Prije pedeset godina pojavilo se Bijelo dugme, a prije četrdeset godina iz grupe je otišao Željko Bebek. Te 1984. u vrijeme zimskih olimpijskih igara u Sarajevu više ništa nije bilo kao lani, osim u istoimenoj pjesmi koja će se pojaviti krajem godine na novom albumu skoro nove grupe, s Tifom kao pjevačem. No, u tih desetak godina rada između 1974. i 1984., Bijelo dugme postalo je bend koji je temeljito prepravio načine funkcioniranja domaće glazbene scene i ostavio trag za kojim i danas nostalgično „sline“ mnogi.
Čak niti turneje pod imenom Bijelo dugme koje Bregović, Tifa i Alen Islamović poduzimaju od 2015. godine, s Bregovićevim orkestrom umjesto „rock“ elektrike iza sebe, izgleda da ne mogu uništiti sjećanja o izvornom bendu koje masovna publika desetljećima vuče sa sobom i ne prestaje. Niti jedino ponovno okupljanje originalnih članova 2005., za tridesetu obljetnicu osnivanja grupe, nije prošlo bez međusobnih poteškoća na stadionskim koncertima u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, ali se nostalgija koja je curila u potocima, ako ne i rijekama, pokazala dobrim derivatom za veliku zaradu. Bregović se dugo klonio pomisli na reunion Dugmeta, ali je ugovor s Coca-Colom kao glavnim sponzorom smanjio otpor i povećao zaradu.
Budući se uskoro, od travnja, priprema nova serija koncerata povodom pedesetog rođendana grupe i objave prvog albuma, čini se da će zaostavština Dugmeta ipak dobiti nastavak, ali ovoga puta opet u formatu rock svirke „elektrificiranog“ benda. I ove godine ostala je otvorena (dobitna) kombinacija da se slavlju možda priključi i Željko Bebek, što bi skorašnje okupljanje učinilo potpunijim nego samo sa Tifom i Alenom Islamovićem kao pjevačima. Uz Điđija Jankelića na bubnjevima i Zorana Redžića na bas gitari, pitanje tko će popuniti mjesto na klavijaturama nakon smrti Vlade Pravdića, a prije njega Laze Ristovskog, riješeno je Bregovićevim suradnikom Ogijem Radivojevićem.
Ne treba žuriti, ali moguća predložena taktika „50 koncerata za 50 godina“ mogla bi provesti grupu od klubova do sportskih dvorana i pokojeg stadiona, ako bude međusobne volje i financijske injekcije. Prva tri nastupa u sarajevskom Domu omladine od 19. 4. bit će početak. Nekoliko višesatnih pregovora Bregovića i Bebeka treba shvatiti kao začetak moguće priče. Bebek je čak u jednom trenutku predložio da kao i Rolling Stonesi snime neke nove pjesme, na što mu je Bregović odgovorio „ma star sam ti ja za to“. Možda i nije, a samo će vrijeme pokazati do koje mjere mogu usuglasiti planove, jer novaca obojica imaju i više nego im je potrebno.
Prije deset godina, 2014. prva vijest da se sprema neka drugačija verzija povratka Dugmeta, koja traje do danas, stigla mi je upravo od Bregovića. Radili smo tada veliki intervju za domaće izdanje magazina Rolling Stone u njegovoj kući u Beogradu, kad mi je najavio da od iduće godine kreće slavljenička turneja Dugmeta povodom 40 godina postojanja, s Tifom i Islamovićem, ali bez Bebeka, što mi je djelovalo iznenađujuće. Dapače, s par potpitanja pokušao sam Bregoviću objasniti svoju skepsu, pogotovo stoga što se koncertima s izvrsnim Orkestrom za vjenčanja i sprovode etablirao kao svjetska zvijezda etno i world-music scene.
Dotadašnje redovito Bregovićevo odricanje od rada s Dugmetom tada je očito dobilo financijsku injekciju, pa se ta odiseja slavlja 40 godina pretvorila u stalne nastupe trojke sve do danas. „Koga nema, bez njega se može“, praktično je pravilo funkcioniranja na sceni, ali bilo bi dobro da se ove godine priključi i Bebek.
Taman u vrijeme početka slavlja 2015. pojavio se veliki vinilni box set u izdanju Croatia Recordsa, u kojem su se našli svi stari albumi grupe, remasterirani u londonskim studijima Abbey Road. Uključeni su bili i post-Bebekovi albumi s Tifom i Islamovićem, mada su master vrpce sarajevskog Diskotona – za koji je Dugme objavilo zadnja tri albuma bez Bebeka – odavno nestale u ratnom razaranju početkom devedesetih, pa su snimke za te albume preuzete sa (dobro očuvanih) starih vinila i tonski obrađene kako bi se prikrili šumovi.
No, glavnu ponudu tog prvog i dosad najvećeg domaćeg vinilnog box seta činilo je prvih šest studijskih albuma Dugmeta s Bebekom u postavi, koji su u novom masteringu stigli na tržište s pompom i medijskom pažnjom sličnoj onoj koja je pratila tadašnji vinilni mono box set Beatlesa. Kojeg je u Abbey Road studijima u Londonu remasterirao osvajač nagrade Grammy (za taj box Beatlesa), tonski inženjer Sean Magee, koji je isti posao odradio i na spomenutom box setu Bijelog dugmeta.
Ako to nije bila dužna i stručna revalorizacija minulog rada Dugmeta ne znam što je, a prolazak starim snimkama odavao je neprolaznost pjesama koje su se kao emocionalna prtljaga domaće masovne publike odavno uvukle pod kožu svima, i onim starijima i mlađima koji nikada nisu niti vidjeli originalno Dugme.
Prerastanje domaćeg rocka u financijski samoisplativu djelatnost i pronalaženje prirodnog govora koji je mogao komunicirati s masovnom publikom – za razliku od pretencioznih besmislica ranijih „progresivnih“ i dosadnih Yu-rokera – skupa s odličnim, hitoidnim pjesmama, možda je bio ključni domet rada Bijelog dugmeta u sedamdesetim godinama. Prva faza rada zaključena je drugim albumom „Šta bi dao da si na mom mjestu“. Treći „Eto, baš hoću!“ iz 1976., pokazao je da samo tri godine nakon početka karijere misle ozbiljno i mogu drugačije. „Eto, baš hoću!“ bila je ploča daleko modernijeg, punog zvuka iz londonskih tonskih studija, drugačijeg pristupa i koncepcije. Bjelački reggae nalik „Black and Blue“ albumu Rolling Stonesa objavljenog ranije te godine (Bregović ih je gledao i na koncertu u zagrebačkom Domu sportova ljeta 1976.), pomiješan s ostacima folka, te besprijekoran zvuk, buntovna naslovna pjesma i epska završna „Sanjao sam noćas da te nemam“, nagovještavale su iduće poglavlje i dolazak „Bitange i princeze“.
Upravo se skorašnji remiks albuma „Bitange i princeza“, koji će na vinilu u izdanju Croatia Recordsa biti objavljen u travnju, u originalnom, tada zabranjenom omotu dizajnera Dragana S. Stefanovića, podudara s novom koncertnom epizodom, a kao jedan od najboljih albuma ukupne povijesti domaćeg rocka, govori o postignućima Bijelog dugmeta s početka 1979, prije točno 45 godina.
Bijelo dugme bilo je prvi masovno prihvaćen domaći bend koji se tržišno suprotstavio vladajućem trendu zabavnoglazbene budalaštine i pretencioznim davežima „rock progresive“, te udario temelje rocku kao isplativoj, samostojećoj industriji kod nas.
Upravo je Dugme „prevelo“ – prirodnim jezikom i sadržajem Bregovićevih pjesama – rock kulturu na ovdašnji teren i napravilo najveće proboje do dolaska novog vala. No, sve ono što su postigli do 1983. s domaćom varijantom kojom su pop-scenu Jugoslavije napravili prirodnom i logičnom, urušilo se povratkom estradnom konceptu rada kojim se Bregović poslužio kasnije, do raspada grupe 1989. Ako je zbog njih rock u SFRJ „nastao“ i rastao na masovnoj skali, zbog Dugmeta je rock i propao u osamdesetim godinama, a posljedice te megauspješne novokomponirane estradne faze rada osjećamo i danas navalom narodnjaka na masovnu publiku sa svih strana.
VIDEO: Severina sudjelovala u feminističkoj izvedbi "Lijepe naše"
Napokon vrlo dobar članak. A mogao je biti i odličan da je člankopisac malo objasnio mlađim čitateljima ,a i neznalicama, otkud potječe zamisao o koncertima s Orkestrom za vjenčanja i sprovode . Je li to Štulićeva ideja o bijelom odijeluu ,a iza svira sultanova svita ?