Ljeto je 2023., koncertni programi su u punom jeku, nitko se više ne sjeća pandemije i lockdowna, publika se do mile volje druži po koncertima raznih usmjerenja i žanrova. Pa ipak, iako se mnogo toga vratilo u normalu, ne cvatu svima ruže, inflacija je učinila svoje, cijene rastu i publika bira kamo će otići i potrošiti teško zarađene novce. A i glazbeni ukus je bitan. Upravo ovaj tjedan u Splitu se usporedno održavaju dva festivala, „Puljkov“ Splitski i Melodije Jadrana, a nekoliko vrhunskih svjetskih imena jazza i bluesa koja su nastupala na Prokurativama u dijelu „Splitskog festivala“, nisu baš privukla previše publike. Nije to njihova greška, jer radi se o provjerenim izvođačima, ali zabavna glazba čini se da je draža splitskoj širokoj publici.
U isto vrijeme, za vikend od petka 30. srpnja, u zaleđu Splita u Trilju započeo je 6.Thrill Blues Festival. Ovdje s publikom problema nema i već prve uvodne večeri u petak na jam- sessionu u fino rashlađenom parku pored Cetine - koja je vjerojatno najprirodniji air- condition koji možete poželjeti - okupilo se par stotina ljudi. Mnogi od njih došli su baš iz Splita, neki su potegnuli skroz iz Zagreba. Budući da glavna zvijezda festivala, američki gitarist Roben Ford nastupa večeras, „word of mouth“ prenošenje legende o sjajnom lokalnom blues festivalu „za dušu“ koji sve više postaje globalan i cijenjen u inozemstvu, već nekoliko godina čini Trilj istoznačnicom za obrnutu sintagmu od one poznate blues teme „The Thrill Is Gone“, jer, The Trilj Is On. Možda je stvar u rijeci? Jer blues je od nastanka na delti Mississippija bio povezan s protokom vode. Imao sam sreću zadnju godinu i pol proputovati svijetom i vidjeti nekoliko mitskih rijeka. Bit ću potpuno iskren; famozna rijeka Jordan na granici između Jordana i Izraela - gdje sam nedaleko Mrtvog mora bio na mjestu gdje je prema predaji kršten Isus - ili naširoko reklamirani Rio Grande na Srednjem zapadu Amerike kojeg vidite u mnogim vestern filmovima, čine se doslovno poput blatnih potoka spram kanjona Zrmanje ili Cetine. Zaista ne pretjerujem, jer imperijalna mitologija pomogla je spomenutim lokacijama da postanu legendarne, iako uživo djeluju puno manje mitske.
Stoga, kad vam dugogodišnji predsjednik Blues Foundation SAD-a i jedan od osnivača Kuće slavnih bluesa, Jay Sieleman kao meni pred nekoliko godina u Trilju govori da je Cetina nešto posebno – „blues glazba paše uz rijeku, bio to Mississippi ili Cetina“ - vjerujte mu, zaista ne laže, a Amerikanac je, pa zna lokalnu američku geografiju, jer to je isplativije nego da si platite put do Rio Grandea i provjerite uživo da je Cetina puno ljepša. Nije domaća Turistička zajednica Trilja - koja kao i čitava lokalna zajednica totalnim zalaganjem „ljudskog faktora“ zdušno podupire festival i „na mišiće“ ako treba - bedasta kad reklamira Cetinu, samo smo mi skloni strane mitove preuveličavati, a domaće smanjivati. Rijeka ostaje tu gdje je, a pored nje dolaze blues imena, i to je programska egida Thrill Blues Festivala koji je ove godine doveo Robena Forda i mnoga druga imena. Ove glavne zvijezde mamac su široj publici - još od nastupa živopisnog Erica Sardinasa na prvom festivalu - ali događa se tu puno toga u tri večeri (za publiku) ili par dana više za polaznike blues radionica koji u Trilju kraj Cetine provedu par dana više.
Nisam stigao na radionice „Blues at School“ i „First Thrill Kidz & Youth“ – na kojima ove godine djecu bluesu podučavaju oni koji to zaista znaju, glazbenici kao što su Michael Roach, Little George Sueref, Yogi Lonich, Jurica Leikauff, Tomi Novak i Mihael Vlah - a nakon nastupa Afroamerikanca Michaela Roacha i Engleza Little George Suerefa, najboljeg dijela programa u petak, sumnjam da će kao predavači propustiti istaknuti ono što su pokazali autentičnom blues svirkom. S programom mladih „Youth Stage Time“ festival su petak predvečer na manjoj pozornici otvorili zagrebački pijanist Jadran Mihelčić, makedonski In the Mood, splitski Inroots i francuski Two Roots Duo. Spomenuti blues gitarist Michael Roach na akustičnoj gitari i engleski usnoharmonikaš Little George Sueref bili su ono po što smo došli, primjer autentičnog korijenskog bluesa s Delte nalik Muddyju Watersu ili Willieju Dixonu, na koje Roach sa šeširom (i duhom glazbe) i podsjeća. Ako su nam oni demonstrirali akustični blues minimalizam u kojem je manje više, kasnije su naelektrificirani i svirački raspištoljeni zagrebački Brothers pokazali zašto je više ponekad manje.
Tehnički sjajna funky-blues svirka, prvoklasni „event-program“, ali s previše nota i soliranja, bila je zabavniji dio večeri nakon kojeg su ad hoc prozvani Old Bones (Stare kosti) u kasnim noćnim satima održali neobavezan „Welcome Jam“ s hitovima za dizanje raspoloženja publike. U kojima su se šefu Općinskog suda u Sinju Željku Gusiću na gitari i vokalima, gitaristu Ivanu Pesi Kozini, Draženu Klariću na basu - u dnevnom životu glavnom uredniku Večernjeg lista - i Darku Bakiću iz grupe Buđenje (upravo su njih dvojica i pokrenuli festival) pridružili Iva Ivković Ivanišević iz grupe 4 Hombres & Flovery na vokalima, Boris Hrepić Hrepa s usnom harmonikom, svjetski poznati gitarist s boravkom u Hrvatskoj Yogi Lonich i drugi prijatelji. Sve to dogodilo se prije glavne subotnje večeri i cjelodnevnog zahlađenja s obilnom kišom, u kojoj su na glavnu, veću pozornici nakon gitarista Danka Krznarića koji promovira prvi album „Above the Clouds“ i domaćih Sunnysidersa na pozornicu trebali popeti afroamerička pjevačica Sharrie Williams - tri puta nominirana za nagradu Blues Music Awards, a 2012. vlasnica nagrade za blues album godine – i glavna zvijezda ovogodišnjeg festivala, spomenuti gitaristički maher Robben Ford. Ford je velika gitaristička zvijezda i zaista do sada nije nastupao u ovom dijelu svijeta, pa je trebalo iskoristiti pogodnu priliku za vidjeti ga na koncertu, umjesto putovati negdje u EU.
Kad već spominjemo Sunnysiderse, treba spomenuti još jednog mahera, umjetničkog direktora i dobrog duha festivala Borisa Hrepića Hrepu iz Daleke obale, čija fascinacija bluesom uz podršku sponzora i cijele lokalne zajednice iz godine u godinu dodaje gasa festivalu. Hrepina upućenost u stanje bluesa i koncertna zbivanja (zadnje sam ga sreo na nedavnom slavljeničkom koncertu američkih Melvinsa u Tvornici) i povezanost s godišnjim blues natjecanjem u Memphisu, primjer je „labour of love“ strategije u kojoj zaljubljenost u glazbu dovodi do sve gušćih inozemnih gostovanja. Pa su na Thrill Blues Festival ove godine stigli i Francuzi The Wacky Jugs, pobjednici prošlogodišnjeg International Blues Challengea u Memphisu, već spomenuti Two Roots Duo i 14-godišnji Valentin Vasseur s bendom The International Crossroads Project. Kao i na svakom festivalu, bitna je međunarodna podrška, pa su ove godine u Trilj došli poznati blues-aktivisti Fred Delforge, inače predsjednik France Blues udruženja, grčki novinar i blues promotor Michael Limnios koji je tu skoro svake godine, promotor i organizator Blues and Soul Festivala u Skoplju Vasja Ivanovski, te predsjednik Europske Blues Udruge, Davide Grandi iz Italije. Ako ćemo o konkretnim brojkama, najveće dosadašnje izdanje 6. Thrill Blues Festivala do sada - koji nije održan samo 2020. u vrijeme korone - u Gradski park Trilja dovelo je dvadesetak imena svjetske i regionalne blues scene, iz osam država sa tri kontinenta.
No, kao što svi znamo, blues nije samo u brojkama. Ponovit ću stoga nekoliko teza od ranije, koje nisu tajna i predstavljaju razlog zašto ljudi danas po svijetu putuju tragom „humanog turizma“, želeći otkrivati manje poznate lokacije „za dušu“. Manja mjesta i gradovi kod nas često su žrtve centralizacije i okolnih „velegrada“, iako je cijela Hrvatska zapravo, prema svjetskim mjerilima, „pola velegrada“ i s manje od četiri milijuna stanovnika gotovo pa trećina Londona ili New Yorka. Već i taj podatak trebao bi nas postaviti u neko racionalno mjerilo te smanjiti lokalne neuroze i snove o veličini ili „manjinske“ sukobe navijača. Drugim riječima, prednost Hrvatske nije u „velikoj slici“, nego u detaljima, a pogotovo u prednostima otkrivanja sredina još nezatrpanih masovnim turizmom koja mogu predstavljati pravi bunar neotkrivenih sadržaja za suvremene ekoturiste i prilike za razvoj mimo masovki i gužvi autobusa s turistima koji poznaju samo riječi „burek“ i „ćevapčići“. Uz stručno vodstvo oko Trilja možete obići nekoliko povijesnih lokacija; od starih utvrda sagrađenih oko Cetine – koje su bile prva linija povijesnih borbi protiv Turaka, pa odatle kao u „Gospodaru prstena“ možete vidjeti i sve okolne planinske toponime i planinske prijelaze kuda su se vojske kretale – do gradskog muzeja i starorimskih iskopina. Primjereno je to okružje za generaciju turista s biciklima i backpackera koja u turizmu želi vidjeti i nešto zanimljivo, prilika je to da se dovede sve kojima se ne da (samo) gužvati po asfaltu i na pretrpanim plažama, a blizina Splita i Makarske dodatna je prednost. Rebrendiranje Trilja i Cetinske krajine, koja neodoljivo podsjeća na unutrašnjost Istre, moglo bi krenuti od kovanice koju je prije par godina smislio Neno Belan; imamo Istrijane, ali i Istriljane.
A u ovo doba nogometnih prvenstva možete vidjeti i najstariju poznatu nogometnu loptu iz vremena starog Rima, koju je priznala i Uefa, što je daleko zanimljivije i poučnije nego samo gledati utakmice u nekom kafiću. Upravo je predstavljanje lokalnog ono što i Thrill Blues Festival čini posebnim, a ležerna atmosfera razlogom zbog kojeg se međunarodna ekipa glazbenika i nekoliko tisuća posjetitelja tako dobro druže svih sezona festivala. Žalosno, ali istinito, kada bismo pisali samo o onome što smo čuli i vidjeli na festivalskim večerima i prvoklasnoj svirci, hvalospjevi bi sigurno privukli manje čitatelja nego spomenemo li i mitske artikle poput autentičnog soparnika superiornog bilo kojoj pizzi, žaba, ribe, peka, pršuta, sireva i ostalih delicija. Čuo sam i odličnu lokalnu priču o odrastanju u Trilju, koja opisuje puno toga, jer netko mi je duhovito rekao; „kad smo imali novaca, kupovali smo hrenovke i parizer, a kad smo bili bez love, morali smo jesti pršut“. Jedino mi je žao da se u parku pored Cetine za vrijeme festivala više ne nudi lokalni gastronomski specijalitet od žaba, koji je na početku festivala bio besplatan za publiku i sjajan lokalni marketinški izum: „frogs to go“, dvadesetak deka friganih žaba u kartonskoj omotnici, ekvivalentu britanskog fish & chipsa. No, pola ovih (svjetskih) glazbenika koje smo slušali u Trilju uopće ne zanimaju ovakve delicije (dok ih ne probaju); oni bi svirali i na „običnoj vodi“, za troškove puta i smještaja, i to rade prvoklasno. Jer upravo je spoj lokalnih prednosti Trilja, prije svega zemljopisnog okruženja i ambijenta, i sposobnosti organizatora, pokazao zašto Thrill Blues Festival raste svake godine od početnog startup modela i danas predstavlja održiv projekt.
Dobro nije u Sisku jer bi ih zabranili