Film o tragediji ruske podmornice Kursk možda je došao malo prerano – tek je 18 godina prošlo od stvarnog događaja – tako da se dosta nas koji smo ga otišli ovih dana gledati u kina dobro sjeća cijele drame i njezina epiloga. Priča je to moćnoj, 154 metara dugoj podmornici, ponosu ruske vojske, koja je potonula samo šest godina otkako je stavljena u pogon.
Glavni junak priče je Mihail (Matthias Schoenaerts), jedan od zapovjednika Kurska, koji se s posadom ukrcava u podmornicu nakon burne svadbene pijanke (svadba je inače zlokobno najavila nesreću kao u “Lovcu na jelene”). Nakon što dođe do eksplozije rakete u podmornici, većina mladih mornara pogine, no u jednom krilu prežive Mihail i desetak članova posade (od ukupno 118 koliko ih se ukrcalo). Podmornica je zaglavila na dnu Barentsova mora, na dubini od tek stotinjak metara. Dok Mihail i ekipa pokušavaju preživjeti, iščekujući da ih ruska vojska spasi, na površini se odvijaju dvije drame.
U jednoj Mihailova trudna supruga Tanja (Léa Seydoux) pokušava s ostalim suprugama natjerati ruske generale da prihvate pomoć Britanaca čija je mornarica u blizini, a čiji vojnici mogu vrlo brzo spasiti ruske mladiće.
U drugoj se vodi borba u samom zapovjedništvu ruske vojske – dok dio admirala i generala želi prihvatiti pomoć, drugi, tvrdokorni, za to ne želi ni čuti. Iako je s razlogom prikazana sva tromost ruskih generala, a ruska vojska ispada pospanija od medvjeda u siječnju, posebno je iskarikiran lik Borisa Jeljcina (Max von Sydow) koji ne pokazuje gotovo nikakav interes da spasi svoje vojnike.
Redatelj Thomas Vinterberg solidno je vodio priču u sva tri kraka, no bez neke posebne strasti i ambicija da otkrije pokoji nepoznat detalj. Sve što vidimo u filmu manje-više smo znali i iz samog guglanja. No ono gdje je napravljen iskorak jesu vrlo duhoviti dijalozi ruskih mornara pa je konačno u američkom filmu dan jedan dašak ljudskosti i šarma ruskim vojnicima.
S druge strane, ogroman je propust što film nije snimljen na ruskom jeziku, zbog čega jako gubi na autentičnosti od početka do samoga kraja (nešto slično kao da gledate vestern sinkroniziran na, recimo, poljski), kao i to što nema ruskih glumaca.
Film još više nego o samom događaju govori o vremenu – to je doba raspada ruske vojske, gotovo i ruskoga društva u cjelini. Bila je to točka nakon koje se morao pojaviti netko poput Vladimira Putina, ne samo kako bi podigao rusku vojsku već kako bi spasio rusku naciju od potpune apatije i pelješenja od oligarha.
Za nas u Hrvatskoj ovaj solidan film ima još jedan argument da ga se pogleda jer se u epizodnoj ulozi pojavljuje naš najbolji glumac Zlatko Burić.
Gubitniče gubi se od komentara