Predsjednik ocjenjivačke komisije hrvatskog programa 69. Pulskog filmskog festivala bit će austrijski oskarovac Stefan Ruzowitzky. Nakon Pawela Pawlikowskog lani, ovo je druga godina zaredom da žirijem festivala predsjeda jedan europski oskarovac. Ruzowitzky je Oscar za film na stranom jeziku dobio za “Krivotvoritelje”, upečatljiv film o nacističkoj Operaciji Bernhard, kojoj je cilj bio uvjerljivo krivotvoriti zapadne valute kako bi se destabilizirale savezničke ekonomije. A taj je posao u koncentracijskim logorima obavljala skupina vještih zanatlija odabranih iz redova zatočenika. U bogatoj karijeri austrijskog filmaša još je niz filmova i serija, ali i glazbeni spotovi, primjerice, grupe ‘N Sync, u kojoj je počeo Justin Timberlake. S poznatim filmašem lako je pronaći niz tema za intervju.
I preklani ste bili dijelom jednog festivala koji se održavao u Puli, bio je to Međunarodni festival filmske glazbe i zvuka. A sada je na redu naš najveći festival, kako je došlo do tih suradnji? Dolazite li u Hrvatsku i inače?
Bio sam već u Puli prošle godine jer sam prijatelj s Ozrenom Glaserom, hrvatskim skladateljem. Pozvao me, a i on je bio naš gost u Beču pa se razvilo prijateljstvo. Ne dolazim toliko često, bio sam nekoliko puta i tijekom odrastanja, pa u Rovinju kao turist, a snimao sam i reklame u vašoj zemlji. Tehnički niste zemlja u neposrednom susjedstvu, ali mentalno jeste. Da, svako toliko dođem, ali nisam stalni gost. Opatija se, primjerice, čini vrlo austrijskom, nešto poput austrijske verzije Sredozemlja. Planirao sam premijeru svojeg novog filma za ovu jesen, no odgođen je zbog pandemije za početak sljedeće godine pa je imalo smisla da se odazovem pozivu na Filmski festival u Puli. Inače kao aktivan filmaš nemate uopće vremena za takve stvari, odnosno ili je superstresno ili imate sve vrijeme ovoga svijeta. A kad imate vremena, onda za vas Pula predstavlja sjajnu mješavinu dobrih filmova i dobrog života, rekao bih da me upravo to čeka tamo. Kada sam ondje bio zadnji put, sjećam se da je hrana doista bila odlična. Mislim da će tamo biti jako zabavno. Lani su za naš festival kino i amfiteatar bili zatvoreni, a Arena je nevjerojatan prizor i bez nje je to tek polovica doživljaja. Kao što je bio i život, zbog pandemije. Uživajmo ponovno, gledajmo ponovno filmove na velikom ekranu, tome se doista veselim.
Živimo u vremenu koje kao da odbija prestati biti “interesantno”. Što to mijenja u filmskoj umjetnosti?
Stvari se mijenjaju iz temelja. Kada se o filmu radi, postoji velika glad za novim pričama koje odražavaju naše vrijeme. Ali, pomalo sam zabrinut za važnost kina u budućnosti, jer pandemija je bila najbolja moguća promocija za streamere, a na to su se ljudi naviknuli. Shvatili su da se radi o zaista dobrom načinu da se pogledaju novi filmovi, ne trebate dadilju, ne morate tražiti parkiralište blizu kina, samo ostanete doma ispred televizora. Bit će težak posao vratiti sve te ljude natrag u kina. Nisam siguran hoće li to uspjeti ili će se kina morati nanovo “izumiti”. Nadam se da se varam, da ljudi ipak vole to zajedničko iskustvo, jasno je da je zabavnije vidjeti komediju u prostoriji u kojoj se s vama smije stotinu ljudi ili horor tijekom kojega se stotine ljudi istodobno plaše s vama. Sve je to bitno bolje nego ostati kod kuće ispred televizora. Nadajmo se da će se ljudi toga sjetiti i da će filmovi pronaći način da ponovno budu privlačni publici, da mogu donijeti nešto što nemate kod kuće na kauču.
Hoće li se filmska industrija imati snage nakon svih ovih događaja vratiti uobičajenim temama, što mislite u kojem će pravcu ići film?
Kada bih znao odgovor na to pitanje, bio bih i uspješan filmaš! Mislim da postoji trend koji je izrastao u nešto što je iznad svih očekivanja, a to je da ljudi odlaze u kino kada se radi o filmu koji je doista velik. A to su obično hollywoodski filmovi, koji nude puno produkcijske vrijednosti, odnosno skupi su, pa ljudi razmišljaju kako se “Batmana” ili “Dinu” mora pogledati na velikom ekranu zbog sjajnog zvuka i prekrasnih specijalnih efekata. A interesantne manje europske filmove može se pogledati i na iPhoneu. Jer, ti se filmovi više gledaju zbog priče. I to je za nas koji ne radimo visokobudžetne filmove prilično strašno jer je nam je sada još teže dovesti publiku u kina. No ne mislim da trebamo biti previše sentimentalni prije svega kao oni koji te priče pričaju. Ako publika želi odgledati te priče na iPhoneu, onda ću pokušati svoju priču isporučiti i na taj način. Tužan sam zbog toga, no na kraju se ipak radi o priči, o odrazu današnjeg vremena, a ne o tome gdje ćete film pogledati.
Onda su streaming platforme zapravo dobra stvar?
Jedna dobra stvar kod streamera je što su dobar dio lokalnih produkcija učinili dostupnima cijelom svijetu. Odjednom možemo gledati španjolsku kriminalističku seriju pa serije iz Izraela, mnogo drugog sadržaja iz, primjerice, Švedske, uglavnom nešto na nekom stranom jeziku. Jer, desetljećima su nas uvjeravali da se to ne može, odnosno da međunarodna publika ne želi čitati titlove. I odjednom je ispalo da nije tako, da im to ne smeta ako su produkcije dovoljno dobre. Jer žele vidjeti autentične povijesne elite ili barbare. To je veliko postignuće streaming platformi.
Kako to da unatoč tolikim filmovima koji zorno pokazuju strahote Drugog svjetskog rata svijet ponovno prolazi slične stvari? Što mislite da je tome razlog?
Cijeli svijet i dalje hvata zrak jer smo nakon hladnog rata mislili da se radi o kraju povijesti te da će se od sada pa nadalje raditi o vremenu u kojem ćemo živjeti u bogatstvu i sreći sve dok svijet bude postojao. A nije ispalo tako. Mislim da je rat u Jugoslaviji shvaćen kao nešto što se nije trebalo dozvoliti u takvom prihvaćanju nastavka povijesti, pa smo bili šokirani, ali mislili smo kako je to interna jugoslavenska stvar, pa je i nekako brzo završio i sve se shvatilo kao malo spoticanje na putu prema vječnom miru i sreći. I sada smo naučili kako i dalje postoji koncept koji pripada 18. stoljeću, gdje jedna zemlja napada drugu kako bi joj oduzela teritorij, a to nema nikakvog smisla. Teritorij više ne znači blagostanje, bogatstvo je u ljudima. Netko je rekao da je najbogatija regija u svijetu Silicijska dolina, ali ne zbog svojih bogatih resursa, već zbog pametnih ljudi koji ondje žive. Tako i u Ukrajini nema previše smisla okupirati zemlju čije te stanovništvo mrzi, barem ga ja ne vidim. No sada se sve ipak mijenja. Ako Nijemci kažu da će ponovno masovno nabavljati oružje jer vrijeme napadanja vlastitih susjeda nije završilo, onda se radi i o kulturnoj promjeni. Situacija u kojoj se muškarci ostaju boriti, a žene i djeca bježe arhaičan je koncept tijekom kojega na Zapadu raspravljamo o jednakosti žena i muškaraca. A zapravo se vraćamo stotinu godina unatrag. Bit će vrlo velikih kulturoloških promjena pa se to na ovaj ili onaj način mora osjetiti i na filmu, bilo u komedijama, bilo u filmovima katastrofe.
Jedan su od tih upečatljivih filmova svakako i vaši “Krivotvoritelji”. Što mislite da su glavni razlozi za uspjeh filma pa i za to da je nagrađen Oscarom?
Film je prikazivan u Velikoj Britaniji i prije Oscara i bio je vrlo komercijalan, anglosaksonskoj publici svidjelo se što je ispričana dobra priča na pošten i autentičan način, koji je istodobno prihvatljiv. Oni tako nešto nazivaju zabavom. I mislim da su upravo to “Krivotvoritelji” donijeli, bili su povijesno točni, a istodobno prihvatljivi za gledanje, mogli ste ih gledati i s djecom, to su mi rekli i prijatelji iz Izraela. Bio je to jedan od filmova o holokaustu koji ste mogli pokazati mladima. Nije sasvim depresivan, ali i dalje razumijete o čemu se radi. No iz istog razloga publika u Njemačkoj i Austriji nije ga dobro prihvatila jer je smatrala da se od te teme ne može napraviti gledljiv i zabavan film. Da se tako vrijeđa žrtve. Mislim da je to sasvim apsurdno jer morate pronaći način da takve priče ispričate i tako da ih razumiju znanstvenici i intelektualci, ali i da ih razumije cijela populacija. I to taj film postiže. Zbog tog je razloga hvaljen u Americi, a napadan u Austriji i Njemačkoj.
Radili ste i u Europi i u Americi. Koje su najveće razlike kada se o filmu radi, očito u produkciji, no vjerojatno ima dosta toga i u pristupu?
Jasno je da su hollywoodski filmovi puno gledaniji jer je tu pitanje novca, i ne samo zbog posebnih efekata ili eksplozija nego i zbog mnogo toga drugoga. Čitao sam kako se snimao “Joker”, nakon tri tjedna su redatelj i Joaquin Phoenix shvatili da trebaju drukčiji pristup tom liku pa su počeli snimati ispočetka. Pa, nekako mislim da se u Hrvatskoj cijelo snimanje treba završiti u roku od tri tjedna jer nema novca. I na to vam se novac odnosi. Možete li platiti izradu tri sata materijala koji ćete onda skratiti na sat i pol filma? To je nešto s čime se teško natjecati. Amerikancima također zavidim jer doista zabavu i pop-kulturu uzimaju zaozbiljno, dok mi u Europi to ne činimo. I dalje imamo percepciju da umjetnost financiraju mecene, a nešto od toga žele uživati i siromašniji. Prava umjetnost mora biti elitistička i ekskluzivna, a pop-kultura zapravo nije stvarna kultura. S tim i dalje imamo veliki problem, no u Americi zaista cijene pop-kulturu, za što mislim da mi još moramo naučiti.
No opet, hollywoodski su glumci celebrityji i čini se da je status podjednako važan kao i glumačko umijeće. Imamo li dobar dojam?
Zanimljivo je bilo gledati kako je sebe izgradio Christoph Waltz. Živio je nekoliko godina u Velikoj Britaniji pa je znao kako stvari funkcioniraju. Kada je dobio svoju šansu, iskoristio ju je na vrlo profesionalan način, a jedan je dio toga da bude dobar u kasnovečernjim talk showovima. I imao je neka doista briljantna gostovanja kod Jimmyja Fallona, Conana O’Briena... Možete još toga pronaći na YouTubeu, a sve ima milijune pregleda. Potpuno sam siguran da to ne dolazi samo po sebi, nego da je on to i pripremao, zapisivao šale, svoj scenarij. I s dobrim razlogom. Mnoge američke zvijezde razumiju kako njihov posao ne završava krajem snimanja, nego se projekt zaokružuje crvenim tepisima, predstavljanjem samog sebe, gostovanjima na talk-showovima, brinući se o svom statusu zvijezde, javne osobe i radeći na tome svemu. Neki su uspješni i bez toga, no takvih je doista malo. U Europi nemamo takve tradicije, mnogi će glumci reći kako ih to ne zanima, da ne žele da se diskutira o njihovim privatnim životima. Ali, naravno, za to se plaća cijena. Sjećam se kada smo snimali s Olivijom Wilde, došla je u sound stage, odradila svoje, a na odlasku ju je čekala gomila fotografa. Pa što je zanimljivo u tome da ona odlazi sa sound stagea? Ali, sve što ona radi jest da se fotografira. I razumijem kada netko kaže da mu se to ne sviđa, ali ako želite biti velika filmska zvijezda i želite da vas tako plaćaju, onda morate i prodati neke dijelove svojeg privatnog života, neke dijelove koji nisu dio samog snimanja, izvan uloge koju tumačite.
Ima i podosta filmaša iz Austrije i Njemačke koji su vrlo uspješni u Americi, Odavno su globalno poznata imena poput Rolanda Emmericha, Wolfganga Petersena ili Hansa Zimmera, primjerice. Kako su oni postigli takav planetarni uspjeh?
Tri imena koja ste spomenuli iz ranijih su generacija. Uvijek je bilo primjera ljudi poput Arnolda Schwarzeneggera koji bi odlazili u Sjedinjene Države jer su željeli zaista biti veliki. I to je uspjelo njemu kao i Rolandu Emmerichu. No obojica nisu predstavljala austrijsku ili njemačku kulturu tog vremena. Ljudi su se ovdje Emmerichu smijali zbog njegovih “spielbergovskih” filmova, a on je otišao u Ameriku, u kojoj se ispostavilo da je to savršeno mjesto za njega, da tamo živi i radi. Zapravo i ne znam kako je počela karijera Hansa Zimmera, no također ga doživljavam ne kao nekoga tko je izrastao u Njemačkoj pa je napravio taj dodatan korak. Ipak, Wolfgang Petersen je drukčiji, on doista predstavlja njemačku filmsku kulturu 80-ih i 90-ih, napravio je u Njemačkoj velike filmove poput “Beskrajne priče”, a također je izrastao na umjetničkim filmovima pa je bio potreban samo mali korak da bi radio međunarodne filmove. U to vrijeme bile su to osobne priče. Danas je zahvaljujući streaming platformama drukčije, jer imate njemačke serije poput “Dark”, koju su stvorili Nijemci. Njemačka je danas više dijelom međunarodne produkcijske zajednice, primjerice kroz “Resident Evil”, a međunarodne produkcije i dolaze u Njemačku, ondje snimaju i angažiraju njemačke glumce. Nešto se u svemu tome promijenilo.
Snimali ste i glazbene spotove pa i za ‘N Sync, grupu u kojoj je pjevao Justin Timberlake. Je li se već tada moglo vidjeti da će biti tako velika zvijezda?
Pa, bilo je prilično očito. Kada smo snimali, imao je 17 godina, a iza kamera je stajala njegova majka jer je još bio maloljetan. Ali imao je karizmu. Uvijek vam je u tim boy bendovima jedan duhoviti član, jedan latino (za tu publiku), a onda i dva vodeća. I mogli ste odmah primijetiti da je jedan od tih Justin, a i bio je vrlo profesionalan. To je još jedna stvar kod američke zabavne industrije. Bio je i u Disneyju, kroz koji su prošli Ryan Gosling, Britney Spears i još niz ostalih, tamo su svi počeli kao djeca. Iako je imao tek 17 godina, vrlo je vjerojatno bio u zabavnoj industriji dulje od mene, koji sam tada imao 36. Točno je znao kako se treba kretati ispred kamere, bio je vrlo discipliniran, a za svoju dob i vrlo karizmatičan pa njegov uspjeh i nije tako veliko iznenađenje.
Imate li i novih projekata?
Nikada ne znate sasvim sigurno što će se realizirati, ali i sada istodobno imam nekoliko projekata, no dogodi se da neki ne zatvore financijsku konstrukciju. Uvijek je to jedan proces koji je uspješan ako se pokope vizija i način rada producenta i autora, posebno ako imaju neku povijest. Pišem jedan film, počeo sam i seriju pa ćemo vidjeti što će se s time dogoditi. Snimanje jednog filma trebalo je početi najesen pa je pomaknut za sljedeću godinu. Ali, ja sam praznovjeran pa neću govoriti o projektima koji još nisu do kraja zatvoreni.
Je li bilo ponuda i za snimanje u Hrvatskoj, ovdje dolazi mnogo velikih produkcija?
Jednom sam bio u projektu koji se odvijao na francuskoj rivijeri prošlog stoljeća, a producenti su imali ideju da se to snima u Opatiji jer su smatrali da taj grad može proći kao Nica ili Cannes. No to je bilo i najbliže snimanju ičega u Hrvatskoj, osim jedne reklame za austrijsku kompaniju.
Video: Jakov Sedlar javno prozvao ministricu kulture
