Upravo su Portugal. The Man dali festivalu još jednu zanimljivu premijeru i pokazali drugačiji pristup, što je večer ranije domaćoj publici i stranim turistima priuštila St. Vincent, a na početku festivala inovativnim nastupom David Byrne.
Ako ste mislili da nikada nećete uživo vidjeti rock sastav s Aljaske koji je osvojio Grammy, prevarili ste se kao i ja. Jer, Portugal. The Man trenutno jašu na krilima masovnog uspjeha i histerije oko singla Feel It Still, koji su također odsvirali, a za koji su nedavno osvojili Grammyja. No, usprkos kompjuterske podloge singlea i nekoliko ranijih albuma, radi se o sastavu koji svira uživo, i to glasno i jasno, a kako smo čuli, često i sasvim različito nego na albumima kojih imaju desetak iza sebe.
Na Jarunu su od duhovitog početka s obradama For Whom the Bell Tolls Metallice, pa Another Brick in Wall Floyda pokazali zašto i kako dobar indie-rock danas može i treba postati popularan - za razliku od hrvatskog kojemu je tržišni uspjeh valjda najveća sramota. Zaigrani autorski dvojac John Gourley i Zach Carothers s izvrsnim gitaristom Ericom Hawkom, ispred videoekrana s animiranim ilustracijama i ispisivanim porukama priuštio je publici zarazan nastup pun britke svirke, podsjetivši i na Chk Chk Chk.
Fešta na najvećoj pozornici pred najvećim auditorijem pripala je Alice in Chains, pa zatim Interpolu. Kao pripadnici grunge kvadrata Nirvana-Pearl Jam-Soundgarden s početka devedesetih, Alice in Chains iza sebe imaju autentično porijeklo, ali su, što se čulo i na Jarunu, puno više hevy metal i pomp-rock sedamdesetih nego grounge. Već su jednom gostovali na INmusicu, a i u srijedu navečer pokazalo se da su Jerry Cantrell na gitari i vokalima i pjevač Villiam DuVall s ostatkom sastava dekade rada po najvećim pozornicama pretvorili u klasičan gitaristički rock-show s grmljavinom koja se stišava u ponekoj staromodnoj baladi.
Od pjesama s najranijih albuma, do onih sa zadnja dva kad je DuVall vokalima zamijenio umrlog Laynea Staleya, Alice in Chains ina Jarunu su bili pouzdan, ali i nepromjenjiv, predvidljiv retro- hard rock paket svima koji to vole. Američki Interpol ove su godine odigralu ulogu Kasabiana lani, zatvorivši festival nekom verzijom popularnog modern-rocka koji, paradoksalno, korijene ima duboko u prošlosti. Gledao sam ih pred par godina u Ljubljani i ništa se kod promijenilo nije.
A i neće tako skoro, jer su dogurali do statusa festivalskih zvijezda i savršen su proizvod novim generacijama publike u eri općeg povratka u prošlost. I to onu iz osamdesetih, pa su uz The Killers ili Franz Ferdinand na njima profitirali i Interpol. Na INmusicu su isporučili vizulno efektnu predstavu, hommage utjecajima Joy Division i Petero Hooku u tamnim pop teksturama s melankoličnim melodijama sličnim The National, s bariton vokalima i potmulom vožnjom rifova bas gitare.
Hrvoje, još da je nekomu doteklo pameti pa da dovede i Greta Van Fleet.... kako bi to fino bilo.