Od sedme godine svoje je glumačke tehnike razvijao u ZKM-u gdje je prve poduke u teatru dobivao od Zvjezdane Ladike i Slavenke Čečuk, doajenki dječje kazališne pedagogije. Danas on njihovu misiju nastavlja u svom Glumilištu u sklopu teatra Luda kuća
Počeo je kao tehničar na OTV-u te Izbacivač, nastavio u "Bitangama i princezama" kao Kumerle, bahati lik s kvarta kojeg svaki Zagrepčanin pozna, šokirao nas u "Metastazama" kao obiteljskom nasilju sklon navijač Krpa, u "Ljudožderu vegetarijancu" kao zloćudni ginekolog, a trenutno nas opušta kao dobroćudni zubar. U HRT-ovoj seriji "Metropolitanci" Renea Bitorajca gledamo u ulozi gotovo pa idealnog susjeda Petra Galića. A kada ga pitate kakav je on susjed, odgovara da bi svatko na to pitanje odgovorio drugačije. O njegovoj bi se zgradi, gdje živi s obitelji, veli, komotno mogla raspisati gledana serija.
- Baš zato su "Metropolitanci" bliski i lako razumljivi publici. Srećom, nemamo Paviće u zgradi, ali sto ljudi, sto ćudi. Bitno je da se nismo morali seliti u Vrtovec nakon potresa - šali se glumac koji sa suprugom i dvoje djece stanuje u blizini Botaničkog vrta. I njega kao i mnoge Zagrepčane momentalno okupira pravilno odvajanje otpada i kupovine ZG vrećica, no otkriva kako se u svemu fantastično snalazi, zahvaljujući boljoj polovici, supruzi Ani.
- Zasad sam u ulozi promatrača pored žene, ali ne treba fakultet završiti za to pa vjerujem da ću ući u grif, iako smo i prije, koliko su nam kante dopuštale, razdvajali otpad. A kako od 20 uvečer imam predstave, nemam kada ni iznijeti vreću - smije se Bitorajac koji se momentalno kao glumac posvetio svom teatru Luda kuća. U tijeku su, otkriva, i pregovori za film - seriju, a uskoro ćemo ga gledati i u novim reklamnim kampanjama za napitak od hmelja ususret nogometnom prvenstvu u Kataru.
Aktivan je Rene i na Instagramu gdje nerijetko razveseli pratitelje kreativnim objavama i začudnim fotografijama. Najviše pažnje, dakako, izazivaju one iz rane mladosti na kojima još uvijek ima kosu. Nedavno je tako objavio svoju press iskaznicu OTV-a gdje je kao srednjoškolac radio kao tehničar. Tih se dana rado prisjetio.
- Išao sam u srednju, konstantno minglao po gradu, ZKM, probe i druženja, kućni tulumi svaki vikend, utakmice nedjeljom, odlasci u kina i intenzivno u kazalište. OTV, ZKM i Radio 101 bili su praktički spojeni, Centar za kulturne djelatnosti, Thalia kao glumački kafić i kultni jazz club BP sve na 30 metara. Iskreno, ne znam kako sam završio u tehnici OTV-a, ali danas, kad vrtim film, bila je to jaka ekipa. Grubišić, Bolković, Zuhra, Fuki, Matasović... Imati iskaznicu i majicu nezavisne televizije, značilo je i da možeš uvijek baciti oko na MTV, ali i da si sav važan kad te ekipa provali - prisjeća se Rene.
Bio je tada, dodaje, i dio tima koji je odradio prvi uživo prijenos Polnoćke iz katedrale.
- Doduše, brinuo sam oko dvije pince (reflektora), ali nije da nije bilo posla. Jedna se iskopčala - govori.
Desetak godina kasnije, nakon veselih srednjoškolskih dana, kosu kao na OTV-ovoj presici više nije imao. Od tada fura svoj ćelavi, danas gotovo pa ikonički look.
To je, priznali su mi u ovoj rubrici neki drugi protagonisti epohe, pokrenulo pravi trend među glumcima rijetke kose. Od kasnih devedesetih tako ćelavu glavu po uzoru na Renea "isfuravaju" i Goran Grgić kao i Sreten Mokrović, njegov kolega iz kultne predstave "Izbacivači" koja je Renea kao dvadesetineštogodišnjaka vinula u sam vrh hrvatskog glumišta. Ćelavi imidž, dodaje, nije baštinio zbog uloge u "Izbacivačima".
- Kad se više ne možeš počešljati, onda se obriješ. Premijeru "Izbacivača" sam odradio s kosom, ispod kape doduše. Nisam još nikada mijenjao imidž zbog predstave. Film se snimi u 30 dana, dok predstava ipak potraje. "Izbacivači", recimo, četiri godine. I još bi dugo da se nismo raspali kao Beatlesi - prisjeća se kazališnog hita teatra Exit iz 1996. koji se i dan-danas smatra jednom od najboljih predstava otkako je hrvatske samostalnosti.
Uz Renea, u njoj su igrali Sreten Mokrović, Tarik Filipović i Mario Mirković, a svi su zbog "Izbacivača" preko noći postali zvijezde.
- Moja tri nevjerojatna partnera, Marac, Tarik i Mokri. Nevjerojatna količina energije koju smo rasipali na gostovanjima i prije predstave, a da ne govorim za vrijeme. Bili smo stvarno kao Beatlesi. Cure su nam upadale u garderobe gdje god bismo došli. Neki su predstavu gledali na desetke puta i u to vrijeme bila je pravi hit i pun pogodak. Rijetko koja predstava postane generacijski kult, ona je to bila. Zabavlja me kad se sjetim da su iz redova Crkve apelirali na Ministarstvo obrazovanja da se ta predstava ne preporučuje mladim generacijama, što je tadašnja ministrica i učinila. Naravno, uslijedio je kontra efekt - kazuje glumac.
- Bi li vaša karijera krenula u nekom skroz drugom smjeru da nije bilo "Izbacivača"' - zanima me.
- Vidim da ste zbilja bili zaljubljeni u tu predstavu (jesam, kao i svi koji su je pogledali op.a). S mog stajališta, nije mi bitnije utjecala na karijeru, ali mi je svakako u lijepom sjećanju, tim više što smo sami glumci radili na adaptaciji teksta i na scenama uopće. Čak sam osobno napisao tekstove songova za predstavu, dok je Mario Mirković napravio glazbu - odgovara.
A kada je zapravo odlučio da će postati glumac, kaže, ne zna ni sam. Oduvijek je obožavao kazalište, gledao predstave, iako, priznaje, nije puno čitao.
- Čak sam u srednjoj školi markirao cijeli tjedan kako bih prošao kroz jedan zanimljiv seminar vezan uz glumačku tehniku. Na kraju, isključivo zahvaljujući mojoj predragoj glumici Slavici Jukić odlučio sam otići na prijemni na Akademiju i eto, prošao - kaže. Mnogi zbog njegove današnje izrazite ekstrovertiranosti nikada ne bi rekli da je u vrijeme dok je pohađao osnovnjak u Gundulićevoj bio sušta suprotnost licima koja je tumačio na ekranu i koja su se urezala u kolektivnu svijest gledatelja.
- Kao dijete bio sam miran i povučen, kao tinejdžer nešto slobodniji i prepun energije, a tek kao student pomalo divlji. Nema nikakve veze s mojim likovima, iako svakom od njih udahnem nešto svojeg. Uz dva kraća "izleta", cijeli život sam u centru Zagreba, za koji sam i dan-danas jako vezan. Cibona, HNK, Mimara, Cvjetni, Tomislavac, trg, Gradec i Opatovina bili su nam igrališta. Tulum u Novom Zagrebu i odlazak na Maksimir, spadali su u izlete. Nevjerojatno koliko su se vremena i sam grad promijenili. A kako i ne bi kad imaš pola stoljeća - pripovijeda Bitorajac.
Nakon osnovne u Gundulićevoj je završio CEZAKUM, Centar za kulturu i umjetnost, gdje je dobio zvanje Stručnog suradnika za TV, film i kazalište.
Od sedme godine svoje je glumačke tehnike razvijao u Zagrebačkom kazalištu mladih gdje je prve poduke u teatru dobivao od Zvjezdane Ladike i Slavenke Čečuk, doajenki dječje kazališne pedagogije koje su, kako kaže, mnoge generacije zauvijek zadržale u kazalištu. Svoju je prvu ulogu u cjelovečernjem filmu odigrao kao devetogodišnjak, u filmu "Gosti iz galaksije", a s deset prvu veliku ulogu u predstavi "Pola otkucaja srca".
- S dvanaest u filmu "Tajna starog tavana", tako sam igru pretvarao u praksu. Do osamnaeste igrao sam u 15 različitih predstava, snimao i seriju "Dvanaest žigosanih", film "Ljeto za sjećanje", a dvije godine vodio dječji program nedjeljom ujutro na televiziji. Sad kad nabrajam, shvaćam da sam radio više nego danas. Tu su još dvije predstave u HNK i dvije u Gavelli. Danas imam svoje Glumilište za djecu od 10 do 18 godina u sklopu Lude kuće i sretan sam što im kao voditelji možemo prenijeti ono što smo mi učili kroz igru - opisuje Rene koji u Glumilištu, poput svojih učitelja i profesora, danas klince podučava što je to gluma.
Upasti na Akademiju s takvim iskustvom nije mu bilo problem, a s njime su ondje studirali danas mahom top glumci poput Tarika Filipovića, Gorana Višnjića, Lucije Šerbedžije...
- Svi smo si bili dobri, čak i s drugim klasama. Akademija je u to vrijeme bila kao malo veća obiteljska kuća. Kad smo mi bili prva godina, ukupno nas je studenata glume bilo 40. Prve dvije godine jedva sam čekao sutra da odem na ADU. Bili smo tamo po cijele dane, a pred same ispite, nekada i do dva, tri ujutro. Bili smo prisni s profesorima koji su bili veliki autoriteti, ali i s djelatnicima u tajništvu, biblioteci i s onima na porti. Prekrasan period - kaže, kao što mi uostalom o ADU kažu baš svi glumci bez obzira kojoj klasi ili generaciji pripadali pa mi se čini da ću im ubuduće prestati postavljati to pitanje.
I ove je godine na Pula film festivalu Bitorajac ovjenčan lovorikama, i to treći put, što mu je donijela uloga hrvatskog branitelja u filmu "A bili smo vam dobri" Branka Schmidta. Povratne reakcije populacije o kojoj film govori su, kaže, bile dobre.
- Neki su mi vrlo ganuto prilazili ili me kontaktirali svjedočeći mi o sličnostima iz filma. Čekamo i prikazivanje na HRT-u kada će gledanost biti veća od kino prikazivanja pa će i uzorak biti veći. Što se pak Zlatnih arena tiče, sa Schmidtom imam tri od tri - kaže glumac, referirajući se na to kako je sve tri Arene kao glumac osvojio igrajući u filmovima spomenutog redatelja.
Prva je bila ona u "Metastazama", filmu prema sjajnom romanu Ive Balenovića gdje igra Krpu, Bad Blue Boysa. Viškom testosterona i manjkom empatije obdaren Krpa, jedan od protagonista filma/knjige, gorkom je ironijom hrvatske zbilje postao i prvi domaći književno-filmski lik koji je dobio svoj prequel na filmskom platnu. Ono što je, recimo, "batman begins" ili "Hanibal" u Hollywoodu, to je u Hrvatskoj "ZG80" Igora Šeregija. Oba su filma, iako čak i žanrovski bitno različita, već sad ostavila trag u domaćoj kinematografiji, smatra Bitorajac.
- I nakon 13 godina od snimanja, iz "Metastaza" se citiraju rečenice, koriste izjave i fraze, Krpa se nosi na majicama i provlači u memovima. Evo i neki dan sam naletio na njega nalijepljenog na zidu WC-a kako svojim sirovim rječnikom upozorava ljude da se približe pisoaru. Život Krpe se produljio kroz prequel u još jednom filmu koji je imao jednu od najvećih gledanosti u posljednjih 10 godina. U pripremi je već dugo i njegov nastavak koji, evo, nikako da dođe na red za pokoju kunu iz HAVC-a koliko čujem, jer zašto da ljudi opet hrle u kino - pita se Bitorajac.
S Dinamom i Bad Blue Boysima osobno je, kaže, vezan jer od svoje devete visi na tribinama.
- Išao sam i po gostovanjima, prisustvovao i na onoj legendarnoj nikad odigranoj, ali normalno da sam s vremenom smanjio intenzitet iako me to još uvijek veseli, pogotovo što sad dolazim sa sinom - kaže.
Možda je to teško reći onima koji Renea percipiraju kao lice s malih ekrana, sudionika i voditelja prime time televizijskih vikend spektakala, no pitanje koje ga je u našem razgovoru najviše razveselilo, bilo je ono o njegovom teatru Luda kuća, prvom privatnom kazalištu u Hrvatskoj s vlastitom zgradom i pozornicom na koje je jako ponosan.
- Takvu ludost još nitko nije u Hrvata napravio od 1832. kad je trgovac Kristof Stanković, dobivši na Bečkoj lutriji, izgradio kazališnu zgradu na Gornjem gradu. Mi nikako da dobijemo na lutriji, ali zgradu, eto imamo. Zahtjevno je, ali prije svega izazovno voditi privatno kazalište u ova luda vremena. Dvije godine epidemije pa sad borba s cijenama energenata i najava recesije, "krasna" su podloga za naprijed, ali mi se baš ne damo, kao ni naša vjerna, Luda publika. Bitno smo drukčiji od drugih, opušteniji, veseliji i u samom pristupu ljudima, a za vrijeme predstave za stolovima osjećate se kao kod kuće uz piće i kokice. Ako još nakon predstave ostanete s društvom na svirki uživo, večer vam je sto posto ispunjena - poziva Bitorajac sve da mu se pridruže u omiljenoj večernjoj rezidenciji. Sve starije predstave bliže se stotoj izvedbi, a još uvijek je svaka izvedba puna pa teatar nema potrebe za čestim premijerama. Repertoar se stoga osvježava gostovanjima. Ipak, bit će i noviteta.
- Đuro (glumac Branko Đurić s kojim je igrao u Oscarom ovjenčanom filmu "Ničija zemlja", a sad skupa drmaju Ludom kućom, op.a) uskoro izlazi sa svojim fantastičnim tekstom, jedan scenarij je u fazi pisanja, ja sam također u pripremi, a prijavljujemo i jedan domaći i jedan francuski klasik za program u kulturi. Zabave neće nedostajati - otkriva Bitorajac koji je u ožujku ove godine napunio pedesetu. Kakve uloge želi sada i je li vrijeme za one šekspirijanske, krležijanske, pitam za kraj.
- U tom smjeru me sigurno neće okretati. Još si ne priznam pedesetu, iako ju poprilično osjetim. Idemo dalje u istom tonu, samo malo slabijeg intenziteta koji pritom ne smije utjecati na kvalitetu. Naprotiv. Pazi rečenicu. Fakat imam pedeset.
VIDEO Kralj Charles III. prekida tradiciju dugu 185 godina i želi napraviti nešto potpuno drugačije
Živi li još uvijek u onom stanu koji je otet nakon "oslobođenja" prijašnjim vlasnicima ?