Odškolovala više od 50 generacija studenata Akademije dramske umjetnosti, režirala je na Broadwayu, predavala na Tischu, učila od Branka Gavelle, zadivila Ionesca, tulumarila s Vladimirom Visockim i Bulatom Okudžavom.... Redateljica i kazališna pedagoginja Ivica Boban početkom 70-ih svojim je pristupom iz temelja promijenila odnos prema scenskom pokretu u domaćem teatru, izjednačivši ga sa snagom izgovorene riječi, i u povijest domaćeg kazališta upisala se kao prva žena režiser. Iako ove godine puni 80, mirovina joj nije u planu pa priprema nove projekte koji se iščekuju s nestrpljenjem.
Posjetila sam je u njenom stanu na Marulićevom trgu gdje živi od djetinjstva. Zbog koronavirusa povukla se iz javnog života pa s novinarima rijetko razgovara. Nedostaje joj, kaže, kontakt s ljudima, no iskoristila je vrijeme da čita, promišlja i priprema nove projekte. Jedan takav su i "Stolice" Eugenea Ionesca koje namjerava izvesti najesen u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, čemu se jako veseli.
- Odrasla sam ovdje, u ovom stanu. Prostor ispred Hrvatskog narodnog kazališta bio je moje igralište, tamo sam se rolala. Iza, u dvorištu naše zgrade, moj djed je imao prekrasan vrt dok ga nisu posjekli i napravili garažu. Moj djed bio je ugledni kirurg. Po njemu se zove metoda liječenja ranjenika na ratištu, Florschützova metoda. Vodio je i dnevnik iz Prvog svjetskog rata. Obožavala sam taj njegov vrt i trešnju na koju sam se verala - započinje svoju priču Ivica Boban. Njeno je djetinjstvo u Zagrebu bilo predivno, ali i obilježeno jednom velikom obiteljskom tragedijom. Njen je otac, naime, nestao na Križnom putu.
- Nosila sam njemačko prezime pa smo ga neko vrijeme pisali fonetski da majka ne bi imala problema. U mom se životu tada dosta toga cenzuriralo. Rat se nije spominjao, a za sudbinu svog oca saznala sam puno kasnije jer su me čuvali od toga. Od najranijeg djetinjstva sam tako bila upućena da iza riječi, iz pokreta, mimike, gesti, čitam ono sakriveno, a to sam nadogradila školovanjem u Školi za ritmiku i ples - kazuje. Već tada je znala da su pokret i ples njen životni poziv, a kako u vrijeme kada je upisivala fakultet, nije bilo studija plesa, upisala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti.
- Bila sam u posljednjoj generaciji koja je radila s Brankom Gavellom. Kada smo postavljali "Ifigeniju na Aulidi", tražio je da ostalima pokažem neki pokret i rekao mi: "Vidiš mala, ti buš se s tim bavila. Ja niš ne znam o pokretu, ali ipak tjeram glumce da trče tri kruga oko Akademije da se ugriju i da mi dođu spremni, ali ti budeš se bavila s time", prisjeća se Ivica. Gavella je, nastavlja, bio vrstan pedagog.
- U pedagogiji postoje dvije metode. Kroz negativnu, studente se uči tako da ih se napada i vrijeđa. Druga je pozitivna, oni koji ju rabe, povlađuju studentima, a Gavella je imao fenomenalnu ravnotežu ta dva pristupa. Znao je napasti studenta do kraja, no onda bi mu rekao: "Evo ti pet dinara, odi na kavu." Na neki način, bio je poput idealnog oca. Puno znam o Gavelli jer je moj suprug Božidar Boban bio njegov posljednji učenik. Gavella ga je postavio na noge i dao mu ozbiljan, no ostrašćen i zaigran odnos prema teatru - govori. Iskustvo koje je dobila studirajući glumu, kaže, bilo joj je dragocjeno u vrijeme kada je počela raditi kao asistent za scenski pokret i mimu.
- Radila sam s velikim redateljima tog vremena, Georgijem Parom, Božidarom Violićem, Dinom Radojevićem, Kostom Spajićem.... Suradnja na njihovim predstavama bila mi je najbolja škola režije. Moji bivši profesori vrlo su mi brzo prepuštali da sama radim dijelove predstava i pod njihovim sam mentorstvom brzo ispekla zanat. To što sam završila glumu, smatram svojom velikom prednošću jer sam tako upoznala teatar s "unutarnje", a potom i vanjske strane scene. I danas mislim da je glumac i glumačka igra osnova teatra - tvrdi. U to je vrijeme, krajem '60-ih i početkom 70-ih, bila prva žena u do tad muškoj profesiji kazališne režije. Zahvaljujući podršci bivših profesora, nije zbog toga bila diskriminirana.
- Bilo je otpora, pogotovo kada sam pokušala provesti neke meni bitne promjene u pedagogiji i teatru. Kada su me primali na ADU, održala sam predavanje o programu rada, bavljenju ritualnim teatrom, plesovima.... Jedan uvaženi profesor tada mi je rekao: "A kaj vi mislite da se glumi nogama" - smije se naša sugovornica koja je 1969. dobila stipendiju da nastavi svoje usavršavanje na studiju plesa u Moskvi. Za mladu kazališnu umjetnicu, bila je to inspirativna godina.
- Upoznala sam ruski teatar, ne samo onaj službeni, već i alternativni koji se u to vrijeme događao u stanovima gdje su se igrali tekstovi koji su bili proskribirani. Na primjer, ni u jednoj knjižari tada se nije moglo kupiti Dostojevskog. Nije bio zabranjen, no nigdje ga nije bilo. Vrlo sam brzo došla u kontakt s "podzemnom Moskvom", kiparom Vadimom Sidurom koji je izlagao u SAD-u, no u Rusiji nije mogao realizirati svoje ideje u punom opsegu pa je sve svoje radove imao kod kuće u ateljeu. Kod njega su dolazili Vladimir Visocki, tada glumac Teatra na Taganjki, Bulat Okudžava - priča Ivica Boban. Potresao ju je, dodaje, način na koji je ondašnja sovjetska vlast tretirala svoje najveće umjetnike.
- Bila sam na jednoj generalki Teatra na Taganjki. Predstava je bila fantastična, no u prvom je redu sjedila jedna starija, korpulentna gospođa. Bila je to ministrica kulture koja je trebala odlučiti hoće li predstava proći ili ne. Kada je generalka završila, povukla se s redateljem Jurijem Ljubimovim, a ja sam čekala s glumcima. Nakon nekog vremena, Ljubimov je došao i rekao: "Nismo prošli, predstava je zabranjena, sutra počinjemo s probama za "Mati" M. Gorkog." Nitko nije rekao ništa, a sutra su došli na probu - ispričala je I. Boban. nakon povratka u Zagreb započela je njena suradnja s Georgijem Parom.
- Vratila sam se iz Moskve, a on iz SAD-a pa su se u našem radu spojila dva suprotna i umjetnički vrlo jaka svijeta. U Americi je tada tutnjala postšezdesetosmaška energija, radili su se u kazalištu svi mogući eksperimenti pa smo odlučili da ćemo drugačije raditi i ovdje - navodi. Bila je to uvertira u Ionescove "Pozdrave", predstavu koja će joj donijeti brojne nagrade i svjetsku slavu.
- Bila je to prva predstava koja je govorila iz svoga ja. Kod Ionesca, kada jezik postane ispražnjen od svog značenja, sve postaje beskrajno smiješno. Komunicirali smo s publikom, a sve smo nadogradili pokretom - objašnjava redateljica. "Pozdravi" su izvedeni na Danima mladog teatra, a nakon toga se otisnuli u svijet, na sve moguće festivale. Nagrađena je Berlinu, izvodili su je u Meksiku, Venecueli....
- Primljena je dobro od različite publike i to nam je dalo vjetar u leđa. Osnovali smo i Radionicu "Pozdravi" gdje smo napravili niz predstava poput "Povratka arlekina", "Play Čehov", "Play Držić" - navodi Ivica Boban. Kada su na ponoćnoj sceni Hotela Revelin igrali "Pozdrave", na izvedbu je svratio i sam autor teksta, Eugene Ionesco.
- Dočekali smo ga u majicama na kojima smo raznim bojama ispisali čitav tekst njegova komada. Danima smo radili na tome i to ručno, tada nije postojalo printanje majica. Dijelili smo ih po gradu pa je čitav Dubrovnik bio preplavljen Ionescovim tekstovima. Predstava je trebala biti u ponoć, a probu smo započeli u 10 i najedanput se pojavio Ionesco. U*rali smo se. Rekao je da mu je dosadno u hotelu i da se došao družiti s nama. Nakon izvedbe, aplauz je dugo trajao, a on je drugi dan izjavio da je oduševljen, da je to što radimo novi teatar. Bio je izvan sebe od sreće i to iskreno, a mi smo se bojali da mu se neće dopasti jer je na osnovu njegove tri stranice testa nastala predstava od sat i 45 minuta virtuozne improvizacije i igre. Mislila sam da će nas napasti jer to nije njegov tekst, a dogodilo se suprotno. Rekao je da je to bolje od njegova teksta jer smo krenuli u smjeru kako je on to zamislio. "Ja nisam ni znao da sam napisao tako dobar test", rekao nam je - prisjeća se susreta. Nakon uspjeha pozdrava, od Duška Ljuštine dobila je zadatak da 1977. režira obljetnicu 40 godina Komunističke partije Jugoslavije, nakon Titova povratka iz azijskih zemalja.
- Duško mi je rekao da Titu u Zagrebu želi napraviti još bolji doček no što ga je imao u Kini i da želi da to napravim ja s "Pozdravima". Ja sam mu rekla da to ne dolazi u obzir, no navečer je došao tu kod mene i uz bocu vina smo se zafrkavali i bilježili. Kasnije mi je sinula ideja koja se pokazala ljekovitom za djecu i za čitavu manifestaciju. Trebalo je, naime, osmisliti trasu od Lisinskog, gdje se održavao kongres, do Titove vile. Cijelo moje djetinjstvo proteklo je u tome da su nas izvlačili iz škole da stojimo i mašemo zastavicama kada bi prolazio Tito, neki naš političar ili neki Titov gost iz svijeta. To je bilo beskrajno dosadno i nisam htjela da djeca tako stoje pa su ga pozdravili kada je dolazio, a za vrijeme kada je trajala sjednica, dobili su krede i oslikali cijelu trasu. Na tone krede stigle su iz Korčule i trasa je bila sva u njihovim crtežima. Izgledalo je predivno, djeci je to bio gušt, a i Tito je bio oduševljen - prisjeća se Ivica, koja se deset godina kasnije javila na natječaj za osmišljavanje Univerzijade i osvojila prvu nagradu. Ona i redatelj Paolo Magelli formirali su ekipu i bacili se na posao.
- Tražili smo da uđe Milko Šparemblek, Damir Zlatar Frey, a Krešimir Dolenčić bio nam je beskrajno dragocjen asistent. Animirali smo i uključili cijeli Zagreb. Juan Antonio Samaranch, tadašnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, bio je oduševljen - nastavlja ona. Vlastodršci se, dodaje, nisu puno petljali u njihov kreativni proces.
- Josip Vrhovec nešto je pokušavao, no bili smo prejaka ekipa pa su nas pustili. A nisu znali ni sve iščitati. u Freyevoj slici sa šestinskim kišobranima rastvarala se karta Jugoslavije, što je bila naznaka onoga što će se dogoditi. Odlično smo sve napravili jer smo ukorijenili Univerzijadu u našu specifičnu tradiciju. Ja sam radila sliku s maskama i cijelu godinu istraživala maske, kako karnevalske i ritualne, tako i kazališne. Iz toga je proizašla cijela jedna moja nova metoda istraživanja, ali i predstave "Kako misliš mene nema" ili "Kako sada stvari stoje" - priča redateljica. Nekoliko godina kasnije, 1989. u Zagrebu je pak radila je na filmu "Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi" koji je režirao sam autor komada, Tom Stoppard, a u njemu su igrali Richard Dreyfuss te tada još mladi i neotkriveni Gary Oldman i Tim Roth.
- Stoppard mi je na dva mjeseca povjerio tu glumačku družinu pa smo se intenzivno družili i radili. Film je premijerno prikazan u Veneciji, osvojio je Lava pa sam hodala i po crvenom tepihu - smije se Ivica.
Kada je u Hrvatskoj 90-ih buknuo rat, priključila se Bedemu ljubavi, skupini umjetnika koji su organizirali mirne prosvjede te prikupljali svjedočenja o ratnim zločinima. I njene tadašnje predstave, poput "Hamlet mašine" ili "Smrti Vronskog", bile su ratne tematike.
- Karen Malpede pisala je komad o silovanim ženama u Bosni pa sam ju u jeku rata odvela u Sarajevo. Uopće ne znam kako sam bila tako luda i hrabra, no letjele smo malim avionom nad tada još okupiranim gradom. Ona me pozvala u New York na simpozij o genocidu, gdje sam svjedočila o svemu što sam znala. Karen me nakon toga pozvala da na Broadwayu režiram komad "Pčelareva kći", a nakon tog sa sam i predavala rad s maskama na Tisch School of the Arts - navodi.
Neke od svojih predstava Ivica Boban posvetila je problematici snažnih ženama u sukobu s patrijarhatom. Iz tog njenog ciklusa mnogi još pamte fenomenalnu ITD-ovu predstavu "Alma Mahler" prema tekstu Maje Gregl.
- Alma me posebno zaintrigirala zbog njena odnosa sa suprugom, kompozitorom Gustaveom Mahlerom koji joj je zabranio da bude umjetnica. Draga mi je ta predstava jer u njoj moj suprug Božidar igra Mahlera, Alma Prica glumi Almu, a moja kći Ivana majku i kćer Alme Mahler - kaže Ivica. Na tom će tragu biti i njena režija "Tajne Grete Garbo" Mire Gavrana koja će igrati na velikoj sceni Gavelle čim se kazalište obnovi.
- Sada kada se osvrnem, svoj kazališni put promatram kao uzbudljivo putovanje na tri razine. Prva je geografska jer sam s kazalištem proputovala pola svijeta i susrela puno znamenitih ljudi. Druga razina je paralelni svijet koji se otvara kada radim na nekom tekstu i u kontaktu s glumcima koje moram omađijati da ih povedem sa sobom. Treća i najvažnija razina je put kroz sebe. Rad u teatru zahtijeva duboko poniranje u nas same. Kada se zaroni dovoljno duboko, dođe se do prostora gdje smo svi isti i bliski jedni drugima. Tada se dođe u kontakt s nečim što je kreacija sama, prostor gdje je mašta jednako bitna kao i stvarnost. Kada sa svojim do kraja iskrenim iskazom povedete glumce na jedan takav put, otvorite te prostore i u gledaocima pa se ostvari zajedništvo glume, teksta i publike. Takvo je zajedništvo zanosno, ljekovito i iskonsko.
Pogledajte tko je nominiran za Večernjakovu ružu u kategoriji TV osoba godine
