I kao mali, od najranije mladosti, otkako sam prohodao, pjevušio sam po kući. Nisam znao da želim biti glazbenik, išlo je samo od sebe. Kad sam trebao krenuti u srednju školu, htio sam ići u glumačku. Bio sam član dramske sekcije i gluma je bila prva ljubav. Kako srednja glumačka nije postojala, upisali su me u najsrodniju, glazbenu školu – prisjeća se svojih početaka Mirko Cetinski.
Potječe, dodaje, iz obitelji Zović Cetinski. Djed po Zovićima bio je pekar i glazbenik, svirao violinu i harmoniku i talent vuče od njega. Jakov Cetinski bio je veliki obrtnik, također iz glazbeno obdarene obitelji.
Stoga ne čudi što je Mirko sudjelovao na svim amaterskim natjecanjima. Nakon prvog poziva na MIK upoznao je producenta, pokojnog Ferdu Pomikala koji ga je pozvao u Zagreb.
– Prvo vrijeme stanovao sam u potkrovlju hotela Dubrovnik. Imao sam prijatelja na recepciji koji mi je, poskrivećki, dao sobicu u potkrovlju, bez kupaonice. Samo golubovi i ja. Tu sam živio mjesec dana, dok se nisam snašao i našao prvi podstanarski stan – priča. U tih mjesec dana snimio je prvu singlicu nakon koje su se počeli redati angažmani. Počeo je zarađivati pa je u Zagreb povukao i suprugu Vinku. Dane u podstanarstvu pamti po bebi Tonyju, njegovu plaču i tramvaju koji im je tutnjao po glavi.
Veliki uspjeh postigao je već s prvom zlatnom pločom \"Moje ludo srce\". Zahvaljujući njoj bio je proglašen jednim od pet najpopularnijih pjevača bivše Jugoslavije. Supruga, kaže, nije bila ljubomorna na obožavateljice i izbivanja.
– Upoznali smo se u đačkome domu, u srednjoj školi. Imali smo samo 15 godina. Vjenčali smo se nakon sedam godina hodanja i cijeli smo život zajedno. Toliko smo dobro upoznali jedno drugo da ljubomori nikad nije bilo mjesta – priča Cetinski.
Iza sebe ima 17 LP ploča te nebrojeno pjesama za produkciju Radio-Zagreba. Mnogo je, prisjeća se, predivnih pjesama, naših otočkih, međimurskih, kajkavskih, ostalo u arhivama i nisu se smjele vrtjeti. Valjda zato, govori, što ih je pjevao Vice Vukov. Zamolili su Mirka da ih otpjeva.
Na Sanremu, na svoju veliku žalost, nikad nije nastupio, ali je na poziv talijanskog maestra zapjevao na Napuljskom festivalu. Pjesma \"Amore, adio\" postigla je veliki uspjeh u kolijevci talijanske kancone.
Kad su ga stavili na led jer je pjevao pjesmu najpopularnijeg pjevača NDH, otvorila su mu se vrata dijaspore. Prvi bi ga put pozvali, a dalje si je sam otvarao vrata. Danas iza sebe ima 24 turneje po SAD-u, Australiji...
– Zahvaljujući talijanskim kanconama u ondašnjem sam SSSR-u imao po tri koncerta dnevno i zaradio sam velik novac. Motiv mi je bio naš dragi prijatelj Ivica Šerfezi. Menadžer nam ga je stalno navodio kao primjer. Nikad nitko neće zaraditi takav honorar kakav ima Ivica, govorio je. Težio sam sustići ga, imati takve angažmane i honorare. Vrlo brzo sam dosegnuo njegov status – prisjeća se. Iako nikad nije bio rock pjevač, rado je slušao i tu glazbu. Atomsko sklonište, Bruno Langer... njegovi su prijatelji rokeri koje i danas obožava.
Svaki put bi se s tih turneja vraćao u Rovinj. U Zagreb se, kaže, nije htio preseliti.
– Zaljubljen sam u svoj rodni kraj, svoju Istru. Rovinj je za mene najljepši na svijetu, volim ga, volim te ljude. Snimio sam među ostalim i LP starorovinjskih ribarskih pjesama. Glazbena je to baština moga grada, pjesme koje pjevaju naši ribari, na staroistarskom dijalektu koje rijetko tko razumije. I danas kad se nađemo, zapjevamo te pjesme – priča Cetinski stariji.
U svom je gradu pokrenuo i \"Modri biser Rovinja\", kako bi tih godina iz Hrvatske u svijet poslali signal da unatoč ratu postoji mogućnost normalnog turizma. Paralelno je vodio i svoju diskoteku, a nakon nje se bacio u ugostitelje. Restoran Mirka Cetinskog \"Bocca d\'oro\" u to je vrijeme uvijek bio pun. S kolegama je obnovio i festival MIK, kojemu je danas direktor Andrej Baša, a Mirko se ubrzo okrenuo medijima. Pokrenuo je radiopostaju Rovinj, pa i cijelu radijsku mrežu po Istri. Uz pjevanje je uvijek, govori, imao pune ruke posla. A kad ga nije imao, smije se, izmislio bi ga.
Imao je intenzivan život, puno je radio, otvorio vrata pjevačima iz Istre. Živio je, kaže, za pjesmu, a od nje je opet dobro živjela cijela njegova obitelj. Djeci je, ponosi se, usadio smisao za poduzetništvo i glazbu.
– Matteo je diplomirao u Bologni, a magistrirao u New Yorku, televizijski menadžment i komunikaciju. Tony je pak nastupao s Carrerasom, Boltonom, Domingom. Od njegova prvog nastupa s Carrerasom više nema koncerta koji Tony radi s velikim orkestrom a da ja nisam prisutan – ponosi se.
Žao mu je što Tony nema, poput svojih roditelja, sreće u braku. No najvažnije je, smatra Mirko, što je ostao u jako dobrim odnosima s obje bivše supruge i što obožava svoju djecu baš kao i oni njega.
– Drago mi je da se svi međusobno slažu, da nas unuci vole i dolaze nam. Je li netko u braku ili nije, danas nije toliko važno – govori. Namjerava snimiti još jedan samostalni CD, a nada se da bi na njemu mogao biti i duet s Tonyjem. – Više nisam u poziciji da Tony mene moli za duet. Sad ja njega trebam pitati: \"Bi li nakon Carrerasa, snimio duet i sa mnom?\"
Uz moje se ime nisu vezali skandali, svađe tipa Vice Vukov i Đorđe Marjanović. Rado sam surađivao s kolegama, vukaoih sa sobom na nastupe, jer sam i imao više gaža. Nisam se
gurao tamo gdje mi nije mjesto. Drugi su trčali za mnom, ne ja za njima. Nisam se stizao ni družiti, a kamoli svađati.
Nadam se da ce za mog zivota prestati pisati o obitelji Cetinski. Ako ne za mog, onda barem za zivota moje djece.