Prelijepa mlada djevojka (17) sletjela je 1985. uzbuđena u modnu meku, Pariz. Na aerodromu ju je čekao automobil. Vozili su se uz Seineu, vozač joj je pokazivao Eiffelov toranj u daljini, kićeni most Alexander III, prastari Pont Neuf i katedralu Notre Dame, ona je mislila da sanja... Auto je stao pred jednom od onih starih, elegantnih pariških zgrada s početka stoljeća sa zavojitim, prostranim stubištem i liftom od kovanog željeza. Pozvonila je na vratima stana, a otvorila joj je nasmiješena Linda Evangelista, već tada poznati supermodel. Linda je pridržavala ramenom telefonsku slušalicu s jako dugom žnorom, mahnula rukom i pozvala ushićenu Carré da uđe.
Carré se osvrnula oko sebe s nevjericom jer se našla u velikom, luksuznom pariškom stanu visokih stropova, s antiknim namještajem i drvenim rezbarenim oplatama po zidovima, s velikim francuskim prozorima i balkonima cijelom dužinom soba. Nikad prije nije vidjela nešto tako lijepo, gospodski. U tom velikom stanu stanovat će samo ona i slavna Linda Evangelista.
Tako je započela nevjerojatna pariška avantura Carré Otis. Uzbuđeno iščekivanje novog sretnog života koji samo što nije započeo, osjećaj da je sve ljepše nego što je mogla sanjati. I doista, manje od godinu dana kasnije, ona je već snimila naslovnice Ellea, Voguea, Harper’s Bazaara, Cosmopolitana, Marie Claire.
To je lice te priče, naličje je posve drugačije. Ubrzo se predivni film sa sunčanim prizorima Pariza pretvorio u horor. Ona je zatočenica, s velikom dugom agenciji Elite koja je zastupa. Prošla je mjesece silovanja, nuđena je brojnim muškarcima. Uopće nema keša. Ne može nikuda.
Sve to detaljno Carré opisuje u novom dokumentarnom serijalu iz tri dijela “Scouting for Girls: Fashion’s Darkest Secret” (U potrazi za djevojkama: najmračnija tajna mode) koji je napravila producentska kuća Sky Documentaries u suradnji s londonskim Guardianom, na temelju istraživanja novinarke Lucy Osborne.
Harvey Weinstein, filmski producent, zlostavljač i silovatelj brojnih žena - osamdeset i više - koje upoznaje kao moćnik koji im daje potencijalno važne poslove koji će odrediti njihove karijere, osuđen je 2020. u New Yorku na 23 godine zatvora. Potom je izručen sudu u Los Angelesu gdje ga čekaju nova suđenja, još kazni zatvora. Na razrješenje tog poznatog slučaja čekalo se godinama, bez obzira što je u filmskom biznisu njegovo ponašanje prema glumicama bilo i doslovno javna tajna. Weinstein je bio veoma blizak s Clintonovima, organizirao im je snažnu podršku u Hollywoodu i brojne dobrotvorne večere za prikupljanje novca za kampanje. Dugo je bio zaštićen i mediji mu se nisu približavali.
No, Weinstein je mala beba prema protagonistima ovog serijala, četvorici najmoćnijih muškaraca u modnom biznisu. John Casablancas, Gérald Marie, Jean-Luc Brunel i Claude Haddad, agenti koji su kontrolirali koje će djevojke snimati naslovnice za glamurozne časopise, reklamne kampanje i modne editorijale, ponašali su se kao Weinstein na LSD-u. Vodili su modne agencije u New Yorku i Parizu i svakodnevno regrutirali mlade djevojke za svoj “posao i užitak”. Iskorištavali su i silovali puno mlađe žrtve, ponekad doslovno djecu. Djevojke od 13, 14, 15, ili 16 godina bile su u njihovoj vlasti, zatočenice, robinje, u gradu u kojem ne poznaju nikoga i ne mogu si kupiti kartu da se vrate kući. Mnoge očajnice interiorizirale su krivnju za ono što im se događa i psihički oboljele, počele se drogirati ili završile u anoreksiji. Modni biznis, s kojim su ti moćni muškarci zarađivali milijune dolara, bio je paravan za iskorištavanje i trgovinu mladim djevojkama.
U ovom serijalu četiri manekenke, koje su na sličan način kao Carré došle u Pariz snimati modu, posve otvoreno pričaju o svemu što su doživjele. Jill Dodd nekako se uspjela obraniti od Jean-Luca Brunela, koji je vodio agenciju Karin Models, jer je bio sitan pa ga je odgurnula i pobjegla. No, potom više nije mogla raditi. Puno, puno godina kasnije shvatila je što je sve smatrano legitimnim dijelom posla koji su ona i njezine prijateljice radile u Parizu. Čak i kad su privatno dobivale pozivnice za zabave, one su zarađivale novac za svoje agencije. Agencije su za velike novce slale djevojke na partije u klubove poput tada izuzetno popularnog Les Bains Douches, da bi noć bila uzbudljivija i one zabavljale poslovne partnere.
Kad je očajna Jill odlučila prekinuti s agencijom čiji ju je šef pokušao silovati, pristala je na poziv prijateljice da ode u Monte Carlo na neki veliki party. Bila je bez novaca, a manekenka koja ju je pozvala tvrdila je da je sve to besplatno, da ide s njom. Tamo je upoznala puno starijeg Adnana Khashoggija, inače oca posljednjeg ljubavnika princeze Diane. Prišao joj je i počeli su skupa plesati. Dobro su se zabavljali do kasno u noć, bila je uvjerena da su kliknuli, pozivao ju je na večere, nije bio nasilan, zaključila je da je on njezin dečko i da hodaju... Tek joj je kasnije slučajno priznao da je platio 50.000 dolara agenciji da se upoznaju.
Jena-Luc Brunel, jedan od tih modnih zlikovaca koji su najiskrenije mislili da se radi o bezazlenim provodima, da je sve to samo dio glamuroznog lajfstajla koji mladim djevojkama mora imponirati, što je najmonstruoznije u cijeloj priči, kažnjen je prije svih jer se zeznuo i “radio” s Epsteinom, velikim i prokazanim organizatorom svjetskog prostitucijskog lanca. Jeffrey Epstein hvalio se da je sam spavao s više od tisuću djevojaka, uglavnom veoma mladih, a s većinom ga je povezao pariški prijatelj iz modne agencije. Brunela je počela istraživati francuska policija, intervjuirali su stotine djevojaka koje su radile preko njegove agencije. Uhitili su ga s optužbom za silovanje maloljetnica. Ubio se u zatvoru 2020.
Gérald Marie i on takmičili su se tko će spavati s više djevojaka koje zastupaju. Neki niže pozicionirani agenti kasnije su počeli otkrivati što se događalo u tim agencijama i pričati kako su imali tabele na zidu i stavljali posebne oznake uz djevojke koje su razdjevičili. Gérald Marie je otvoreno zastupao filozofiju da djevice nisu fotogenične i zato ih treba što prije riješiti tog tereta. Radilo se o djevojkama od 14, 15 ili 16 godina, čak je bilo i 13-godišnjakinja.
Carré mu se vjerojatno činila posve odraslom, imala je 17 godina kad ju je silovao. Mislila je da su prijatelji, često je dolazio u stan u kojem je živjela jer je u to vrijeme hodao s Lindom Evangelistom. Linda je ušla u povijest modnog biznisa ne samo s najviše naslovnica modnih časopisa od svih modela svijeta ili brojnim revijama najvećih dizajnera, već i izjavom toliko karakterističnom za pohlepne osamdesete. Rekla je da ona i njezine prijateljice supermodeli ne ustaju ujutro iz kreveta za manje od 10.000 dolara. Nekako u vrijeme kad je Carre postala njegova robinja, Linda se i udala za Géralda Mariea.
Gérald je silovao Carré u svojem stanu. Ona u filmu detaljno opisuje kako je bila povjerljiva jer je on Lindin dečko, kako je on nekamo izašao jer je morao nešto obaviti, a ona otišla u golemu, luksuznu kupaonicu i poput znatiželjnog djeteta počela razgledati čega tamo sve ima. Vidjela je jednu veliku, lijepu posudu, otvorila je na silu i poput kiše po njoj se prosuo kokain i prekrio pod kupaonice. U tom trenutku Gérald je otvorio vrata. Mislila je da će se na nju bijesno okomiti, no on je izvadio novčanicu, zavrtio je i predložio da pošmrču s poda što se da. Smijao se, bio dobre volje pa je pristala. Nedugo nakon toga ju je i doslovno silovao dok ga je ona molila da prestane. Kasnije bi samo navratio u njezin stan kad je znao da je Linda otputovala na snimanje i silovanja su se ponavljala mjesecima.
Carré je bila idealna žrtva. Pobjegla je od kuće sa 16 godina i počela živjeti s dečkom u San Franciscu. Bila je disleksična i mislila da se ne može školovati. Tražila je bilo kakve poslove. Ubrzo su ostali bez novca i dečko ju je počeo zlostavljati. U filmu je objasnila kako je bila svjesna da se mora probiti kao manekenka ili će završiti kao prostitutka na ulici. Otišla je u New York, u najbolju agenciju Elite da pokuša dobiti što bolje poslove i počne zarađivati. Vlasnik John Casablancas rekao joj je da ne izgleda kao američki model - iako će nekoliko godina kasnije postati zaštitno lice Guessa i Calvina Kleina - i da bi bilo bolje da proba raditi u Parizu.
Sjedinjene Države bile su u to vrijeme ponešto ćudorednije od Pariza, gdje su posvuda visili plakati s toples modelima. Kad su djevojkama objašnjavali da je sasvim u redu da ih pipaju, lupaju po stražnjici, zadižu im suknje ili gledaju grudi u backstageu, mislile su naivno, pa to je Pariz, tu je sve drugačije. Kao što će kasnije objasniti poznata manekenka Paulina Porizkova, “zapravo su nas učili da seksualno zlostavljanje prihvaćamo kao kompliment”.
Brojne priče o seksualnom zlostavljanju modela čitali smo već prije. Uostalom, Michael Gross, jedan od sudionika ovog filma, još je 1995. objavio knjigu “Model: The Ugly Business of Beautiful Women” (Ružan posao s lijepim ženama) o svojem iscrpnom istraživanju naličja modnog biznisa. Briljantna televizijska novinarka Diane Sawyer u svojoj emisiji “60 Minutes” 1988. intervjuirala je nekoliko manekenki koje su pričale o tome kako su ih drogirali i silovali, često na ekskluzivnim partijima nakon revija, kako su ih prodavali kao konkubine za vikend provode bogatašima, a BBC je 1999. u emisiji “Undercover” napravio dokumentarni prikaz različitih zločina protiv mladih djevojaka u tom biznisu.
No, kad danas gledamo ovaj novi dokumentarac, poput lavine na nas se sruči spoznaja da svi ti pokušaji da se razotkrije i zaustavi zlostavljače nisu ništa promijenili. Dapače, Gérald Marie javno se hvalio da to njihov biznis nije ni dotaknulo. Sa sudskom tužnom uspjeli su postići da BBC nikad više ne smije emitirati svoju emisiju, Grossa su proganjali, a za iskaze anonimnih, prerušenih djevojaka promijenjena glasa u emisiji Diane Sawyer, tvrdili su da su sve to laži.
Carré, koja je u međuvremenu postala poznata i kao glumica iz filma “Divlja orhideja” (1989.) s Mickeyem Rourkeom, koji joj je bio i muž, tek kad se udala po drugi put, dobila djecu, prošla brojne terapije da se očisti od droge i užasa koje je proživjela i napisala autobiografiju, shvatila je da ne želi da zločinci ostanu nekažnjeni. Ona je okupila i ostale bivše manekenke koje u seriji pričaju o svojim stravičnim iskustvima i odlučile su zlostavljača tužiti.
Kanađanka Shawna Lee, recimo, bila je djevica kad ju je Marie silovao, vrištala je, no on se nije zaustavljao. Nakon svega, brzo je zaspao, a ona je do zore plakala i potom pobjegla. Bila je premlada da shvati da ona nizašto nije kriva i tek je u pedesetima osjetila potrebu da progovori.
John Casablancas, plejboj iz New Yorka, vlasnik agencije Elite Model Management (danas već samo ime zvuči zlokobno, kao tajni prostitucijski lanac za elitu), pomagao je svojim francuskim prijateljima i partnerima i slao djevojke u Pariz. Bilo je ključno što su tamo bez zaštite, bez roditelja, na milost i nemilost zlostavljačima. Casablancas je živio kao bogati seleb, obilazio partije, njegove fotografije pojavljivale su se u novinama i časopisima, organizirao je izbore za nove modele, a u žiriju mu je često sjedio i Donald Trump. On je osmislio i “progurao” koncept supermodela dok su za njega radile Cindy Crawford, Naomi Campbell, Linda Evangelista, Claudia Schiffer i Andie MacDowell. Naoko, to se dogodilo samo od sebe, zbog ljepote i karizme tih žena, no zapravo je Casablancas uspio nametnuti manekenke kao selebe o kojima se svakodnevno piše u novinama, koje su same zanimljivije od mode koju promoviraju. Iako je imao petero djece iz tri braka, znalo se da je javno progonio 15-godišnju Stephanie Seymour koja je željela postati manekenka. Umro je od raka 2013. i tako izbjegao sudske procese i zatvor.
Carré Otis, Jill Dodd i Ebba Karlsson s novinarkom Lisom Brinkworth tužile su Géralda Mariea francuskom sudu prije gotovo dvije godine. Javni tužitelji započeli su opsežne istrage i uskoro se javilo još 14 žena koje žele svjedočiti o tome kako su ih sistematski zlostavljali i kako se od njih očekivalo da na to spremno pristanu. Zlostavljali su ih ne samo agenti, već i fotografi, ponekad i stilisti i poslovni partneri agenata i iz toga se bilo teško izvući. Nepisano pravilo u osamdesetima i devedesetima u tom poslu nalagalo je da djevojke na sve pristaju inače neće više nikada raditi.
Nakon njihovih svjedočenja u Parizu u rujnu prošle godine dobile su i veoma važne i utjecajne zaštitnice. Kao prvo, Linda Evangelista stala je uz žene koje su tužile njezinog bivšeg muža, no ponovila je da ona o svemu tome nije znala baš ništa.
Što je previše je previše, u potpunosti podržavam Carré i ostale žrtve Géralda Mariea, izjavila je za novine Carla Bruni, i sama nekad veoma traženi model, a danas priznata francuska šansonijerka i supruga bivšeg predsjednika Sarkozyja. I poznata manekenka Helena Christensen dala je izjave o tome kako “u cijelosti u svemu podržava te hrabre žene”. Paulina Porizkova objasnila je da je društvo trebalo biti senzibilizirano na opasnosti koje prijete mladim, nezrelim djevojkama i pažljivije pratiti što se događa u biznisu u kojem žene “iznajmljuju svoje tijelo i lice, u kojem njihova tijela nisu samo njihova”.
Doista, niti jedan posao nije imun na zlostavljanje, na psihopate i narcise na vrhu piramide moći, no u poslu u kojem se od djevojaka očekivalo da dnevno loču šampanjac i “zabavljaju” utjecajne ljude na partijima i u backstageu revija, gdje je bilo posve uobičajeno da se na kastingu zatraži da pokažu grudi ili da obnažene hodaju po pisti, zlostavljanje lako postaje norma, a ne iznimka. Moram naglasiti, bilo je puno više manekenki koje su dobro prošle, proputovale svijet, naučile jezike, zaradile novac, izuzetak ipak nije prerastao u pravilo. No, zaista mi nije jasno zašto je svima trebalo trideset ili čak četrdeset godina da tu opasnost shvate ozbiljno, čak i bez tako očiglednih zaštitnika zlostavljača kao u slučaju poznatog “demokrata” Weinsteina.
VIDEO Bojana Gregorić Vejzović pokazala kako izgleda kada je sama svoj frizer
Zavrsila u anoreksiji..,lol....ne treba za ovakve stvari citati strane knjige ili ici u Pariz. Pa inmate to mnostvo "glumica, voditeljica I pjevacica" o kojima stalno pisete. Pitajte njih kako su dobile uloge, posao, koncerte I sl. Pitajte severine, rozgu, bacic itd kako se to radi kod nas. I dobit cete isti clanak, Ako se usude govoriti istinu.