Igor Bobić poznato je televizijsko lice koje smo mogli gledati u programima HRT-a, RTL-a te N1 televizije, na kojoj ga gledamo kao voditelja i urednika programa uživo. Bobić je u braku s nekadašnjom kolegicom s RTL-a Damirom Gregoret, s kojom ima kćerkicu Bianku.
N1 televizija proteklih tjedana pokazala se jako gledanim medijem, koji je uvijek na mjestu događaja. Kako ste vi i kolege doživjeli pandemiju koronavirusa i potres u Zagrebu, kako je tekla realizacija programa?
Specijalnost news televizije, kakva je po definiciji i N1 televizija, tzv. je breaking news mode, tako da nije bilo previše premišljanja što treba napraviti. Od trenutka kada je zabilježen prvi oboljeli u Hrvatskoj napravili smo sate i sate programa uživo u svim našim informativnim emisijama i iz svih kutova, s desecima relevantnih sugovornika i stručnjaka, pokrili svaki aspekt krize. Redakcija je odmah podijeljena na grupu A i grupu B kako ne bismo ostali izvan stroja u slučaju zaraze i evo već mjesec i pol sve funkcionira savršeno. Na dan potresa u Zagrebu emitirali smo višesatni program uživo s terena u kojem smo gledateljima dali sve važne informacije. A isto se nastavilo i u danima nakon toga.
Što mislite o koronavirusu, bojite li ga se?
Neprijatelj kojeg ne vidite, kažu, najopasniji je. Ali, na koncu i to je, kao što kaže ministar Vili Beroš, samo ugroza, kojoj se možemo oduprijeti. Iako je dosta toga na početku priče bilo nepoznato, s vremenom smo doznavali nove informacije i upoznavali virus i načine borbe protiv njega. Što god tko mislio, u međuvremenu je većina ljudi osvijestila da se širi velikom brzinom, da još nema ni lijeka ni cjepiva te da je problem ako u određenom trenutku imamo veliki broj oboljelih koji trebaju intenzivnu skrb, a zdravstveni sustav im je ne može pružiti. Na sreću, čini se da smo dosad uspjeli spriječiti upravo taj neželjeni scenarij. Optimističan sam i ne bojim se.
U cijeloj situaciji previše je i lažnih vijesti. Što mislite o raznim teorijama zavjere, špekulacijama i brojnim lažnim vijestima koje se pojavljuju u medijima?
Kao novinaru, to mi jako teško pada jer me užasno razočarava da su neki ljudi skloni povjerovati, primjerice, da se može predvidjeti vrijeme potresa. Živimo u vremenu društvenih mreža i intenzivne razmjene mišljenja i informacija, koje se uzimaju bez zadrške. Odgovornost je medija da sve te informacije prije objave provjere kako bi ljudi imali mogućnost pouzdati se u provjerene izvore. Ako išta, u ovoj krizi mnogi su počeli razlikovati pravo od krivog, odnosno okrenuli su se provjerenim i pouzdanim informacijama medija poput N1 televizije.
Na N1 satima vodite program uživo, koliko vam je to stresno? Kako se opuštate prije odlaska u eter?
Moto naše televizije je uživo, sada i odmah, tako da je neobično bilo što se to ne događa na taj način. A zaista je rijetkost. Naša je prednost što sve što se događa gledatelji imaju prilike vidjeti u istom trenutku kad se događa, a biti u studiju i posredovati pri tome je zaista privilegij. Adrenalin čini svoje, što dulje, to bolje…
Kad ste „unutra“, nemate osjećaj o trajanju, samo želite imati sve i gledateljima pružiti sve informacije koliko god trajalo. Što se opuštanja tiče, ponekad brzim govorenjem ili vježbama govornog aparata „uplovim“ u eter i ono što i gledatelji i ja dobivamo s terena zahvaljujući našim vrhunskim reporterima i snimateljima.
Kako ste se zaljubili u novinarstvo? Zanimljivo je da ste još u srednjoj školi u Orahovici radili na lokalnom radiju?
Od osnovne škole sam mislio da ću biti profesor engleskog i njemačkog, a onda je u srednjoj školi počela suradnja s Radio Orahovicom. Imali smo emisiju svake druge subote, osnovali smo i školski list, radio, televiziju, čak i informativnu agenciju. Zaista, sve te stvari bile su moguće u maloj sredini kakva je Orahovica i tamošnja Srednja škola Stjepana Ivšića. I onda nije bilo nazad, uslijedio je Slavonski radio i televizija pa HRT i RTL. I 25 godina kasnije, evo me na N1 televiziji.
S obzirom na to da ste radili na radiju i televiziji, možete li usporediti ta dva medija? Koji vam je draži?
Znate kako se kaže, prva ljubav zaborava nema. Tako je i s radijom i sa mnom. Medij koji su mnogi davno otpisali sve je preživio te mi je i dalje u srcu. I zauvijek će tako ostati. Ipak, televizija je medij koji za izraz novinaru pruža sve što je moguće. Uvijek kažem mladim kolegama novinarima ono što sam naučio na jednom od brojnih seminara s iskusnim kolegama sa stranih TV postaja – televizija je slika, ton, čak i tišina i nešto malo tvog teksta. I to je to.
U ovom poslu se često dogode i gafovi. Postoji li neka smiješna ili zanimljiva situacija koja vam se dogodila u eteru?
Bezbroj ih je. Od padanja predmeta u studiju do krivog izgovaranja stranih imena i krivih naglasaka. Ima i tih situacija kada zbog tehničkih problema ne čujete reportera ili gosta pa se dovikujete i pokušavate uspostaviti kontakt, Najgore je ipak kad nekome netočno kažete ime ili funkciju. Tako mi se baš nedavno dogodilo da sam čovjeka titulirao krivo, a on to ne radi već dvije godine.
Supruga Damira Gregoret i vi nekad ste bili kolege, a sada ste konkurencija. Gledate li jedno na drugo kao na konkurenciju? Tajite li možda informacije jedno od drugoga?
Ma ne. Mi smo tim u dobru i zlu gdje god tko od nas radio. Razmjenjujemo informacije jer se bavimo istim poslom. Pomaže nam da smo u istoj profesiji jer razumijemo jedno drugo. Ali, bez obzira na sve, ostajemo profesionalci koji rade za firmu A i firmu B. Šefovi, ne bojte se… (smijeh)
Je li vaša kći Bianka naslijedila talent roditelja? Je li kreativna i gleda li mamu i tatu na televiziji?
Zasad primjećujemo da je više umjetnička duša nego što joj leže brojke. Ide na ples i u glazbenu grupu u vrtiću, obožava crtati i bojiti, ali tek ćemo vidjeti što je zanima. Oguglala je na nas oboje na televiziji i uglavnom nas ignorira. Kad nešto i kaže, uglavnom se kritički izrazi o vijestima, koje je uopće ne zanimaju. Iako, zna sve političare pa je u vrtiću glavna „dilerica“ tih informacija. Inače, više brije na crtane filmove i YouTube.
Kakvi ste privatno? Što radite u slobodno vrijeme, što vas nervira, a što veseli?
I privatno puno pratim što se događa jer je to neodvojivo od posla kojim se bavim. Neki od onih s kojima se družim drže me i zabavnim i opuštenim. Što je nekima nespojivo s obzirom na sliku na ekranu. Veselim se druženju s obitelji i prijateljima, dobrom roštilju ili vožnji biciklom. Živciraju me ljudska glupost u svakom obliku i manjak optimizma.
Imate li kakvih neostvarenih želja? Postoji li neka emisija ili projekt koji biste željeli realizirati?
Punih 25 godina kasnije radim ono što najviše volim i ne mogu zamisliti da se bavim bilo čime drugim. Novinarski posao je ono što me ispunjava. I to bez obzira na ono što sam dosad radio. U karijeri sam išao stubu po stubu i doista sam sve prošao – od reportera do glavnog urednika. Trenutačno sam usredotočen na program uživo za koji mislim da je i jedina budućnost newsa na televiziji. Format ili ime projekta manje su bitni.
ne gledam ih, sasvim su mi nebitni, uživam i odmaram živce!...