Tog lipnja 2004. godine, Amerika se posljednji put oprostila od svog bivšeg predsjednika Ronalda Reagana veličanstvenim državnim pogrebom kojem su, uz američke, nazočili mnogi bivši i sadašnji svjetski čelnici. Četiri živuća bivša američka predsjednika: Gerald Ford, Jimmy Carter, George Bush i Bill Clinton, posljednji predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov, bivši poljski predsjednik Lech Walesa, britanski premijer Tony Blair, njemački kancelar Gerhard Schroeder, glavni tajnik UN-a Kofi Annan, potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor i ministar vanjskih poslova Miomir Žužul u ime hrvatske Vlade, i više od 100.000 građana na ulicama Washingtona odalo je počast bivšem američkom predsjedniku koji je preminuo u 93. godini od upale pluća nakon desetogodišnje borbe s Alzheimerovom bolešću. Od toga dana prošlo je točno 20 godina. Njegova karijera bila je duga, uspješna i vrlo raznolika - od sportskog komentatora postao je filmski glumac, glasnogovornik konzervativaca, guverner Kalifornije i konačno predsjednik Sjedinjenih Država.
Ronald Wilson Reagan rođen je na američkom Srednjem zapadu, u gradu Tampicu, 6. veljače 1911. godine, kao drugi sin Johna Edwarda Reagana, pekara irskog porijekla i katolika po vjeri, te Nellie Clyde Wilson, koja je bila prezbiterijanka škotskog porijekla. Ronaldov pradjed Michael pripadao je prvoj generaciji obitelji koja se doselila u Ameriku sredinom 19. stoljeća, a obiteljsko prezime O'Regan anglicizirano je u međuvremenu u Reagan. Dječak je kršten kao katolik, ali je pod utjecajem majke prihvatio prezbiterijanstvo kao svoju vjeru.
Nakon što je završio svoje formalno obrazovanje na lokalnom Eureka Collegeu, gdje je diplomirao ekonomiju i sociologiju, mladi Reagan se našao pred teškom odlukom: morao je odabrati jednu profesiju od široke palete svojih interesa.
Najprije se zaposlio kao sportski komentator na lokalnim stanicama WOC u Davenportu, te WHO u Des Moinesu. Bio je vrlo razgovijetan i jasan u svojem izražavanju pa je ubrzo stekao puno simpatija komentiranjem susreta bejzbol tima Chicago Cubs.
Prateći ovaj tim na njihovom proljetnom treningu u Kaliforniji, 1937. zapazili su ga holivudski producenti, smatrajući kako bi zbog markantnog izgleda i govorničkih vještina mogao biti dobar glumac. Tvrtka Warner Bros s njim je ubrzo sklopila ugovor, a prvi Reaganov film je bio "Love Is In the Air", već iste 1937. godine. U sljedeće dvije godine snimio je 19 filmova, koji su većim dijelom pripadali B-produkciji, no na velikom platnu zaigrao je i s velikanima poput Humphreyja Bogarta, Errola Flynna i Bette Davis.
Također, 1940. je snimio film "Knute Rockne", biografski film posvećenom legendarnom treneru američkog nogometa, u kojem je glumio lik igrača Georga "The Gippera" Gipa, te poslije stekao nadimak "Gipper" koji će s ponosom nositi do kraja života. Iste je godine snimio i vestern "Santa Fe Trail", gdje je tumačio mladog Georgea Armstronga Custera i vjenčao se s glumicom Jane Wyman, s kojom će dobiti kćer Maureen, usvojenog sina Michaela, te kćer Christine, koja je umrla nakon ubrzo nakon poroda.
Sve uspješnija Reaganova filmska karijera prekinuta je početkom Drugog svjetskog rata nakon poziva američke vojske. No, kako mu je već 1941. dijagnosticiran astigmatizam, nije mogao sudjelovati u borbenim operacijama u Europi već je raspoređen po vojnim bazama na američkom tlu. Međutim, njegovi nadređeni uvidjeli su da karizmatičnog glumca poput Ronalda mogu zaposliti na snimanju edukacijskog videomaterijala za vojnike.
VEZANI ČLANCI:
Snimao je kako prepoznati japanske borbene avione ili kako izgleda pilotska kabina na američkim zrakoplovima, a dogodine, 1942., poslan je u posebnu vojnu jedinicu koja se bavila snimanjem propagandnih filmova, tzv. First Motion Picture Unit. U istoj je jedinici bio i glumac Clark Gable, a zapovjednik jedinice bio je Jack Warner, jedan od braće Warner iz kompanije Warner Bros. Tijekom rata Reagan je napredovao do čina satnika. Cijeli rat proveo je u Hollywoodu, a glumio je i u propagandnom mjuziklu "In the Army".
Nakon rata vraća se snimanju filmova, a isto tako je odabran za predsjednika institucije koja mu je pokazala što znači imati moć. Naime, 1947. je izabran za predsjednika sindikata filmskih radnika Screen Actors Guild (SAG), na čijem čelu će ostati pet godina.
Početkom 50-ih uglavnom se orijentirao na televizijsku karijeru, te postao voditelj popularne dokumentarne emisije "Death Valley Days", posvećene povijesti Divljeg zapada. Tih godina se oženio s filmskom glumicom Nancy Davis, s kojom će imati dvoje djece - kćer Patti i sina Rona, a u nekim su filmovima i zajedno nastupali. Nakon što je odigrao uloge u čak 59, uglavnom manje poznatih filmova, sam je sebe nazivao "Erolom Flynnom filmske B produkcije": budući američki predsjednik ostvario je, među ostalim, ulogu u filmu "Bedtime for Bonzo", u kojem mu je partner čimpanza.
Stoga, sve manje snima filmove, a sve više se bavi politikom. S početkom Hladnog rata Reaganovi dotada uglavnom liberalni politički stavovi postaju sve konzervativniji, što će naročito doći do izražaja krajem 1940-ih i početkom 1950-ih prilikom tzv. lova na vještice, odnosno progona onih pojedinaca u filmskoj industriji koje se sumnjičilo za podršku komunističkoj ideologiji. Reagan je u nekoliko navrata svjedočio protiv svojih kolega u okviru istraga FBI-a i kongresnog odbora koji se bavio tzv. antiameričkim aktivnostima.
Upravo u tom razdoblju u njemu se probudila želja da se okuša i na političkoj sceni, a nekadašnjeg pristašu Demokrata, posebno američkih predsjednika Roosevelta i Trumana, Regana će upravo antikomunizam odvući na republikansku stranu: 1962. postaje članom Republikanske stranke. Ronald Regan nije nikada bio velika hollywoodska zvijezda, ali je kao glumac savladao vještine koje su mu u političkoj karijeri donijele epitet "velikog komunikatora". Proslavio se i kao voditelj popularne emisije "General Electric Theater", gdje je potvrdio svoje retoričke sposobnosti. Njegov govor u predsjedničkoj kampanji Barryja Goldwatera 1964. privukao je pažnju bogatih biznismene koji su ga podržali u trci za guvernera Kalifornije.
Činjenica da je postao najmoćniji političar najmoćnije i najmnogoljudnije američke savezne države učvrstila ga je u uvjerenju da bi sljedeći korak trebala biti nominacija za američkog predsjednika. Nije uspio izboriti status republikanskog kandidata za predsjednika 1968., 1972. i 1976., ali jest 1980. Te godine na predsjedničkim izborima nadmoćno je pobijedio demokratskog kandidata Jimmyja Cartera i kao sedamdesetogodišnjak postao 40. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
U Bijelu kuću je došao zahvaljujući jačanju konzervativne struje u američkom javnom životu, zalažući se za obnavljanje vjere i ponosa u Americi koju je brinula loša ekonomska situacija i koju je ponizila kriza oko talaca u Iranu, koja je trajala punu godinu dana. U svojem inauguracijskom govoru, predsjednik Reagan je usmjerio zemlju u novom pravcu, koji je uključivao i mijenjanje uloge savezne vlade.
"Ekonomske nevolje kroz koje prolazimo razvile su se u proteklih nekoliko desetljeća. One neće samo nestati u nekoliko dana, tjedana ili mjeseci. No, one će na koncu ipak nestati. Nestat će, jer smo mi Amerikanci, sposobni, kao što smo bili sposobni i kroz cijelu našu prošlost, učiniti sve što treba kako bismo sačuvali ovaj posljednji i najveći bastion slobode. U sadašnjoj krizi, vlada nije rješenje naših problema - ona je naš problem", kazao je u prigodnom govoru.
Novi predsjednik poduzeo je korake kako bi što prije smanjio poreze i ograničio potrošnju u vladi. Nakon recesije 1982. gospodarski rast se naglo intenzivirao, pa će četiri godine nakon izbora za predsjednika ponoviti uspjeh i osvojiti i drugi predsjednički mandat u Bijeloj kući. Međutim, još više od ekonomskih uspjeha, Amerikanci su voljeli stil predsjednika Reagana. S velikim su odobravanjem prihvatili njegove napore na jačanju ponosa Amerike na domaćem i njenog kredibiliteta na međunarodnom planu. Svojim je stilom pridonio reafirmaciji predsjedničke funkcije nakon duljega kriznog razdoblja koje uključuje Vijetnamski rat, aferu Watergate i talačke krize.
Posebno je ostao zapamćena njegova reakcija na pokušaj atentata 1981. o kojem je kasnije govorio dostojanstveno i s određenom dozom humora. Atentator John Hinckley Jr. nije imao nikakvu političku agendu nego je tim činom htio impresionirati glumicu Jodie Foster u koju je bio opsesivno zaljubljen. Predsjedniku, bivšem glumcu koji je umalo život izgubio zbog glumice, metak je probio prsni koš, ali tek nakon što se odbio od vrata limuzine. Četiri godine kasnije preživio je i rak debelog crijeva.
Tijekom njegova dva mandata, pred predsjednika Reagana nametnuo se niz vanjskopolitičkih izazova. U vrijeme prvog mandata zaoštrio je politiku prema SSSR-u i pojačao utrku u naoružanju, čime je sovjetska država dovedena na rub bankrota. U drugom mandatu, u povijest su posebno upisana njegova postignuća na polju kontrole oružje, pogotovo sporazum sa Sovjetskim Savezom iz 1987. o uklanjanju nuklearnih raketa kratkog i srednjeg dometa iz Europe. Predsjednik Reagan također je održao četiri summita sa sovjetskim čelnikom Mihailom Gorbačovom, koji su pomogli u ublažavanju hladnoratovskih odnosa između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, zemlje koju je predsjednik jednom nazvao "Imperijem zla".
U listopadu 1983, odobrio je američku invaziju na Grenadu, nakon marksističkog vojnog udara na tom otoku. Taj se predsjednikov potez i danas smatra jednim od najvećih vojnopolitičkih uspjeha njegove administracije. No, do invazije na Grenadu došlo je dva dana nakon jednog od njegovih vojnopolitičkih propusta - razornog terorističkog napada na vojarnu američkih marinaca u Bejrutu, u kojem je ubijen 241 američki vojnik. Taj je incident na kraju doveo do američkog povlačenja iz Libanona.
Konzervativci u Kongresu pozdravili su predsjednikovu podršku za desničarske pobunjenike u Nikaragvi tijekom osamdesetih. No, administracija predsjednika Reagana našla se pod žestokim pritiskom i demokrata i republikanaca zbog skandala "Iran-Contra" 1986. u kojem je otkriveno da je zarada od tajne prodaje oružja Iranu za oslobađanje američkih talaca preusmjerena pobunjenicima u Centralnoj Americi.
Popularnost predsjednika Reagana nakon tog skandala počela je padati. Njegovi protivnici prozivali su ga sve jače zbog državnog udara na Grenadi, involviranosti u brojne ratove, ali najveća kritika došla je od doma. Više od 55.000 ljudi umrlo je od AIDS-a, tada nove bolesti, a Reaganova administracija odbijala se suočiti s ovim izazovom sve do samoga kraja. Posljednju godinu svog mandata uglavnom je proveo nastojeći svojom karizmom pomoći Republikanskoj stranci na predsjedničkim izborima. Mnogi njeni članovi su tada javno izražavali žaljenje što se popularni predsjednik ne može kandidirati treći put, pa su, koristeći originalna tumačenja Ustava, sugerirali njegov izbor za potpredsjedničkog kandidata. Od toga, međutim, nije bilo ništa, ali je kandidatura, te kasniji izbor njegovog potpredsjednika Georgea H.W. Busha, garantirao svojevrsni kontinuitet njegove politike.
Ipak, u mirovini, bio je najpopularniji od svih bivših predsjednika nakon Drugog svjetskog rata. Nakon što je u siječnju 1989. godine napustio Bijelu kuću, Reagan se povukao na svoj ranč u Kaliforniji gdje je vrijeme provodio pišući svoju autobiografiju. Iste godine u nekoliko navrata bio plaćeni govornik za Fujisankei Communications Group u Japanu.
Reagan se nastavio pojavljivati na skupovima podrške Republikanskoj stranci. Posljednji takav događaj je bila republikanska konvencija 1992. godine, kada se izjasnio za promjene Ustava, uključujući odredbu o ograničenju broja predsjedničkih mandata. Reagan je svoj posljednji govor održao 3. veljače 1994. godine, a 27. travnja iste godine se posljednji put pojavio u javnosti na pogrebu Richarda Nixona. U pismu američkom narodu 1994. Ronald Reagan otkrio je javnosti da pati od Alzheimerove bolesti, koja pogađa mozak i uzrokuje gubitak pamćenja. Iako mu je pamćenje u poznim godinama slabilo, njegovi konzervativni pristaše nikada nisu zaboravili njegova postignuća.
Reagan je rijetko govorio o samom sebi. Jedna od takvih rijetkih prilika bio je govor studentima u Chicagu 1985. godine. "U životu ćete imati trenutaka koje nećete nikada zaboraviti, kao što je to za mene bila smrt naših marinaca od ruke fanatičnih terorista u Libanonu. Morate naučiti živjeti s takvim stvarima. No, mogu vam reći da svako jutro, kada se probudim, zahvaljujem Bogu što i je dao priliku da služim svojoj zemlji", kazao je predsjednik Reagan.
VIDEO: Posljednji ispraćaj glumca Duška Valentića
Ovelik covjek stasom ali daleko veci sposobnoscu vođe motivatora! Leftarde su ga oblajavali i nazivali pogrdnim nadimcima u patnji sto njihovi nisu niti blizu kvalitetama Reaganu!