Pojam "Flashback Friday", koji je posljednjih godina postao nevjerojatno popularan internetski trend, a pogotovo na društvenim mrežama, podrazumijeva da ljudi petkom - objašnjavam za one malo starije čitatelje - na World Wide Webu objavljuju neke svoje stare fotografije, podsjete na davne događaje ili se, eto, prisjete nekih dragih ljudi i mjesta iz prošlosti.
Porijeklo tog pojma, ako je vjerovati magazinu Sports Illustrated, ali i nekim drugim relevantnim izvorima koji to potvrđuju, pripisuje se američkoj web stranici specijaliziranoj za tenisice, a koja je pod tim nazivom novinske rubrike još prije 15-ak godina svakog petka objavljivala fotografije starih modela košarkaških tenisica. Pojavom društvenih mreža taj trend je dosegao neočekivane razmjere i sada skoro da nema čovjeka prisutnoga na njima, a da nije barem jedanput u tome sudjelovao. Ako je za to dobio još neki lajk, share ili, što ja znam, emotikon srca - tim bolje!
Na ovaj današnji petak i ja sam, koliko god to mrzio, podlegao toj pošasti pa ću se na ovim stranicama legendarnog Večernjakova Ekrana, samo dakle za probranu publiku, prisjetiti jednog razdoblja u životu kada su svi izlazili u Pepermint - tada najsvježiji klub u gradu...
Možda nije u redu od mene i, sigurno će mi mnogi to zamjeriti, ali moram javno istupiti i reći da je klub Pepermint, Ilica 24, jedno ne baš tako kratko vrijeme bio najbolji klub u Zagrebu.
Razlog zbog kojega bi mi to mnogi mogli zamjeriti, a vlasnici konkurentskih klubova koje ne spominjem u tom kontekstu pogotovo, izražena je subjektivnost koje se ne mogu, niti ne želim odreći. U spomenutom klubu, naime, nije bilo tog izlaska - bez obzira na to da li je riječ o sredini tjedna ili vikendu - da nisam ostvario stanoviti uspjeh kod rasplesanih i dobro raspoloženih djevojaka u srednjim tridesetima kakve su se tamo znale okupljati. Meni je tada, a što je vrlo važno kako bi se u potpunosti shvatila dimenzija tog uspjeha, bila tek dvadeset i koja te se s ovim godištem nisam previše susretao, a pogotovo to nisam činio - kao tih godina u Pepermintu - zaključan u kabini ženskog toaleta.
Te mlade žene bi se u potpunosti opustile uz rock i funky hitove 50-ih, 60-ih i 70-ih godina, a koji su većim dijelom zaslužni za konstantno dobru atmosferu u klubu, a meni nije dugo trebalo da shvatim kako one, osim što imaju još mnogo toga za pokazati na plesnom podiju, izvan njega imaju još i više... Toliko uspjeha kod suprotnog spola nisam imao, da vam još malo dočaram taj period u životu za koji je najveću zaslugu svakako imao spomenuti klub, još od popularne igre "Semafor" u osnovnoj školi...(Svi koji su preboljeli mononukleozu sjetit će se te igre).
Neka mi stoga ne zamjere svi ostali, a pogotovo vlasnici konkurentskih klubova kod kojih sam iza pola noći također znao provoditi neke lijepe sate, ali kada god se bude radila neka povijesna rang lista najboljih gradskih mjesta za izlazak, meni će Pepermint uvijek zauzimati vrlo visoko prvo mjesto.
I u tom mišljenju, uzgred kazano, nipošto nisam usamljen.
Vijest o otvaranju kluba na toj atraktivnoj donjogradskoj adresi, u fantastičnom prostoru koji se prostirao na dvije etaže, odjeknula je svojevremeno k'o bomba među poznatim zagrebačkim trendseterima i trendsetericama. Odmah su, bez premišljanja, iz svojih nekadašnjih popularnih baza gdje bi se okupljali, poput Maraskina, Baabara, Firsta ili, što ja znam, Alcatraza, spremno emigrirali u Peper.
U Peperu, kako smo mu tepali, nije bilo uštogljenih pozera iz Hemingwaya, klinaca i klinceza koje su u tom periodu okupirali Saloon, penzionera iz Bulldoga, geliptera s Jaruna, a ni debelih ćelavih glava iz narodnjačkih jazbina koje su tada - oh, lijepih li vremena - bile isključivo na rubnim dijelovima grada. U klubu je uvijek bila neka pozitivna gradska ekipa raspoložena za zabavu, ples, piće i iće, a sve to, nota bene, dugo vremena bez i najmanje natruhe agresije i primitivluka.
Zbilja ne znam kakav bi to nečovjek trebao biti da mu se takav koncept večernjeg izlaska ne svidi...
Možda bih zbog objektivnosti teksta ipak trebao istaknuti i neke zamjerke spomenutom objektu, ali koliko god se trudio da ih se prisjetim, ne uspijeva mi. Tražeći tu neku negativnu sitnicu kojom bih zadovoljio one kritičare među čitateljima koji će spremno ustvrditi da ništa ne može biti baš tako savršeno, sjetio sam se zapravo samo još jedne male, ali nipošto zanemarive Pepermintove prednosti: tamo negdje oko 3-4 ujutro, kada uzimaš svoju jaknu iz garderobe i napuštaš klub misleći da ti večer nikako ne može biti bolja nego što to već jeste, shvatit ćeš da se nalaziš svega par minuta hoda od Sokola - možda ne baš "najsvježijeg", ali u tim sitnim noćnim satima zasigurno najromantičnijeg mjesta u gradu!
Pepermint nije, da budem iskren, baš slavno završio. Upravo u trenucima svoje najveće slave, kada su im se na pultu rezerviranom za disc jockeye, razgaljeno fotografirali sadašnji predsjednici Republike Hrvatske, HNB-a i Atlantic grupe, zaredala su im se dva poprilično velika skandala nakon kojih ih više nisam posjećivao, ali nisam zapravo imao ni kad jer su ubrzo nakon toga zatvorili radnju. Prvo je, koliko se sjećam a internetska tražilica potvrdila je moju memoriju, bio neki problem s neizdavanjem računa prilikom plaćanja ulaznice za klub, a onda je ispred kluba teško premlaćen jedan od gostiju i to, kako se tada spekuliralo, upravo od strane njihova izbacivača.
Njihovi vjerni posjetitelji nakon toga brzo su se vratili klubovima koje su do tada posjećivali, a ljudi koji su to vodili, kao da se ništa nije dogodilo, prešli su na neke druge, ni približno tako uspješne projekte.
Ja sam, evo, tu gdje sam i bio, prisjećam se na ovaj "flashback petak" nekih za centar grada, ali i mene osobno, boljih vremena za noćne izlaske. Ne zanimaju me, međutim, više ove dame od trideset i koju jer sad sam ih, evo, sustigao te smo postali vršnjaci, a one od dvadeset i nešto, na kojima mi se oko posljednjih godina duže zadržava, vjerojatno nisu ni svjesne moga postojanja.
Nažalost više nema Peperminta, niti bilo kojeg sličnog mjesta u gradu, a na kojemu bi toga - baš poput mene u tim nježnim godinama - mogli postati svjesni. Ostaje samo uspomena, ali ne i mogućnost za stvaranje novih iskustava, a upravo zato mrzim ova prisjećanja pa makar ona bila rezervirana samo za ove neke nostalgične petke...
VIDEO Jeremy Renner otpušten iz bolnice nakon teške nesreće koju je doživio: 'S obitelji kod kuće'
narodnjačke jazbine na rubnim dijelovima grada... e to su bila vremena , a ne na trgu bana josipa jelačića.... je i mene to baca u jednu lijepu prošlost...