čijeg nedovoljnog razlikovanja započinju i ratovi, ili se pišu knjige na nemuštim jezicima.
GALERIJA Akrobatkinja Tamia Šeme pobjednica je 11. sezone Supertalenta
O čemu mislimo kad mislimo o jeziku? Mislimo o onom pomoću čega mislimo. Ili bolje rečeno: mislimo o onom pomoću čega mislimo o onom o čemu mislimo. Za razliku od jezične policije, koja u hrvatskom slučaju uglavnom jasenovči nad leksikom, i zaklane riječi baca u Savu, da otplove do Šapca i Beograda, ili da se zadrže negdje usput, u bosanskom šiblju i šipražju, podno žalosnih vrba, poput najlon kesa i starih automobilskih guma, Vladimir Anić o riječima misli slojevito, kao jezikoslovac, kao govornik i kao pjesnik, pisac, romanopisac. Istina je da on nije pisao pjesme i romane, ali je o jeziku umio tako da misli. Pročitajte, primjerice, ovaj fragment iz Glosara: "U nekim terminima ili pojmovima koji se terminologiziraju kao što je banka krvi nije važno što su to naše riječi (jedna postala, druga uvijek bila). Ovaj brutalni termin dolazi iz drugačijega mentaliteta, etike, socijalnih odnosa, odnosa prema životu i smrti i dostojanstvu žrtvovanja i umiranja, pa je zaista loš import, u dubljem, nejezičnom sloju."
Ove dvije rečenice su remek-djelce mišljenja o jeziku, ali i za Anića vrlo karakteristične. On je, tobože, neprecizan, jer kaže da je banka "postala" naša riječ, a "krv" je "uvijek bila", pa bi mu neka jezičnopolicijska picajzla sad rekla da je postojalo i neko vrijeme prije njegova "uvijek", pa da se ne može tako govoriti. Ali može, može! I mora, mora, da bi se razumjelo ono što Anić kaže. U jeziku postoje forme i sintagme na koje se naviknemo, premda su nam neprihvatljive, neshvatljive, premda nam živo meso kidaju. Te forme jezično su uredne, ali u "nejezičnom sloju" loše su iskovane. Obično je tu riječ o bukvalno prevedenim uvoznim pojmovima, koji naprosto pregaze nešto u nama.
VIDEO Simona Mijoković: 'Djed Božićnjak sotonsko je djelo'
Teško mi je čitati ovu preporuku "knjige iz koje se uči" materinski jezik. Teško. A zašto? Novinar nije uvjerljiv . Naprosto nije vjerodostojan. Rabi neku čudnu mješavinu jezika (množina).