Komični naslov “Djevojka (23), koja je ostavila Micka Jaggera (75), radi Clinta Eastwooda (88)”, s domaćeg Newsbara prije nekoliko tjedana, “vrištao” je o večeri Clinta Eastwooda u Los Angelesu, na koju se dovezao s 23-godišnjom manekenkom Noor Alfallah, poznatoj po druženju s Mickom Jaggerom. Osim što je sama fotografija djelovala kao nestvarni hologram, goleme razlike u brojevima, tj. godinama života, ne govore samo o (zasluženoj) trajnosti nekih ikona u svijetu filma i glazbe, već i o tome da je pop-kultura dobrano prestarila.
Tehnološki iskoraci
Ali ne i presahnula. Jer, dok su svi ovi nabrojeni živi i zdravi, nedavno pokretanje hologramskih turneja umrlih glazbenika govori nam da je na pomolu sasvim nova strategija u kojima se niti onima umrlima neće dati mira. Primjerice, pisali smo o tome prije koji dan u rubrici kultura Večernjeg lista, na virtualne turneje uskoro kreću Frank Zappa, Amy Winehouse, Abba, a već su “bili” Tupac Shakur, Whitney Houston, Roy Orbison, Billie Holiday, Maria Callas i drugi.
Djelomice, već su i velike izložbe poput “Hollywoodski kostimi”, “David Bowie is…” i ona Pink Floyda u londonskom muzeju V&A, ili izložba “Exhibitionism” Rolling Stonesa u galeriji Saatchi, koje sam gledao unatrag nekoliko godina, bile multimedijalni i virtualni prikazi povijesnih karijera s brojem publike koja se mjerila desecima tisuća. Stoga nije čudno da se krenulo i stepenicu dalje, s virtualnim hologramskim i, dakako, eksploatacijskim turnejama, a ne bi trebalo začuditi ako se nabrojenima uskoro pridruže i brojna druga imena. Otprilike kao genetski modificirane predstave bolje prošlosti i nostalgije koje će putem hologramskih predstava moći iskusiti mnogi koji nisu niti bili rođeni u vrijeme originalnih pojavljivanja.
Znači, nakon već prihvaćenih turneja tribute bendova, na redu je mogućnost da publika hologramski pogleda legendarne ikone pop i rock glazbe, pri čemu su golema zarada, tehnološki iskoraci i “rasprodaja bola” osnovni generatori sasvim drukčije vizure prošlosti pop-kulture koja biološki polako izumire.
Popis kandidata za ovakva “prikazivanja” poprilično je velik i nemojte sumnjati da će se uskoro mnogi (pro)naći na ovakvim platformama, od Elvisa nadalje. Tko bi u svijetu zabavljenom CGI tehnologijom većine hollywoodskih filmova propustio mogućnost za još jednom, ili prvi put, pogledati nastup Jima Morrisona u prirodnoj veličini? Ukratko, pop-kultura je odavno i muzejska kategorija, kao što i većina hollywoodskih filmova obilatim korištenjem CGI tehnike i kompjutorskih štaka zapravo spada u animirane, a ne igrane filmove.
U takvoj situaciji “prividne stvarnosti”, nije nimalo čudno da i glazba ulazi u područje proširenog marketinškog prostora, u kojem već dugo nije bitna sadašnjost, nego nostalgična i financijski itekako isplativa rekreacija prošlosti.
Ne treba sumnjati da će se idućih godina strategija hologramskih turneja razgranati kao nova pošast. Još kad se organizatori dosjete da bi mogli raditi replike nastupa glazbenika u izvornim dvoranama u kojima su nastupali nekada, eto razloga da Jimi Hendrix ponovno dođe u losangeleski Filmore East i newyorški West, a bogme moglo bi se rekreirati i groznice subotnjih večeri u Studiju 54.
Kennedyjev govor
Govori nam to ponovno i o putovima eksploatacije pop-kulture, čija je trajnost od pedesetih godina 20. stoljeća naovamo već sama po sebi postala “muzejska vrijednost”. Dapače, mnogi seniori na rock sceni, od Rolling Stonesa do The Who, pa i U2, već su ionako pomalo “hologramska” verzija samih sebe, iako “pošteno” i uživo odrađuju rasprodane američke turneje.
Može li virtualna stvarnost zamijeniti pravu? Ne samo da može nego već dobrim dijelom i jest u našem svakodnevnom svijetu. Pa i Večernjakova serija eseja „2068. – pogled u budućnost Hrvatske i svijeta“ i skorašnji dokumentarni film bit će zanimljiva platforma budućim generacijama za provjeriti jesmo li pogodili kao NME ili Melody Maker 1978., kad su neki kritičari prognozirali da će rock-zvijezde sjediti kod kuće, a mi po turnejama, kao danas, gledati njihove hologramske inačice.
Vjerojatno neće trebati dugo čekati da se u hologramskim viđenjima nađu i političari, a onda će tek krenuti problemi i prepirke. Bilo bi sjajno ponovno gledati Kennedyjev govor kod Brandenburških vrata ili Martina Luthera Kinga pred američkim kongresom, ali što ako se netko dosjeti reaktivirati Hitlera u Nürnbergu ili na berlinskom olimpijskom stadionu?
Mada je Hrvatska tehnološki u zaostatku, možda za pedesetak godina HDZ – koji će vjerojatno i tada biti na vlasti – ponovno na govornicu dovede Franju Tuđmana? Ili netko drugi Vladu Gotovca? Možda agilni Milan Bandić unaprijed snimi svoj hologram anticipirajući budućnost metropole, a Darko Milinović o Lici? Ovisit će to o političkim ukusima, ali prije svega o budžetu, a on je kod nas, izgleda, uvijek u rukama istih.
ovaj Horvat ko i obicno mlati praznu slamu