Ozren Kanceljak Kanca dobro je poznato ime u zagrebačkim glazbenim krugovima. Karijeru je počeo kao 17-godišnjak u Poletu, u 80-ima je bio DJ u kultnim klubovima Lapidarij i Kulušić, radio je s Dinom Dvornikom, Gibonnijem, Oliverom i Parnim valjkom, bio je jedan od vodećih ljudi Porina, a danas ga slušamo u emisiji "Breakout" ponedjeljkom u 15.05 sati na Yammat FM-u.
Vaša emisija "Breakout" postala je sinonim za dobru glazbu, često za onu koju ne možemo čuti na komercijalnim radijskim postajama. Kako je nastao "Breakout" i kad je emitirana prva emisija?
Hvala na komplimentu. "Breakout" je na Yammatu krenuo nakon dogovora koji smo postigli, nažalost, pokojni Alen Balen i ja tijekom serije razgovora i druženja. Konačan je dogovor pao tijekom susreta u New Yorku. Tamo je Alen bio svojim poslom, a ja sam stigao iz New Orleansa s Jazz Festivala. Tako smo i dogovorili da prva emisija bude posvećena sceni New Orleansa. Prvi je "Breakout" emitiran polovicom svibnja 2018., a inače je svjetonazorski nastavak istoimenih emisija koje sam davno imao na Radiju 101. Tako je pitanje u kojem bi se smjeru sadržajno kretao serijal zapravo bilo određeno i našom zajedničkom prošlošću.
Kako slažete pjesme koje puštate u emisiji? Vodite li se aktualnošću ili nečim drugim?
Dnevno preslušam minimum pet novih albuma. Pri svakom preslušavanju selektiram snimke za koje mislim da bi mogle funkcionirati u emisiji. Na koncu slažem tih 50 minuta s idejom da zastupljene snimke dijele neke poruke, ali i da budu radiofonične. Nastojim predstaviti uglavnom nova izdanja koja želim uvijek kontekstualizirati. Osim toga, želim zabilježiti kad neki umjetnik, koji je zaslužan za glazbu koju pokriva "Breakout", ode s ovoga svijeta ili kad slavi neku obljetnicu. Osnovna misija "Breakouta" jest da ostavi neki mali trag da postoje i brojne drukčije scene, koje se uglavnom nastavljaju na bogatu baštinu organski odsvirane glazbe, kao i da je ta glazba otvorena novim utjecajima novog vremena.
Emisija ima i edukativni karakter pa u njoj često govorite zanimljive informacije o glazbenicima koje čujemo. Javljaju li vam se slušatelji, kakav je "feedback"?
To je posljedica dogovora s Alenom. Pokušavam jako ograničiti vrijeme u kojem govorim. Moje ambicije, aspiracije i ciljevi prije 30 i više godina bili su puno viši nego što su danas. Bili su nerealni. Tada sam mislio da emisija i to što radim može unaprijediti scenu, grad. Danas znam da su vjetrenjače pobijedile pa sam zadovoljan kad je emisija dobro smiksana. "Feedback" dobivam svakog tjedna od nekih fanova. Uglavnom su to glazbenici ili pripadnici “srebrnih” generacija, ljudi koji su mahom odustali od aktivnog praćenja nove glazbe, ali slušaju emisiju jer ih iznenadim time da i dalje ima dobre muzike. No drago mi je kad mi se jave mlađi. Ali, i tu se uglavnom radi o školovanim glazbenicima koji i inače prate takvu muziku pa im je drago da tako nešto postoji i u našem eteru. Nažalost, kod nas ni mediji ni publika često ni ne znaju u dovoljnoj mjeri ni za višestruke dobitnike najvećih glazbenih priznanja, ako su mlađi od 40 godina. Lani je tako Jon Batiste tek djelomično otkriven nakon što je dobio sve silne nagrade Grammy. Što reći da je grupa Snarky Puppy sasvim nepoznata kod nas, a višestruki su dobitnici Grammyja i po cijelom svijetu imaju rasprodane turneje. Uključujući Beograd i Ljubljanu. Ali ne i Zagreb ili bilo koji drugi grad u Hrvatskoj. A o suvremenoj funk, breakbeat ili rhythm and blues sceni da i ne govorim. Dakle, nemam nikakvih iluzija ni ambicija većih od zadovoljstva da mi je svaka emisija što bolje smiksana.
Novinarsku karijeru počeli ste kao tinejdžer u Poletu. Kako ste zavoljeli glazbu, na kojoj ste glazbi odrasli?
Glazba je, čini mi se, bila u meni. Od svojih prvih dana sam bio okružen swingom, gospelom i jazzom, koji je puštao tata kad je bio kod kuće. Intuitivno sam kao dijete reagirao na neke stvari s radija, a tata mi ih je onda kupovao i donosio kući kao singlice. Nikad s roditeljima nisam imao problema vezano za podršku mojoj evidentnoj sklonosti prema glazbi. No imao sam problema s učenjem glazbe. Nisam imao strpljenja za učenje u glazbenoj školi. Način na koji sam kao klinac učio klavir nije bilo ono što sam volio ni “čuo” u sebi. Završio sam osnovnu glazbenu školu, ali gotovo pa ništa od toga nije ostalo u meni. I sada mi je užasno žao što sam zaboravio čitati note. U mojem tinejdžerstvu potpuno me "uzeo" fusion koji smo zvali jazz-rock. U Zagrebu su višekratno dolazili i John McLaughlin, Weather report, George Duke, Billy Cobham, Stanley Clarke, Al di Meola. Bio je i Herbie Hancock… Da o redovnim koncertima ECM jazza u Studentskom centru i ne govorimo. Kasnije sam upoznavao funk i rhythm and blues. I ta me glazba puno više "uzela" nego novi val. Fusion je u to doba u Zagrebu imao barem istu količinu publike kao i novi val. Posjeti koncertima to su potvrđivali. Ali novi val imao je svoj medij. Bio je to Polet. Jazz ga nije imao pa je ta priča ostala neusporedivo slabije zabilježena. Što ne znači da se nije u to vrijeme događala.
Po čemu pamtite rad u Poletu? I danas se taj medij ističe kao primjer neovisnog novinarstva, pogotovo u tadašnjoj Jugoslaviji.
Polet je strašno važno utjecao na moj razvoj, i to ne samo novinarski. Sve je počelo u srednjoj školi. Jednog su dana u moj razred došli danas pokojni Denis Kuljiš i Zoran Franičević. Održali su motivirajuće predavanje i pozvali nas, klince, usmjerene šuvarovce koji smo učili da budemo novinari, na suradnju u redakciju. Nekolicina nas se odazvala. To su bili Nina Ožegović, Ivica Buljan, Saša Drach – koji su svi i dalje u novinarstvu. Potom smo dobili prve zadatke pa su kasnije došle i prilike da pišemo o temama koje nas možda više osobno zanimaju. No ono što je još važnije, dobili smo zaista pravo mentorstvo tada starijih kolega. Moj mentor, ili sam ga ja barem tako doživio, bio je Rene Bakalović. A tu su bili i Denis, Zoran, moj prvi glazbeni urednik Sven Semenčić pa kasnije i prijatelj Cico Kustić. Kad su oni otišli u “veliku” štampu, i ja sam uskoro otišao za njima. Želim naglasiti, ti ljudi, svi, od prvog do zadnjeg, mentorirali su nas klince. Mi smo uz njih učili. Sjećam se predavanja Inoslava Beškera u redakciji Poleta. Mislim da toga danas nema, što se i vidi.
U 80-ima ste radili kao DJ u kultnim klubovima Lap i Kulušić. Kako ste tada nabavljali glazbu, po čemu pamtite te godine?
To je bio čisti altruizam. Uopće čuti neku novu glazbu bio je izazov. Počeo sam didžejirati i prije početka emitiranja Radija 101. Bili smo pretplaćeni na neke strane magazine koji su odražavali naš sustav vrijednosti. Moj tadašnji partner iz Lapidarija Bojan Krstić bio je pretplaćen na Face, a ja na Musician. Odlazio sam u američku čitaonicu da big pratio Billboardove liste. Te sam si informacije sve zapisivao u bilježnice. A onda sam od prijatelja ili tate (koji je često putovao) naručivao ploče. U Kulušiću smo svi bili prijatelji i zajedno smo koristili ploče. Tako smo štedjeli i nismo kupovali duplikate. Imali smo ograničene informacije i izvore, ali strast nas je ganjala da se gradimo.
Tijekom novinarske karijere radili ste brojne intervjue sa svjetski poznatim jazz i rock-glazbenicima. Tko je na vas ostavio najveći dojam?
Htio bih reći da su ljudi koje sam već spomenuo, ali i urednici koje sam upoznao u Startu, i tu ponajprije mislim na Zorana Bošnjaka, Maroja Mihovilovića, Mladena Plešea i velikog Marka Grčića, podržavali moje prijedloge tema. Radio sam, naravno, i teme koje su mi oni zadali (potpuno izvan muzike), ali kad sam predlagao da bih napravio intervjue s npr. Herbiejem Hancockom, Milesom Davisom, Joeom Zawinulom, Stanleyem Clarkeom, Patom Methenyjem, Chickom Coreom – uvijek sam dobivao zeleno svjetlo. I ti su intervjui dobivali golemi prostor u Startu. No ti su umjetnici tada svi dolazili, kako u Zagreb tako i Beograd ili Ljubljanu, u kojima sam uglavnom vodio razgovore. Dakle, ti su gradovi bili dio svijeta. A dojam? Shvatio sam tada, još kao mlad, što mi se potvrdilo i kasnije u životu – što je veći umjetnik, to je osoba jednostavnija i opuštenija. Nevjerojatna je bila lakoća razgovora sa svim tim velikanima. O. K., jedino je Miles bio druga priča. Ali, on je u Beogradu imao užasnu zubobolju i nakon susreta s novinarima odveli su ga zubaru da bi navečer mogao održati koncert. Normalno da nije iskazao preveliki entuzijazam zbog razgovora s novinarima.
Zašto ste otišli iz glazbenog biznisa?
Mogu reći da sam prije 15-ak godina uvidio da se kompletan ekosustav domaće glazbene scene i tržišta urušava. Da se ruše spone između stupova koji bi scenu i kompletan biznis trebali činiti održivima i perspektivnima te da upravo zbog toga kompletna scena nije bila spremna na civilizacijske promjene koje je donosilo novo doba. Uvijek sam mislio da je internacionalizacija i integracija domaće scene u globalne tokove nešto nužno za razvoj i život. Ali, sve se odvijalo u suprotnom smjeru. U tome nisam vidio svoju perspektivu. Nije mi se dalo više ratovati s vjetrenjačama. Priznao sam u sebi njihovu pobjedu. Puno sam bitaka tijekom svoje karijere dobio, ali rat je izgubljen. Mogao sam monetizirati svoj izlaz i to sam učinio. S druge strane, nikad nisam toliko slušao glazbu kao danas. I nikad nisam uživao u glazbi kao danas. Potpuno sam rasterećen jer nisam više u biznisu.
Zanimljiv detalj u vašoj biografiji je i da ste napisali tekstove za pjesmu "Zmaja dah" Dina Dvornika te englesku verziju Tajčine "Hajde da ludujemo". Kako je došlo do tih suradnji?
Ma, to su bili izleti, bez ikakve ambicije. Dino Dvornik je nakon uspjeha prvog albuma došao živjeti u Zagreb, a ja sam radio u Jugotonu. Kad je počeo snimati novi album, ponekad smo se družili. A “Zmaja dah” rezultat je jednog takvog višenoćnog ruženja. Napisao sam mu još neke tekstove, ali odabrao je samo taj, kao i engleski “Big”. Tajči je pak rezultat situacije iz samog Jugotona. Zrinko Tutić htio je napraviti maxi singl na kojemu je bio remiks, ali i da bude pjesma na engleskome. Više je ljudi radilo na tom prepjevu. Ja nisam bio ni jedini ni sam, a konačnu verziju odabrao je Zrinko. Ili netko u studiju.
Godinama ste bili u glazbenom biznisu, vodili ste karijere najpoznatijih izvođača poput Parnog valjka, Olivera ili Gibonnija. Jedan od najzanimljivijih detalja je onaj da ste prodali karte za generalnu probu Oliverova koncerta. Vjerujem da to više nikome nije uspjelo.
Ne bi baš rekao da sam vodio te karijere, pogotovo ne na isti način. S Husom sam učio o domaćem biznisu. Kad je riječ o trendovima u svjetskom biznisu, bio sam načitan i informiran jer sam išao na razne poslovne konferencije u Ameriku. Pa sam mu predlagao, za naše okvire, neke poslovne inovacije koje su se pokazale jako uspješnima. I lukrativnima. I taj period suradnje s Valjkom ima posebno mjesto u mom srcu. S Gibonnijem je sve otišlo na viši nivo. Dok smo surađivali, obarali smo sve moguće rekorde prodaje, kako nosača zvuka tako i rasprodanih velikih dvorana po višim cijenama ulaznica. Uvodili smo nove komunikacijske alate, u suradnji sa sponzorom koristili nove tehnologije na posve novi, do tada i u svijetu originalni način. Ta mi je suradnja u tom pogledu, tijekom tih desetak godina, bila nešto fantastično. A suradnja s Oliverom došla je kao ekstenzija suradnje s Gibonnijem. Oliver je bio gost na nekoliko velikih Gibinih koncerata. Tako smo se upoznali i Oliver mi je ponudio da zajedno realiziramo neke velike koncerte, kakve on još nije radio. Tako je došlo i do koncerta sa simfoničarima u Domu sportova, koji se rasprodao u manje od pet dana. Kako se dan prije radila generalka, a pritisak na ulaznice nije jenjavao te nismo imali slobodan termin da dodamo još jedan koncert, odlučili smo staviti u prodaju i generalnu probu. I uspjeli! Dakle, nije to bio neki plan. Više odgovor na pritisak tržišta.
O glazbenom biznisu pisali ste u svojoj knjizi "Milion – Nož u leđa". Koliko se od tada promijenila situacija, pogotovo pojavom digitalnih servisa kao što su Spotify ili Deezer?
Jedan od teasera na omotu knjige glasi “Hoćemo li glazbu plaćati poput vode, struje i plina? Zašto da ne”. Mislim da sam time odgovorio. Danas u sklopu streaming servisa plaćamo slušanje glazbe kao i bilo koju drugu komunaliju. Slušanje je postalo jeftino, legalno i lako dostupno. No unutarnji su odnosi među dionicima industrije neodrživi. Ne uživaju svi jednako u “novom poretku”. Korisnicima je idealno. Obilje jeftine ponude. Glazbenicima je danas možda gore nego ikada budući da sudjeluju tek prikupljajući mrvice. Diskografi su riješili prijetnju koja je postojala iz razdoblja Pirate Baya i ilegalnog downloada. Autori su koliko-toliko sigurni, ali i oni se bore za unapređenje svoje pozicije. No i sami streaming servisi pod stalnim su financijskim pritiskom. I dalje su u potrazi za daljnjim investicijama koje bi pokrile nova ulaganja da bi održale svoju konkurentnost. I zbog toga su vrlo nisko, ako su uopće profitabilni. Dakle, svijet glazbe se promijenio. Ali postoji cijeli niz problema među dionicima. Jedino je korisnicima bolje nego ikada.
Kako komentirate sadašnju situaciju na hrvatskoj glazbenoj sceni?
Mislim da je najgore što nijedan dio hrvatske glazbene scene nije u potpunosti integriran u europske i globalne tokove kao prepoznatljiv i aktivan kontributor. Ne postoji jedan izolirani faktor koji je doveo do tog stanja. Kao što ne postoji nijedan ključni koji bi mogao radikalno pridonijeti ukupnom, a još manje brzom boljitku. Cijeli niz izoliranih krivih, kratkovidnih politika, poslovnih, političkih i inih odluka pridonio je tome. Jedan album hrvatske klasične glazbe zagrebačke kuće Nota Bene ima ove godine nominaciju za Grammy. A taj je album rezultat individualnog entuzijazma troje ljudi. To nije proizvod sustava – kao što su K-pop ili globalni uspjesi skandinavske glazbene scene. Ima kvalitetnih pojedinaca u raznim žanrovima, ali ne postoji sustav kroz koji bi mogli razviti svoje potencijale. U tom smislu vidim kao nešto najpozitivnije pokretanje inicijative “We Move Croatia” i držim im fige. No treba biti svjestan da se nikakav uspjeh neće dogoditi preko noći. Ne može se 30 ili 50 godina izolacije preskočiti preko noći. Doista mislim da je jedina perspektiva za umjetnike izlazak i uključivanje u propulzivna glazbena tržišta i međusobno povezivanje naših talenata s međunarodnim nišama.
Koji su vam daljnji planovi za radijsku karijeru? Dokad ćemo slušati "Breakout"?
To ne ovisi samo o meni. Glazbu manijakalno pratim cijeli život. Mislim da “Breakout” ili neke druge emisije mogu raditi još jako dugo. No hoću li, ovisi o vlasnicima medija. Što se mene tiče, dok me Yammat želi profesionalno angažirati, dotle će biti i mojih emisija.
VIDEO Mrle nam je otkrio sve o pjesmi s kojom će Let 3 nastupiti na Dori
