Teško da se među hrvatskim umjetnicima može naći veći zaljubljenik u dalmatinsku kuhinju i Jadransko more nego što je to 57-godišnji gastrokritičar, kazališni redatelj i član žirija "MasterChefa" – Radovan Marčić. Nema te dalmatinske uvale koju nije istražio, velike nevere na moru koju ploveći na svojoj jedrilici nije pobijedio, niti finog specijaliteta tradicionalne dalmatinske kuhinje koji nije kušao ili naučio kuhati. Bilo mu je tek godinu dana kad je počela ta ljubav prema morskoj pučini koja traje i danas. Djed Đuro vodio je svog unučića svake godine po nekoliko mjeseci na Mali Lošinj, gdje su barka i podvodni ribolov bili njegova glavna zanimacija.
– I gradelavanje! Za mene nije bilo ništa ljepše nego kad bismo brodom otišli u neku uvalicu i na gradelama pekli meso, ribu ili ćevape. Koja je to bila milina! No, za Radovanovu dugogodišnju romansu s kulinarstvom kriv je brat njegove bake, "dundo" Ivo Supilo, svjetski putnik koji mu je otkrio svu raskoš ukusne hrane. Nakon obilaženja finih restorana znatiželjni momčić je prvi put sa 16 godina radio u restoranskoj kuhinji, no razlog je ovaj put bila ljubav prema jednoj djevojci. – Trebao sam zaraditi za put curi koja je učila talijanski u Urbinu. Prao sam suđe, gulio krumpir, pravio salate u restoranu mog susjeda na Malom Lošinju. Bio sam jako zaljubljen, a ta djevojka kriva je i što sam se zaljubio u kazalište jer smo u gimnaziji stalno visili na šanku u teatru ITD, gdje su se događale najbolje predstave. Prava ljubav je bila to, uvijek je se rado sjetim, priznaje "istraživač uvala i tanjura", kako Radovana od milja zovu njegovi prijatelji. Sve uspomene iz svog djetinjstva Radovan je kasnije pretočio u svoju kazališnu predstavu "Brod", jer upravo to je oduvijek bio njegov pojam sreće, slobode i uživancije. – Kažu da je najljepši dan u životu kad kupiš brod, a još ljepši kad ga prodaš, a ja to još nisam pokušao. Moj je brod prastara engleska jedrilica McWester. Više joj je od 30 godina, ima tri i pol tone i tuče svako more. Jako je volim. Kad sam kupio prvu jedrilicu, bila je to neka poljska marka. Jerku je bilo tek devet mjeseci, ali to nas nije spriječilo da otplovimo sve do Dubrovnika – sjeća se Radovan koji je tijekom godina svoj zanos morem pretočio u mnoge knjige i časopise, a prenio je i na svog sina Jerka koji i sam odlično kuha. – Kako i ne bi kad je bio mali stalno me gledao za štednjakom. Brodili smo zajedno, družili se. Jerko je ipak moje najveće životno postignuće, zaključuje Radovan Marčić.
