Kako je prošao doček Nove godine kod nas? Po nekima "smeđe", barem u Zagrebu, ali ne zbog nedostatka snijega. Nego stoga što su brojni Nepalci, Pakistanci, Indijci i ostali tamnije boje kože postali sasvim vidljiva i brojna skupina ljudi koji žive i, što je još važnije, rade kod nas. I to je odlično, jer nam govori da napokon postajemo metropola poput drugih europskih gradova u kojima nitko ne gleda tko je odakle, kako je odjeven, kakvu frizuru i koliko naušnica ili tetovaža ima, koji stil "fura", jer treba gledati svoja posla.
Ono što inače pokušavamo šminkerski postići u solarijima nekima je dala priroda zabadava, ali onda to valjda više nije to. Naravno da je većina ljudi kod nas "normalna" i nema veze s ovakvim rasističkim komentarima malobrojnih idiota. Ali, nekima koji su zlurado i podrugljivo komentirali migrante na Trgu bana Jelačića – mada su im vjerojatno mnogi iz obitelji bili migranti u prethodnim generacijama i otišli na bauštelu bar do Njemačke – bio je to znak da (im) "nekaj ne štima".
Prokleta je ta boja kože, a i mnogo drugih stvari koje nas razlikuju i plaše. I tako, u godinama kad su i Rolling Stonesi zbog političke korektnosti prestali uživo svirati pjesmu "Brown Sugar" (a nisu trebali), ovi domaći "geni kameni" sramotili su se po društvenim mrežama opaskama o ljudima druge boje kože, što je valjda najniže što se može pasti, jer na slabijima je najlakše brusiti odavno nepostojeće i prazno "austrougarsko" oružje.
Ne treba biti naivan pa misliti da su samo ovi "smeđi" bili problem, jer slična intonacija zadriglog primitivizma osjetila se i u komentarima nakon koncerta "Kafanska večer" 28. prosinca u rasprodanoj Areni Zagreb, neposredno prije novogodišnje noći, a nakon pet rasprodanih nastupa Aleksandre Prijović i četiri koncerta Dine Merlina. Još gore, većinski se ta zabava najavljivala kao "kafansko veče", što je vjerojatno dodalo još boli na senzacionalističke naslove lokalnih portala poput "Zagrepčani zgroženi prizorima iz Arene: 'O moj Bože ...", kao da su Arenu napunili Nepalci, a ne Zagrepčani.
To što je Miron Hauser, inače šef Jazz orkestra HRT-a snobovski komentirao, vjerojatno je najveći gaf tjedna, pogotovo jer dolazi od profesionalca; "Cijeli Zagreb je postao ne kafana, nego šator u Brčkom ili nešto takvo". Dok mu posao plaćaju tv-pretpatnici, a popularni brat baca znojne ručnike u publiku, čini se da mu je očajna kič-klasika bratovih obrada ZZ Topa na violončelu bolja od autentične svirke narodnih ansambala koje nije niti čuo, a koji to odlično rade.
Što je najbolje, a sasvim se jasno vidjelo na amaterskim snimkama iz Arene, ti orkestri baš fino sviraju na akustičnim instrumentima, to su ozbiljni glazbenici, a publika je lijepo uživala sjedeći za stolovima u parteru kako i dolikuje "kafani", u koju valjda svi idu osim ovih nepokolebljivih Habsburgovaca. Hoću reći, razina instrumentalističkog umijeća bila je sasvim čujna, jer to su orkestri narodne glazbe koji svoj posao uživo odrađuju ozbiljno, za razliku od ovih nemogućih playback matrica na koje nastupaju omiljene domaće estradne prikaze po opskurnim klubovima centra i prigrađa Zagreba. Tako da, čini mi se da je bolja produkcija, svirka i zabava bila u Areni Zagreb nego na televizijskim dočecima s daleko inferiornijim domaćim imenima koja bi sve dala da mogu napuniti Arenu, ali nemaju čime.
Baš to da je "beli Zagreb grad" postao smeđi, odličan je novogodišnji poklon, možda i najbolji od svega što ste dobili "zabadava" i što su nam donijeli "stranci" besplatno.
S druge strane, vječna mantra nekih o dotepencima, strancima i inima koji nam uvaljuju narodnjake vjerojatno ih nije spriječila da uz domaći odojak i francusku salatu na stolu uživaju u novogodišnjim televizijskim programima dočeka, u kojima su domaće estradne pjevačice i pjevači poput Maje Šuput, Alke Vuice, Lidije Bačić i drugih isporučivali takav polunarodnjački estradni užas, spram kojega se pjesme Aleksandre Prijović čine kao ozbiljni, moderni profesionalni pothvati s glavom, repom i melodijom čak.
Bilo je teško čak i naknadno premotavati i gledati te televizijske emisije, a kamoli uživo, nakon kojih se čovjek može zapitati što su nam krivi stranci ili regionalne zvijezde kad imamo toliko domaćeg glazbenog smeća istog ritma i "pokvarene mašte i prljavih strasti" u tekstovima koji čini se nikome ne smetaju? Dapače, upravo taj televizijski doček Nove godine s domaćim estradnim zvijezdama bio je najgledaniji, a vidjelo ga je više od milijun i 400 tisuća ljudi.
No, kad bismo zamijenili srpski jezik Prijović i mnogih drugih, navlas ista glazba dočekala bi vas kod nekog imena iz Španjolske ili Južne Amerike, ali puno je lakše otrpjeti uspjeh s drugog kontinenta nego nekoga tko ti je tu u susjedstvu pa još puni "tvoje" dvorane.
Razlika je, čini se, samo u "ije", a to je valjda dovoljno da se i Škorini tekstovi pjesama poput prijetećeg "bit ćeš moja ili ničija" (žena, dakako) u televizijskom programu dočeka Nove gpodine smatraju sasvim O.K. nakon serije ubojstava žena zadnjih dana prošle godine. A kalo vidimo i unuci poznatih hrvatskih redatelja iz vremena "belog Zagreb grada" povlačili su noževe na ulici i završavali u zatvoru, za razliku od mirnih i pristojnih migranata koji su nekima krivi i kad nisu za ništa krivi, osim što su – smeđi, ali bez solarija.
Video: Ida Prester o dočeku 2024. godine
Dakle, rock kritičar brani narodnjake ,a napada Mirona Hausera (jazzera,trombonista s diplomom Sveučilišta za glazbu i primijenjenu umjetnost u Grazu...) i Stjepana Hausera ( ne treba ga predstavljati). Zanimljivo.