Netom uoči serije novih zagrebačkih koncerta Đorđa Balaševića u Lisinskom regiju je osupnula vijest da je njegova pjesma “Čovek s Mesecom u očima” skinuta s YouTubea po zahtjevu stanovitog Emila Emče Skenderovića.
Skenderović se nije oglasio u javnosti nakon što je prihvaćen njegov zahtjev da se makne spomenuta pjesma koja, inače, govori o ratnim patnjama u Vukovaru i zbog koje je popularni pjevač svojedobno imao velikih problema u Srbiji. To, gotovo možemo reći očekivano, nije prvi put da se poznatog kantautora oštetilo na autorskim pravima jer sam Balašević bilježi cijeli niz takvih, a vrlo često i bizarnih slučajeva.
– Bojim se da oko kaosa koji vlada u vezi autorskih prava “na nebu” prvo treba poraditi oko autorskih prava na Zemlji, gdje imam nekih skromnih iskustava, redom neugodnih. Ljudi su oduvijek bili pretežito neuspjela vrsta i čudo je da su se uspjeli održati na planetu sve ove milenije, ali posljednje dekade neosporno su vrhunac nemorala i lopovštine. Dobrim dijelom je i to zasluga interneta koji je, uz sve prednosti koje je donio poštenom svijetu, i lopužama pružio niz novih mogućnosti za djelovanje.
Kad su mi prije nekoliko godina sa sajma knjiga javili da se tamo prodaju sve četiri moje do tada napisane knjige, sve uredno piratizirane, to su pokušali predstaviti kao kompliment, jer se tobože i najveći autori piratiziraju samo sporadično, a rijetko kome piratiziraju “sabrana djela”. Kad smo to na sljedećem sajmu željeli spriječiti time što ćemo na galeriji postaviti svoj štand, događalo se da “kolege” iz prizemlja kupe na našem štandu “originalnu” knjigu sa sajamskim popustom pa je na svom štandu, stotinjak metara dalje, prodaju dvaput skuplje neupućenim posjetiteljima – otkriva Balašević.
Žalosni primjer Jugotona
Za njega je pitanje “intelektualnog vlasništva” prije pitanje morala te navodi da je u glazbenoj industriji to još daleko gore.
– Neću vas zamarati navodeći brojna poniženja koje su nam diskografske kuće priredile, mogu samo izdvojiti žalosni primjer Jugotona (ili njegovih tadašnjih nasljednika?), koji su, kako bi to u mojem kraju rekli, “za tepsiju ribe” prodali sva moja izdanja sramotnom Pinku ni ne obavijestivši me o tome. Materijalna je šteta sasvim sporedna u svemu tome.
Bilo je prilično mučno, u vrijeme dok su me ti isti proganjali i skidali s programa, još doživjeti da profitiraju na mojim pjesmama prodajući ih u bescjenje po novinskim kioscima. Postoje, naravno, agencije koje se bave zaštitom autorskih prava, ali i to bih komotno mogao staviti pod navodnike. U Sloveniji i Srbiji sam, na primjer, naišao na razumijevanje u vezi s plaćanjem golemih svota od koncerata u svrhu zaštite autora, dokazavši lako da sam autor ne samo teksta, muzike i aranžmana nego i posljednjeg zareza na svojim koncertima, ali u Bosni, a posebno u Hrvatskoj, naišao sam na arogantan, čak bahat stav, tako da od svakog koncerta izvođač Balašević mora izdvojiti na tisuće eura da bi zaštitio autora Balaševića.
Od uplaćenih suma dospije mi na kraju otprilike polovica, i to ponekad tek nakon dvije godine, na što mi je cinično objašnjeno da su to uobičajene međuagencijske provizije i da sada možda uplate malo i kasne, ali zato ću biti u velikoj prednosti kad mi počnu stizati kad se najmanje nadam. Super!
Zaštita se znači svodi na to što će mi netko učiniti uslugu da ne dobijem ove godine deset tisuća eura, nego ću ih za dvije godine dobiti pet. Poučen tim sistemom, shvatio sam da su i pored svega jedino koncerti moj način opstanka, dok i tu pirati ne naprave jednog malog debelog kantautora koji će i nastupati umjesto mene. Ovo bi trebalo djelovati kao šala, ali već postoje neki “tribute bendovi” koji haraju, a da ih agencije ne štite od mene, a kako mi Bistrooki ponekad dojave, u Hrvatskoj djeluju i neki nesretni trećerazredni epigoni, koji su krenuli s pričama o svojem djetinjstvu, ali svojom osrednjošću bar dižu cijenu originalu – nastavlja Balašević.
– Napravio sam predug uvod u priču o “digitalnim pravima”, ali to jednostavno ne ide jedno bez drugoga. Tako nam je i iz monopolističke agencije koja se time bavi, u vezi “Čoveka s Mesecom u očima” šturo objašnjeno da “to tako ide” i da svaka šuša može staviti zabranu na, recimo “Bohemian Rhapsody”, a onda se to već administrativno raspetljava. Naravno da nema nikakve osnove, čak ni u pokušaju, da se bilo što vezano za tu pjesmu (snimljenu prije oko četvrt stoljeća) autorski ospori, pa se svi slažu da je riječ jedino o lošoj namjeri nekog tko se krije iza lažnog profila, mada ja mislim da je prije riječ o dijagnozi, o pacijentu koji je iz nekih razloga ostao bez lijekova i stručne pomoći. Netko je vjerojatno umislio da je on taj lik iz pjesme, pa otkud meni pravo da pjevam o njegovu životu? Imao sam godinama jednog takvog odbjeglog pacijenta koji mi je kuckao noću na prozor umislivši da je Vasa Ladački i moleći me da ga skrijem od žandara koji ga traže (na mostu smjena straže). Pošto ga nema već neko vrijeme, nadam se da je bar taj Vasa sad uspješno sediran i da se neće lako dočepati kompjutora, jer možda bi i njemu palo na pamet da stavlja zabrane zbog “povrede autorskih prava” – završava Đorđe Balašević. Kako je moguće i odobrava li YouTube doista tako lako skidanje neke pjesme s te internetske platforme, upitali smo izv. prof. dr. sc. Romanu Matanovac Vučković, profesoricu na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, voditeljicu Poslijediplomskog specijalističkog studija Intelektualno vlasništvo na Sveučilištu u Zagrebu.
– Vezano uz ovo pitanje potrebno je malo šire obrazloženje koje svoje korijene ima u razdoblju oko 2000. godine kad se na globalnoj razini stvaralo zakonodavstvo koje uređuje pitanje odgovornosti pružatelja usluga informacijskog društva (Internet Service Providers – ISP) za sadržaje koji se putem njih prenose i pohranjuju na internetu. U to vrijeme, da bi se ubrzala i pospješila internetizacija i digitalizacija, paralelno su u raznim državama donošeni propisi kojima se uredila tzv. slobodna luka (safe harbour) za ISP-ove. U Europskoj uniji to je bila direktiva o elektroničkoj trgovini koja je u Hrvatskoj implementirana putem Zakona o elektroničkoj trgovini, u SAD-u to je bio Digital Millenium Copyright Act (DCMA). Prema tim propisima ISP neće biti odgovoran za sadržaje koje putem njegovih usluga treće osobe prenose i pohranjuju na njihovoj mreži ako ne zna da se tim sadržajima krše tuđa autorska prava, osobna prava ili bilo koja druga prava. Međutim, ako netko upozori ISP da je riječ o takvom, zapravo, ilegalnom sadržaju, tek je tada ISP dužan reagirati – objašnjava dr. Matanovac Vučković i navodi da su zbog takvog pravnog režima ISP-ovi razvili tzv. notice-and-take down sustav prema kojemu će ISP „skinuti“ ilegalan sadržaj sa svoje mrežne stranice kada ga netko na to upozori.
– Ti postupci „skidanja“ nisu zakonom regulirani, nego ih kao neku vrstu poslovne prakse razvijaju pojedini ISP-ovi. Oni nisu dostatno transparentni, nisu lokalizirani u pogledu jezika i postupaka i većinom su temeljeni na američkom pristupu i načinu poslovanja. Dodala bih i da su problematični sa stajališta europskog (pa i hrvatskog) autorskopravnog zakonodavstva. Na primjer, svatko može na YouTube uploadati neki sadržaj. YouTube neće biti odgovoran ako se tim sadržajem vrijeđaju tuđa autorska prava. Međutim, ako netko upozori YouTube da je riječ o ilegalnom sadržaju, on će ga automatski skinuti.
Dakle, YouTube reagira na prijavu (notice) i skida sadržaj (take down). Problem je u tome što taj sustav djeluje automatski, ne provode ga ljudi, nego botovi i ne provjerava se je li ovaj tko je stavio prijavu (notice) uistinu u pravu. Tako da su vrlo lako moguće zloporabe. Istinski nositelj prava treba se dobro namučiti da bi taj sadržaj vratio podnošenjem svojih prijava (counternotice) i dokazivanjem svojeg autorstva, u pravilu u sudskom postupku. U samim sporovima u jednom trenutku će se na strani YouTubea uključiti čovjek koji će razmotriti cijeli problem, ali prema iskustvima koje korisnici objavljuju na internetu, zaključujem da nisu zadovoljni brzinom rješavanja ovakvih sporova i mogućnostima vraćanja svojih djela natrag na YouTube, što vješto koriste oni koji iz bilo kojih razloga žele postupati nelegalno – kaže naša pravna stručnjakinja koja nas upućuje i na jedan gotovo nevjerojatan primjer u nas.
Veliki i mali
– Još moram naglasiti da u praksi postoje goleme razlike u postupanju YouTubea naspram „malih“ i „velikih“ nositelja prava. S obzirom na to da je riječ o privatnoj kompaniji, ne postoji obveza objavljivanja pojedinačnih ugovora i poslovnih aranžmana u pogledu korištenja glazbe na YouTubeu. No, svakako ćete biti uspješniji u reguliranju svojih prava na YouTubeu ako ste velika i moćna kompanija te će vam na raspolaganju stajati razne mogućnosti i automatizirani postupci pomoću kojih ćete unaprijed regulirati mogućnosti stavljanja na ovaj servis i skidanja sadržaja s ovog servisa, kao i pitanje zarade od korištenja. Ako ste mala kompanija ili običan pojedinac – autor, nositelj prava, zapravo je vrlo teško snaći se u ovoj pravnoj zavrzlami. Evo, imamo u Hrvatskoj slučaj s našim poznatim crtanim filmom “Balthazar” na koji autorska prava ima Zagreb film. Treća osoba zahtijevala je od YouTubea da ga „skine“ te je Zagreb film bez sudskog epiloga praktički onemogućen vratiti taj crtani film. Vrlo slična je, vjerujem, i situacija s ovom pjesmom gospodina Balaševića – kaže profesorica s Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Pogledajte video o neobičnim božićnim običajima:
To je sigurno napravio onaj Johnny Cash. Taj je kopirao balaseviceve pjesme pa mu je krivo zbog balasevicevog uspjeha.