Milijunima ljudi diljem svijeta ona je osoba koja inspirira i mijenja svijet, a istodobno je postala ozbiljna prijetnja i meta ekstremistima koji čine sve da spriječe obrazovanje mladih ljudi.
„Ova je dirljiva priča o djevojčici koja koja je riskirala svoj život kako bi glasno mogla govoriti o onome što osjeća“, rekao je Davis Guggenheim koji nikako nije želio napraviti senzacionalistički dokumentarni film; ono što ga je inspiriralo jest ljubav oca prema svojoj kćeri i podrška koju joj je dao, kao i majka koja nije imala priliku obrazovati se, ali je svojom toplinom i ljubavlju i razumijevanjem bila veliki vjetar u leđa svojoj djevojčici. Guggenheim, koji je i sam otac djevojčice, mišljenja je da dijete od svojih roditelja ne može dobiti više od toga.
Ime Malala otac je dao svojoj kćeri po legendarnoj afganistanskoj junakinji Malalai of Maiwand s kraja 19. stoljeća, koja je okupila svoj narod kako bi se suprotstavio britanskom napadu. Kada je rođena, Malalin otac inzistirao je da se organizira proslava za rođenje djevojčice iako su takve proslave bile rezervirane samo za rođenje dječaka. Ziauddin je nije mogao organizirati, jer nije imao novca za tradicionalnu proslavu, a kada su mu nekoliko godina kasnije rođena dva sina, Ziauddin nije dopustio obitelji organiziranje proslave – jer su to isto odbili napraviti za Malalu...
Odrastanjem uz takvog oca koja je od malena Malali i njezinoj braći usadio osjećaj da je svako ljudsko biće jednako vrijedno bez obzira na spol te odrastanjem uz majku koja je uživala poštovanje svog supruga u sredini u kojoj to nije svakodnevica, dobili su snagu i strast za životom koji su postali njihov glavni vodič u svijetu u kojem žive.
S dolaskom talibana, u dolini Swat, u tom malom raju na zemlji gdje je Malala odrastala, život se potpuno promijenio. Tražilo se da se iz kuća izbace televizori i sve ono što pridonosi vesternizaciji, naređivalo se prihvaćanje islamskih vrijednosti i strogih pravila (što je Ziauddin javno osuđivao kao pogrešno tumačenje Kurana i pogrešno poučavanje Islama), zatvaranje žena u kuću, prestanak njihova javnog djelovanja i rada, zabrana cijepljenja, zabrana škola koje poučavaju djevojčice. Smio se slušati samo radio i to na postaji gdje se puštala samo talibanska glazba i govori. Neodobravanja koja su mu upućivana prije pretvorila su se u izravne prijetnje njemu i njegovoj obitelji.
U to je vrijeme jedanaestogodišnja Malala počela pisati blog pod imenom Hai Kakar, koji je prestala pisati tek kada je državni vrh sklopio mir s talibanima. Barem se tako činilo izvana. Malala kaže da su talibani postali samo još okrutniji, jer su tada zapravo postali od države uvaženi teroristi. Pregovori o miru bili su samo varka. U kasno proljeće 2009. godine, pakistanska vojska ušla je u dolinu Swat i ušla u sukob s Talibanima. Uvjeti života postali su toliko opasni i teški da je Malalina obitelj morala napustiti svoju kuću. Postali su prognanici.
Nekoliko mjeseci poslije vratili su se i pokušali obnoviti svoje živote. Malala je postajala sve prisutnija u medijima, javno braneći pravo djevojčica na obrazovanje. Uskoro je i sama počela dobivati prijetnje smrću. Nekoliko mjeseci poslije, ubojica umjesto da je zauvijek ušutka, osigurao je samo jedno – da gotovo cijeli svijet čuje za nju i da je nikada ne zaboravi.
Nakon oporavka u Queen Elizabeth Hospital u Birminghamu, Malalin život promijenio se i njezina misija dobila je nova krila, a njezina poruka novu, veću publiku. Malala je primila mnogo nagrada, kao i nominaciju za Nobelovu nagradu za mir. Po jednu od njih uputio joj je njezin otac i u govoru zahvale u kćerino ime izjavio: „U mojoj zemlji većina očeva postaje poznata zbog zasluga svojih sinova. Ja sam ponosan jer sam to postao zbog svoje kćeri“.
