Adrian Pezdirc

Protiv ministra nemam ništa osobno, ali retorika mu nije u službi slobode i umjetnosti

23.02.2016., Zagreb - Mladi glumac Adrian Pezdirc, trenutno tumaci glavnu ulogu u predstavi Crni brijeg.  Photo: Zarko Basic/PIXSELL
Foto: Zarko Basic/PIXSELL
1/3
09.02.2016.
u 10:00

"Imao sam strašnih problema. Sjedim s Kicom i glumcima ZKM-a za stolom i ništa ne čujem, od uzbuđenja. Rekao sam to naglas, a oni su odgvoorili: 'U ovom smo zajedno.' To je bilo moje gorivo!"

Sretnete li ga u gradu, na biciklu, on je visok i zgodan dečko koji juri za nekim svojim poslom. Gledate li ga u ZKM-u, on je tumač glavne uloge u Mannovu “Čarobnom brijegu”, u režiji Janusza Kice, mladić koji na svojim leđima drži trosatnu predstavu u kojoj su s njima na sceni glumačke veličine poput Renea Medvešeka, Krešimira Mikića...

On je Adrian Pezdirc, mladi glumac koji je iz ADU izišao s Nagradom hrvatskog glumišta osvojenom za naslovnu ulogu u Moliereovu “Tartuffeu”, ispitnoj predstavi svoje generacije.

Na pitanje što radi kad ne glumi, odgovara da živi život kao i svaki drugi 25-godišnjak: puno čita, gleda filmove, pokušava naučiti kuhati (“otkrio sam pećnicu i sve što se može gurnuti u nju”, govori), putuje, u ožujku mu počinju probe za novu predstavu u ZKM-u, u čiji je ansambl ušao. No, ni po čemu nije običan, o čemu svjedoči i njegov angažman u sklopu inicijative “kulturnjaci2016” o čemu kaže:

– Priključio sam se zato što protiv novoimenovanog ministra dr. Hasanbegovića nemam ništa osobno, ali mislim da retorika i metodika kojima se služi nisu u službi slobode, a umjetnost mora biti i ostati slobodna.

Zašto je to važno?

Užasava me i plaši percepcija jednog dijela društva da je kultura nešto nepotrebno, da je “pijavica” državnog proračuna. Kroz kulturu se formira i prezentira društvo i njegov identitet. To je međusobno neodvojivo, jedino kroz kulturu društvo može imati svoj napredak i razvoj. Svaka je civilizacija svoje vrhunce upisala upravo kroz kulturu. I to je jedino što ostaje i nakon nas. A ona ne poznaje podjelu na lijevo ili desno, u njoj ima mjesta za sve. Ona mora progovarati o svim društvenim temama, mora biti kritika društva u kojem živi.

No, da se vratimo na početke. Da se morate nekome predstaviti u nekoliko riječi, rekli biste...

Zovem se Adrian Pezdirc, rođen sam tek prije 25 godina, škorpion sam po horoskopu. Odrastao sam na Srednjacima, u kvartu koji je jako bitan za moje odrastanje s “damama iz kvarta”, kako se zove moja ekipica. Imam mamu, troje braće i sestara koje jako volim i koji su mi najvažniji.

Negdje sam pročitala da je i vaša mama bila na ADU. Je li vas to gurnulo u glumu?

Mama je položila prijamni na ADU i kod kuće dobila zabranu studiranja. To sam doznao kada sam joj došao reći da ću biti glumac. Bilo je to u sedmom razredu, krenuo sam u Učilište ZKM-a i gledao “Anu Karenjinu”, prvu predstavu u mandatu Dubravke Vrgoč. Vratio sam se doma i objavio: “Mama, znam što želim raditi u životu. Idem na Akademiju”. Mama je rekla: “Aha, dobro. Sine, moramo razgovarati...” i ispričala mi svoju priču. Odgajala me tako da imam slobodan izbor. Rano je shvatila da imam talent za glazbu i umjetnost, tako da sam išao i u glazbenu školu. Gurala me u tom smjeru, tim više jer su mi prirodni predmeti bili horor. Mama nas je sve naučila da ne žalimo za materijalnim stvarima, ali i da sve, pa i najveće boli, okrenemo u svoju korist, u optimizam. U tome je stvarno uspjela, vidim to po sebi. I kad se dogodi najgore, sam sebe uvjerim da se to dogodilo s razlogom. I krećem dalje.

Je li mama najstroža kritičarka?

Ona je superkritičarka, uvijek kaže: “Ovo je super, a ovo ne, ovo mi se sviđa, ovo ne razumijem...” Zapravo imamo otvoren način komunikacije, i o životu i o kazalištu.

Mnogi profesori ADU kažu da je upravo vaša generacija bila posebna po kvaliteti.

Možda se i nismo slagali u političkim, filozofskim, vjerskim i mnogim drugim stvarima, a i bilo bi grozno da 12 ljudi o svemu ima isto mišljenje, ali svima nam je uvijek najvažnije bilo raditi. Svi smo veliki radnici. Kad je zafrkancija, i tu idemo do kraja, najviše što možemo, ali ako je sutra u 10 sati proba, nema kašnjenja i svi su spremni za rad. I nikad nije bilo ljubomore jer smo bili otvoreni za tuđe prijedloge. Puno smo razgovarali o problemima i strahovima, što privatnim što poslovnim. Zaista je bilo svi za jednog, jedan za sve, bez lažnog napumpavanja tog zajedništva. Bili smo čvrste jedinke, svjesni svojih mogućnosti, ali otvorenih ticala za druge.

I vaša je ispitna predstava postala malo kazališno čudo, a vama donijela Nagradu hrvatskog glumišta?

“Tartuffeom” smo htjeli pokazati da možemo, ali i da kazalište i društvo nužno trebaju mlade ljude koji razmišljaju svojoj glavom. Tu smo predstavu radili ponajprije zbog sebe, da naučimo nešto o sebi, a tek zatim o Tartuffeu. A način na koji smo se bavili problematikom tog teksta očito je način koji je komunicirao s drugima. Ta je predstava bila naše jedinstvo, naša iskrenost, i zato sam i svoju Nagradu doživio kao nagradu za cijelu klasu. Bila je to kruna mog studija, ali i kruna za cijelu moju generaciju.

No Nagrada je ljestvicu kvalitete koja se očekuje od vas podigla vrlo visoko?

Ljestvicu sam digao sam sebi, ali meni je to poticaj za rad. I “Čarobni brijeg” doživio sam kao doktorski studij iz glume i nadam se da će u sljedećih 25 godina biti barem još 25 takvih studija.

Kako je stigao poziv iz ZKM-a?

Ksenija Marinković (tada v. d. ravnateljica ZKM-a, op. a.) odmah nakon Nagrade hrvatskog glumišta pozvala me da se prijavim na specijalizaciju, stručno usavršavanje u ZKM-u. Primljen sam, a Kica je već imao dogovorenu suradnju iako još nije znao što će raditi. No gledao je “Tartuffea”, pratio naš rad i, kad je shvatio koliko nas se vezalo uz ZKM, odlučio je raditi “Čarobni brijeg” te stvorio podjelu koja ne može biti točnija za ovaj trenutak i ovaj ansambl.

Kako je bilo raditi s iskusnim ansamblom?

Isprva sam imao strašnih problema, osjećao nevjerojatno strahopoštovanje. Rekao sam to naglas kad sam se uhvatio kako sjedim za stolom s tim ljudima i ništa ne čujem, od uzbuđenja, od poštovanja koje imam prema njima, prema njihovu radu i znanju; životnom, kazališnom i umjetničkom. A ono je takvo da se samo nadam da ću u godinama koje imaju Kica ili Medvešek imati pola njihova znanja. Kada sam izrekao svoju nevolju, svi su mi rekli: “U ovome smo svi zajedno”, a Lada (Kaštelan, dramaturginja predstave, op. a.) rekla mi je ono najvažnije: “Ja više trebam tebe nego ti mene”. Ona me uvjerila da ću ponuditi 200 puta više nego netko drugi samo zato što sam svjež i željan posla. Bilo je to istinsko nadolijevanje goriva. Goriva na kojem “leti” naš “Čarobni brijeg”. 

>>Masovni egzodus članova HDDU zbog novog ministra

Ključne riječi

Komentara 16

ĆA
ćaćaća
11:31 09.02.2016.

mnogo lepo drugarica bojana piškara...

CE
cenzura
11:30 09.02.2016.

"Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, al ne nađe štrika za toliku Juda!"

CR
crnaguja1950
11:34 09.02.2016.

oprostite,a tko je ova teta i zašto je ona bitna u nešim životima???

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije