U ponedjeljak 9. siječnja na HRT 1 krenula je nova humoristična serija "Oblak u službi zakona" provjerenog autorskog dvojca Snježane i Gorana Tribusona, autora serije "Odmori se, zasluži si". Spoj je to obiteljske serije s laganim krimi zapletom, jer Nikola (Ozren Grabarić), glava obitelji Oblak, policijski je narednik. Idealist je i poštenjačina koji vjeruje u neke ljudske vrijednosti te ih nerijetko prepoznaje i tamo gdje ih nema. Za razliku od Nikole, drugi članovi obitelji Oblak daleko su realističniji i skloniji postupcima koji su, iako benigni, na rubu zakonitosti. Nikolina žena Jagoda (Dijana Vidušin) ne može naći posao, a kako bi pridonijela malom kućnom budžetu, često pribjegava radu na crno. Kreativna, znatiželjna, pomalo samozatajna, posvetila se Nikoli i djeci te je potpuna suprotnost susjedi, mesarici Greti (Ksenija Marinković). Ozren Grabarić (42) televizijskim gledateljima dobro je poznat po ulogama u serijama kao što su "Crno-bijeli svijet" i "Mrkomir prvi", a uloga Nikole bit će mu prva glavna uloga u televizijskim serijama.
Što nam možete reći o seriji i vašoj ulozi?
Serija "Oblak u službi zakona" je obiteljska komedija s kriminalističkim zapletom. Nikola Oblak je policajac koji sanja da jednog dana bude inspektor, vrlo je pravičan i zaista u službi zakona zbog čega mu je često glava u oblacima pa ne primjećuje kako u vlastitoj obitelji nisu baš svi u službi zakona.
Iza Snježane i Gorana Tribusona već je dosta sličnih serija, što mislite o njima, kako je bilo raditi s njima?
Snježana i Goran već imaju taj jedan prepoznatljivi stil da naprave neku feel good atmosferu i da je zaista užitak sjesti s cijelom obitelji i gledati ovakvu vrstu serije. Njihov humor je nenametljiv, građanski, na momente suptilan, na momente apsurdan, i zaista je zanimljivo raditi na takvoj vrsti materijala jer zahtijeva da mu se pronađe i prava glumačka mjera, što nije uvijek lako.
Kakva je bila atmosfera na setu, kako ste se slagali s kolegama, a pogotovo "suprugom" Dijanom Vidušin?
Za mene je ovo bilo jedno od najljepših snimanja, cijela ekipa je funkcionirala kao jedna velika obitelj. A s Dijanom mi je bilo predivno raditi kao i uvijek i zaista sam počašćen da imam tako dobru prijateljicu koja je pritom izuzetna osoba, duhovita, pametna i senzibilna, a k tome i jedna od najboljih hrvatskih glumica.
Nalazite li sličnosti s likom Nikole?
Pa iako nismo toliko slični, mislim da imam neku dozu njegove zbunjenosti i zamišljenosti pa ponekad ne primjećujem stvari koje su mi pred nosom ili zaboravljam važne datume. Mislim da Nikolu njegova predanost poslu i potreba da pomogne drugima ponekad učini malo smušenim i dekoncentriranim.
Sa Snježanom Tribuson radili ste i na "Mrkomiru Prvom" kojeg ćemo uskoro gledati u drugoj sezoni. Kako vam je bilo raditi na toj seriji, što će se dalje događati sa Slavomirom?
U drugoj sezoni Mrkomira očekuju nas dvadeset zabavnih epizoda i puno Slavomirovih spletki koje uglavnom završe neuspješno. Našem autorskom timu pridružili su se i redatelji Dražen Žarković i Goran Kulenović tako da smo dobili značajno pojačanje, a atmosfera na setu je bila predivna. Odlična glumačka ekipa i zaista izvrsna ekipa iza kamere dali su sve od sebe da ovu sezonu probamo napraviti još uzbudljivijom i boljom.
U vašoj biografiji zanimljiva je činjenica kako ste se zbog očevog posla preselili u Barcelonu kad vam je bilo 13 godina. Tamo ste i završili srednju školu. Kako je izgledalo školovanje u Barceloni, pogotovo kada na početku niste znali katalonski?
Pa u početku je bilo teško jer sam cijelo vrijeme bio u školi i promatrao učenike i profesore bez da sam razumio i jednu jedinu riječ. Prilično sam se bio povukao u sebe, ali sam zato jezik progovorio u samo tri mjeseca, za katalonski mi je trebalo malo duže. Iako mi je to bilo pomalo traumatično iskustvo, moram reći da je njihov sustav školovanja najviše nalikovao na onaj pokušaj kurikularne reforme koju je predvodio Jokić i koja je nažalost ugušena. Takav sustav školovanja možda me nije naučio mnogim činjenicama, ali me zato naučio razmišljati svojom glavom.
Jeste li oduvijek željeli biti glumac i upisati Akademiju?
Kad sam bio mali, želio sam zapravo biti pisac, ali eto, put me nekako naveo u glumačke vode i tu sam se od prvog trenutka osjetio dobro, osjetio sam se kao da konačno negdje pripadam.
Imate li neke glumačke uzore?
Jako sam cijenio našu staru gardu glumaca, a posebno sam obožavao Vanju Dracha i Peru Kvrgića, oni su uistinu bili posvećeni teatru u potpunosti i do samog kraja nisu izgubili tu djetinju radost pri izlasku na scenu. Za mene je bila velika inspiracija i čast da sam s njima surađivao i provodio vrijeme slušajući njihove priče i razmišljanja. A od stranih glumaca oduvijek sam se divio Anthonyju Hopkinsu, imao sam doma kolekciju njegovih filmova i gledao bih ih po nekoliko puta.
Nakon diplome počeli ste raditi u Gavelli u kojoj ste i danas. Kako je vama kao umjetniku gledati na to da vaše kazalište još uvijek nije obnovljeno?
Naše kazalište je narušeno u doslovnom, ali i u prenesenom smislu. Teško mi je gledati općenito kulturnu sliku u Hrvatskoj jer imamo toliko mladih glumaca koji će teško u ovakvoj situaciji s prenatrpanim institucijama i s tako slabo dotiranom nezavisnom scenom naći svoje mjesto pod suncem.
Je li se po vama što promijenilo u odnosu nove gradske vlasti prema kulturi?
Teško mi je to reći jer ne pratim trenutno toliko intenzivno kulturnu politiku grada Zagreba, znam samo da će im biti izuzetno teško popraviti mnoge krive odluke koje je donosila prijašnja vlast. Dvadeset godina sumnjive kulturne politike, sumnjivih kadroviranja i političkog uplitanja u rad kazališta i izostanak bilo kakve vizije gurnulo je naše kazalište na najniže grane. Ljudi su umorni, razočarani, u umjetnike se uvukla ogorčenost, ironija i cinizam. Iz takve atmosfere teško će se roditi umjetnost koja pokreće ljude. Samo radikalne promjene mogu dovesti do ozbiljnih pomaka, a radikalne poteze mogu donositi samo ljudi koji su spremni izgubiti sve.
Iza vas je puno predstava, koje biste izdvojili? Je li možda uloga u predstavi "Hinkemann" bila kruna vaše dosadašnje karijere?
Uloga majstora ceremonije u "Hinkemannu" je sigurno jedna od važnijih uloga u mom životu i to je bio vrlo specifičan i vrlo uzbudljivi proces, ali u svojoj karijeri mnoge su mi uloge bile od velikog značaja, čak i onda ako predstava možda nije bila najbolja. Te uloge su mi značile zbog nekog mog intimnog glumačkog razvoja, među takva ostvarenja sigurno bi svrstao i ulogu Vratila u "Snu ljetne noći", Peer Gynta, Artura Uia, Odiseja… sad kad razmišljam, mislim da sam imao iznimnu sreću da se bavim velikim ulogama, sjajnim piscima i da ih radim s velikim redateljima. Svaka uloga je ostavila neki trag na mene u smislu da me rad na ulozi gradio i spremao za buduće veće izazove.
Snimili ste i preko stotinu sinkronizacija za crtiće, kako vam je to raditi? Čini se da vas djeca obožavaju jer su upravo oni zbog vaših sinkronizacija htjeli da date glas robotu u filmu "Moj dida je pao s Marsa".
Sinkronizacija crtića je sigurno jedan od najzabavnijih i najrasterećenijih glumačkih zadataka. Uvijek sam uživao u tim raznim animiranim ulogama i mislim da se kod nas sinkronizacije rade na vrlo visokoj razini. Neki dan su mi baš kolege iz Srbije govorile kako rado slušaju naše sinkronizacije crtića, što je veliki kompliment za sve koji se time posvećeno bave.
Lani ste snimili i film "Šesti autobus" Eduarda Galića u kojem ste morali glumiti na srpskom?
Da, imao sam malu ulogu u "Šestom autobusu", bila mi je izuzetna čast što sam upoznao velikog redatelja Eduarda Galića koji je ostao tako skroman, dobar i uvijek pozitivan i koji me oduševio svojim odnosom prema glumcima. Morao sam glumiti na srpskom, ali to je neka sudbina koja me prati već zadnje tri godine pa usvajam neku svoju ekavicu, pokušavam do kraja usvojiti melodiju, ali to je dug i težak proces pa mislim da mi za to treba još dosta vremena. Za sada mi opraštaju moje male jezične nespretnosti.
Na ADU predajete scenski govor. Kako je raditi sa studentima, ima li među njima možda budućih zvijezda?
Obožavam raditi sa studentima zato što oni uvijek donose neku novu neiskvarenu energiju i svjež pogled na svijet i kazalište. Nisam od onih profesora koji govore da su nove generacije sve neobrazovanije i kako je u moje vrijeme bilo bolje. Mislim da su današnje generacije samo drugačije i tu "drugačijost" treba uvažavati i razvijati. Mislim da su upravo s akademije izašli vrlo dobri glumci i da će ubuduće izaći isto tako dobri glumci koji bi se s vremenom, ako im sustav malo pomogne i ako budu imali malo sreće, mogli prometnuti u velike zvijezde.
Kakav je Ozren privatno? Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Pa bojim se da sam privatno malo dosadnjikav, prilično povučen, volim uglavnom biti doma, gledati serije i čitati, družiti se sa svojim krugom prijatelja. Onako amaterski volim fotografiju i pisanje, ali nikad nemam dovoljno vremena da bih se ozbiljnije time pozabavio. U zadnje vrijeme mislim da mi se život intenzivirao zbog čestih odlazaka u Beograd, gdje sam upoznao mnogo novih prijatelja zbog čega sam iznimno zahvalan.
Koji su vam idući projekti, snimate li nešto novo?
Čeka me projekt u Beogradskom dramskom pozorištu gdje ćemo raditi Goetheova "Prafausta" u režiji Borisa Liješevića, a nedavno sam završio snimanje serije "Poseta" u režiji Veljka Mićunovića, isto tako u Beogradu. Još su neki planovi na vidiku, ali budući da su dovoljno daleko, a u današnje vrijeme čovjek teško planira bilo šta na duže staze, o njima ću govoriti kad dođe pravo vrijeme.
VIDEO Fotografije naših glumaca kako kleče postale su hit na Internetu, a zna se i zašto su na koljenima
