Upravo minulof četvrtka je u nas na platformi HBO GO počelo emitiranje treće sezone Sluškinjine priče, jedne od najvažnijih serija posljednjeg desetljeća.
Distopijska priča Margaret Atwood objavljena još 1985. godine na malom ekranu odlazi daleko od kraja svojeg originala. Dakle, June, koju i dalje briljantno tumači Elisabeth Moss, propustila je na kraju druge sezone priliku da pobjegne iz Gileada s kćeri Nicole i Emily vrativši se u neizvjesnost vjerojatne kazne za pokušaj bijega. Prve tri epizode treće sezone koje nam je HBO dopustio da vidimo otkrili su nam već sasvim dosta, a potrudit ćemo se da u ovom tekstu ne spojlamo, odnosno ne previše. June, dakle, ima razloga da ostane u totalitarnoj tvorevini nastaloj na razvalinama Sjedinjenih Država. Nije još pronašla svoju kćer Hannah što je dovoljno dobar razlog. Drugi je njezina buntovnička narav koja ima još što reći o svemu što je prošla u Gileadu.
Za June je postojanje tako nečega neprihvatljivo i ona je spremna napraviti sve što može kako bi barem donekle oštetila taj mizogini sustav u kojemu su žene tek predmeti. Treći su razlog, jasno, scenaristi koji ne bi imali previše prostora za nastavak da je June ušla u kombi i otišla. Ovako, prostora ima, no izazov je ostati originalan, odnosno ne ponavljati se u odnosu na već viđeno. Nama se iz ove tri epizode čini da se u tome i uspjelo jer se oko Juneina povratka ne filozofira previše, ona sada opet više nema sudbinu u svojim rukama, ispada nezahvalnom jer odbila je otići, a još se nakon bijega i vratila. Ono što seriju vadi s moguće stranputice jest davanje naglaska ostalim likovima, odnosno zakretanje karakterne vizure s Waterfordovih prema komandantu Lawrenceu. Taj zaokret u pogledu na galeriju likova scenaristi su i vješto začinili. Kako su mogli vidjeti oni koji su već pogledali prvu epizodu, Serena Joy konačno doživljava katarzu koja kulminira spektaklom koji će označiti kraj odnosa June s Waterfordovima, a donijet će možda i najatraktivniju scenu do sada u seriju. Ovo ne znači da Freda i Serenu Joy nećemo više gledati, nego tek donosi novo poglavlje u seriji. A to je odnos June s komandantom Lawrenceom kod kojeg će živjeti. Kako smo vidjeli pred kraj prošle sezone, Lawrence je arhitekt Gileadova ekonomskog sustava što samo po sebi znači da se ne radi o običnom čovjeku. S Lawrenceom, kojega glumi Bradley Whitford također na visokom standardu koji serija od početka gaji, dobiva se dosta novoga. Prije svega, gledat ćemo manje depresivnih i klaustrofobičnih mjesta u kojima se serija odvijala do sada. Komandant Lawrence ipak voli uživati, živi u luksuzu koji jasno pokazuje kakav mu je status u Gileadovu društvu.
Ono što je bitnije, Lawrence ima sve odlike jednog kompletnog psihopata. I dok je to nešto što bi se moglo reći za sve Gileadove dužnosnike, vidljivo je da mnogi od njih takvo ponašanje upražnjavaju iz dužnosti, dok je kod Lawrencea malo-pomalo sve očitija prirodna zloba. Waterfordovi pak, "oslobođeni" June, dobivaju dodatnu dimenziju odnosa i karaktera te ipak više nisu tek žive kulise za Atwoodičinu priču koja se vrti isključivo oko June. Dobro je također što se više prostora otvorilo za Kanadu gdje i dalje nalazimo Lukea, a vrlo brzo doznajemo da su se Emily i Nicole spasile i domogle sjevernog američkog susjeda. Čini nam se da to i nije bilo tako teško predvidjeti, nekim bizarnim povratkom njih dvije u Gilead priča doista ne bi više imala nekog smisla te bi neminovno pala u repeticiju. Ovako gledamo reintegriranje Emily u normalan život nakon godina zlostavljanja u Gileadu, ali i Lukeovo mirenje s činjenicom da je njegova supruga imala dijete s drugim čovjekom kao i da se nije odlučila vratiti. Ispravno je naglašena ta Lukeova katarza, čini nam se uvjerljivom prikazana teza u kojoj on zanemaruje znatiželju da dozna način na koji je Nicole začeta te je shvaća kao dijete svoje supruge. Ona je, uostalom, i kakva-takva garancija da će se June u nekom trenutku sasvim sigurno vratiti. Kako je i u traileru naznačeno, pa već i prvom epizodom potvrđeno, June će se nastaviti boriti protiv zlog Gileadova sustava te je shvatila kako joj trebaju saveznici da bi se nekako izvukla s barem malo osvete.
Kao logičan se izbor nameće Serena Joy s kojom, dakle, ona pronalazi razumijevanje nakon perioda nepodnošljivosti i čini se iz prve tri epizode da bi moglo tako nekako i biti. Moglo, kažemo, jer u to ne možemo biti sasvim sigurni, a i do sada smo vidjeli da Serena Joy ima crtu nepredvidljivosti zbog koje se začas kadra okrenuti iz saveznika u neprijatelja. Promjena se događa i u odnosu s Nickom kojemu također nije sasvim jasno zašto se June vratila. U međuvremenu je on sam napredovao te je sada pred odlaskom na bojište. Čini se da je ono na što ponajviše serija igra u svojoj trećoj sezoni Lawrence koji odaje dojam hladnog i proračunatog genija s kojim se, dakle, nije igrati. Potencijal velikog obračuna June i njega je ovdje pa nam se nekako čini da bi, korak po korak, serija mogla krenuti u tom smjeru. Kakav je lik, Lawrence pokazuje u jednoj sceni gdje pred June stavlja odluku o tuđem životu ili smrti uvevši je tako u svoj svijet u kojemu nema mjesta za praštanje već samo za teške odluke. S kojima on, izgleda, nema problema. Iako američki kritičari koji su vidjeli šest od 13 epizoda treće sezone nisu previše blagonakloni novoj Sluškinjinoj priči, mi ne dijelimo njihovu strogost. Potencijala ima, privlačnost je i dalje tu, kao i asocijacije na stvarni svijet, primjerice, današnjeg Washingtona. Bit će zanimljivo vidjeti svih 13 epizoda kao i doznati odluku hoće li se priča nastaviti.
Bolesni pamflet za bolesne babe koje su zakinute za trunku fizickog izgleda, pristojnosti ili poniznosti, pa se okrecu istim takvim babama, da bi mogli setati u paradama raznih boja i sve ostale nazivati fasistima! Ne mozes da ih ne zalis!