Simpatična Sinjanka Ana Malbaša prije dvije i pol godine pridružila se redakciji istraživačkog magazina ''Provjereno'' i u kratko vrijeme istaknula se kao jedna od najperspektivnijih, ali i najneustrašivijih novinarki u Hrvatskoj. Njezini prilozi raskrinkali su brojne političke i korupcijske afere, upozorili na goruće društvene probleme, ali i utjecali na sudske procese.
Upravo zahvaljujući njezinoj ustrajnosti i želji za pronalaskom istine nakon emitiranja priloga o sudskom procesu Tomislava Horvatinčića njegovu skicu nesreće u čiji je posjed Malbaša prva došla sud je prihvatio kao dokazni materijal.
Tijekom izvještavanja ova 31-godišnjakinja često se susretala s iznimno opasnim situacijama, ali i prijetnjama, no unatoč tome od novinarstva, prema kojem joj je ljubav prenio otac Petar, nikada nije ni pomislila odustati.
Nakon što ste ispekli zanat na HRT-u, prije više od dvije godine stigli ste na Novu TV. Mnogi su vas zapazili upravo zahvaljujući radu na ‘Provjerenom’. Prilaze vam ljudi na ulici? Govore li vam što ih muči, predlažu li teme?
Dogodi se da me zaustave dok se vozim tramvajem ili dok se šećem po cesti i kažu da gledaju emisiju “Provjereno”, da podupiru mene i moje kolege i da samo tako nastavimo dalje. Mnogi mi kažu da cijene što se nerijetko u izradi reportaža izlažemo opasnostima. Jednom mi je jedan taksist na kraju vožnje ostavio posjetnicu i rekao da ga nazovem ako ikada budem trebala ikakvu zaštitu. Bilo mi je to simpatično. U ovom poslu susrećem se s brojnim ljudima. Slušam njihove životne priče, nastojim pomoći, nekad samo i savjetom.
Kako su izgledali vaši počeci na HRT-u? Koje su razlike u istraživačkim emisijama na javnoj i komercijalnoj televiziji?
Razlika između javne i komercijalne televizije u istraživačkom novinarstvu je, po meni, najviše u načinu pristupa temi. Pritom najviše mislim na stil snimanja i na montažu. Na komercijalnoj će vam reći – želimo da priča bude dinamična, brza, da ima radnju, jer je potrebno zadržati publiku. Na javnoj televiziji svaki autor ili urednik ima neki svoj pristup. Što se odabira tema tiče, slični su kriteriji. Prije svega gleda se je li priča točna, a onda i je li od javnog interesa, u kojoj se mjeri tiče svih nas, a u kojoj uskog kruga ljudi. Radila sam na HRT-u u zaista kvalitetnim emisijama s urednicama koji su me naučile osnovama televizijskog istraživačkog novinarstva. Počela sam u emisiji “Što vas žulja” Ane Jelinić i Jagode Martinović. Sjećate li se priče o psu Medi kojem je bilo zabranjeno lajati? Ondje je prvi put emitirana. Jagoda Bastalić mi je prva dala priliku u “Labirintu” da svoje reportaže najavljujem u studiju. A u “Potrošačkom kodu” Sanje Smiljanić dobro sam se pripremila za “Provjereno” jer sam za priču o prevari s bianco zadužnicama dobila prvu ozbiljnu prijetnju. Vlasnik tvrtke raspitivao se je li pametno da me prebije kako bih prestala raditi reportaže o njemu. Nisam prestala, a on nije, na sreću, realizirao svoje namjere. Na HRT-u sam dobila dobre temelje, a na Novoj TV mogućnost da pokažem što sve mogu. Urednica Ivana Paradžiković me naučila kako napraviti reportažu od 10 minuta na zanimljiv način. Poznaje izvrsno audio-vizualni medij, zna što radi, i zato je sa svojim timom u vrhu već dulje od deset godina. Zbog njenih savjeta potpuno sam se oslobodila pred kamerama, a zbog onih direktorice Informativnog programa Ksenije Kardum sigurnija sam u točnost onoga što donosim publici.
Vaši prilozi izazivaju golem interes javnosti. Možete li izdvojiti neke priče na koje ste posebno ponosni u protekloj godini?
Prošlu godinu obilježile su svakako reportaže iz Bosne i Hercegovine. Istraživala sam kupnju diploma, a i osumnjičenike za povezanost s terorističkim napadom na Bataclan – Adisa Abaza koji ima bosansko-hercegovačko državljanstvo i Nicolasa Grbešu koji ima hrvatsko. Više je medija Abaza nazivalo teroristom, a ja nisam imala dokaze za to. Imala sam papire na kojima je jasno stajalo da belgijska policija od bosansko-hercegovačke traži informacije o njima zbog sumnje da su prodali oružje teroristima koji su izvršili napad. Tako sam i napisala. Nazvao me nakon reportaže i zahvalio se na objektivnosti.
Za Provjereno ste radili i na prilogu o Tomislavu Horvatinčiću. Upravo ste vi prvi dospjeli u posjed skice Horvatinčićeve nesreće koja je poslije uvrštena kao dokazni materijal u sudskom postupku. Koliko ste dugo radili na toj priči? Jeste li očekivali da će upravo taj prilog utjecati na sudski proces?
Zamisao je bila da napravim jedan analitički prilog o dugotrajnom sudskom postupku protiv Tomislava Horvatinčića. I to nakon nepravomoćne oslobađajuće presude. Moram priznati, onog trenutka kad je urednica odlučila da baš ja to radim, nisam znala previše detalja o samom slučaju. Kopala sam po arhivskim materijalima, analizirala sve što je dotad bilo objavljeno. I uočila nešto važno – Horvatinčić je pomorskom istražitelju precizno skicirao nesreću nakon događaja, položaj svoje jahte i jedrilice, da bi se poslije na sudu vadio na kratkotrajni gubitak svijesti, odnosno sinkopu. Ako je imao sinkopu, on nije mogao crtati skicu jer to bi značilo da jednostavno nije bio svjestan što se točno dogodilo. Njegov odvjetnik Veljko Miljević u intervjuu mi je kazao da skica nije bitna jer nije dio spisa. A što ako se vrati u spis? – svi su mislili tada da je to nemoguće. No ja sam vjerovala da se objavom skice može dogoditi suprotno. Jedrilica na kojoj se vozio bračni par zvala se “Santa pazienza” – “Sveto strpljenje”. Meni dovoljan znak. S velikom motivacijom da se pravda zadovolji i s mnogo vjere, uspjela sam doći do nje brzo, objavili smo je, a Tomislav Horvatinčić je sada pravomoćno osuđen na četiri godine i 10 mjeseci. Strpljenje je zaista sveto.
Poznato je da ste radeći priloge mnogo priča iskusili i na svojoj koži. S kakvim ste se sve iskustvima susretali? Što je najneugodnije što ste doživjeli?
Nedavno je reporter CNN-a David Culver, u javljanju uživo nakon što je prošao karantenu izvještavajući o koronavirusu iz Wuhana, kazao: “Ne znate priču dok ne odete na teren.” Dodala bih – najbolje je znate kad je iskusite na vlastitoj koži. Iz prve ruke tako znam kako predator nagovara maloljetne djevojke da pođu s njim. Takav jedan čovjek obratio mi se ispred škole u Šibeniku. Pristala sam na tu neugodnu komunikaciju i snimila je mobitelom u svrhu prevencije, da iz nje nešto nauče i djeca i roditelji. U Francuskoj sam vidjela kako je biti žuti prsluk. Snimatelj Željko Marković i ja cijeli smo dan proveli s prosvjednicima. On je snimao okršaje policije i nezadovoljnih Francuza, a ja sam u jednom takvom zamalo dobila suzavac u glavu. Povukla me na vrijeme jedna djevojka pa mi je samo dim ušao u oči. Kasnije mi je kazala da cijeni što riskiramo da bismo prenijeli pravu sliku prosvjeda. Zaista smo riskirali i u Njemačkoj snimajući reportažu o prosvjedu protiv migranata nakon ubojstva mladića u gradu Chemnitzu. S ekipom (Alan Novak, Marko Ružić) nakon prosvjeda otišla sam u Berlin. Uzimali smo izjave u jednom dijelu grada s mnogo migranata. Pitali smo prolaznika kako mu je živjeti u glavnom gradu Njemačke, on je odgovorio, a nakon toga nas je opkolila cijela jedna grupa mladića i prijetila nam. Kako bismo smirili situaciju, izbrisali smo klip. To nije bila neka bitna izjava, a mi smo već imali mnogo materijala s prosvjeda iz Chemnitza. Poslije smo vidjeli da ista grupa dila drogu. Treba procijeniti kada je bolje stati, a kada se isplati riskirati.
Brojni vaši kolege susreli su se sa zastrašivanjem i prijetnjama, neki su zbog obavljanja svog posla i fizički napadnuti poput kolegice Eme Branice. Plaše li vas takvi slučajevi? Ustrajete li upravo zbog primjera još više na svojim pričama?
Ema Branica je žena zvana hrabrost. Ona zaslužuje nagradu za novinarsku odvažnost. Rijetko tko bi se usudio istraživati ono u što se Ema upustila. Da bi se to moglo, potrebno je znati zakone ulice. Ona je prizemljena, jednostavna, razumije ljude s one strane zakona. Kada je umalo izgubila glavu na snimanju, ja sam bila tek došla u “Provjereno”. Malo me je ta situacija zatekla, a i zabrinula. Ali kad sam je vidjela nasmijanu s ovratnikom, pomislila sam kako nas dragi Bog čuva dok se borimo za istinu i pravdu, dok štitimo nemoćne, pomažemo siromasima. I zato se ne bojim za nas.
Radili ste i na prilogu o kupnji lažnih diploma zbog kojeg ste stupili u kontakt s posrednikom koji vam je svoju uslugu ponudio u zamjenu za seksualni odnos. Kako ste reagirali u tom trenutku? Kako se rasplela ta situacija?
Priču o kupnji diploma i svjedodžbi u Bosni i Hercegovini radila sam u suradnji s novinarima Žurnala. Napravila sam više reportaža o vatrogascima koji imaju svjedodžbe iz Centra za obrazovanje iz Širokog Brijega i Logos centra iz Mostara. Neki su za vrijeme predavanja bili na radnome mjestu, neki se nisu ni pojavili u školi kada su branili završni rad, a pojedine iz dubrovačke zračne luke bosansko-hercegovačka policijska agencija snimila je prilikom nabave preko posrednika. Da bih doznala rade li još i može li se kupiti diploma ili svjedodžba i dalje, stupila sam u kontakt s jednim od onih kojeg su agencije detektirale. On je nudio diplomu, ali u zamjenu za seksualni odnos. S obzirom na to da sam pretpostavljala o kakvom je miljeu riječ, to me nije iznenadilo. Taj je posrednik po mojim saznanjima na slobodi. Ne znam radi li još, ali mislim da mu se ništa nije dogodilo. Kao ni bivšim vlasnicima škola. Moćna obitelj Ševo iz Hercegovine nakon izbijanja afere prodala je škole. Više nisu vlasnici na papiru.
Kada ste shvatili da je novinarstvo ono čime se želite baviti? Je li ''prste'' u tome imao i vaš otac Petar koji je istaknuti ratni snimatelj i fotograf?
Kada odrastaš gledajući kako ti otac ostavlja sve da bi ratovao s kamerom u Domovinskom ratu, a majka policijska inspektorica bori se s kriminalcima, postaneš osoba koja daje sve za novinarstvo, i to baš istraživačko. U mojoj se kući uvijek zajednički gledao Dnevnik, komentirala su se dnevno-politička zbivanja, pratila su se velika sportska natjecanja. Otac je bivši atletičar i veliki ljubitelj sporta. Silna mu je želja bila da se netko od djece bavi sportom ili da slijedi njegove stope u medijima. Ja sam odabrala ovo drugo. Rizik koji postoji danas prilikom izrade mojih reportaža ne može se mjeriti s onim što je on iskusio za vrijeme rata. Njegova zadaća je bila približiti se neprijatelju i sve snimiti. Gledao je smrti u oči. Bio je spreman poginuti za istinu. Iznimno cijenim sve ono što je napravio za ovu zemlju.
Nosite li svoj posao kući? Zasigurno vam se vrlo često događa da se ne možete isključiti i izvan radnog vremena. Kako na to reagiraju vaši bližnji?
Novinarka sam 24 sata na dan. To katkada smeta nekim mojim prijateljima i članovima obitelji. Novinarski poziv teško je razumjeti. Znaju me pitati kako mogu toliko žrtvovati privatnog vremena za bavljenje tuđim životima. Kada nešto voliš, onda se i svaka žrtva lakše podnosi. Ja baš volim novinarstvo.
Rođena ste Sinjanka. Nedostaje li vam Sinj? Koliko često odlazite u svoj rodni grad?
Zbog ubrzanog životnog ritma ne stignem otići u rodni kraj onoliko koliko bih htjela, ali na Alku i blagdan Velike Gospe obavezno dođem svake godine. To je gotovo obveza svakog Sinjanina i Sinjanke. Moja obiteljska kuća u selu je Brnaze. Nedostaje mi mogućnost da udahnem svježi zrak, ugledam zvijezde noću, osjetim miris arambaša, prisjetim se s rodbinom anegdota iz djetinjstva. Odrastala sam dosta slobodno. Trčala sam s djecom po livadama, sadila krumpire s djedom, s bakom brala ljubičice, sa susjedom kukuruze i onda smo ih pekli. Penjala sam se po stablima i ondje pisala pjesme. Igrala sam se igara koje su bile rezervirane više za dječake. Već kao djevojčica sam odskakala. Nikad nisam voljela da mi se nešto nameće, pa tako ni to da se curice trebaju igrati barbikama. Jednom prilikom tako sam rekla roditeljima da ne želim imati dugu plavu kosu, već da hoću kratku. Tata me odveo muškom frizeru. Ošišali su me skoro na nulu. Svi su mislili da sam dječak. Te mi uspomene izmame osmijeh na lice. Najviše mi nedostaju djed i baka. Baka Mara mi je iz bolnice prije smrti poručila da joj je bitnije da radim novinarske priče i da sam sretna, nego da dođem nju posjetiti. Taj me posljednji razgovor s njom najviše gura novinarstvu. Vjerujem da me i ona i djed čuvaju s neba.
Smatraju li vas u zavičaju zvijezdom? Vaši prilozi tamo se zasigurno prate najpozornije... Što vam govore sugrađani?
Ponosni su što je jedna Sinjanka u “Provjerenom”. Neki su pomalo i oprezni prema meni jer sam nekoliko puta radila priče iz Sinja koje nisu pozitivne. Tada sam shvatila koliko je teško lokalnim novinarima. Posebnu vrstu pritiska osjetite kada radite teme koje se tiču vašeg grada.
Novinarski posao dosta je stresan. Kako se vi nosite sa stresom? Što vas opušta?
Opušta me glazba. Obožavam ići na koncerte. Voljela bih poslušati francuskog pjevača Maitrea Gimsa. U posljednje vrijeme njegov mi je album stalno na repeatu. Volim pogledati dobar film ili seriju. Odmaram se i na putovanjima. Volim i zaplesati. U srednjoj školi trenirala sam salsu. Sada razmišljam o upisivanju satova bachate.
Tko vam je, uz kolege, najveća podrška? S kim najradije provodite slobodno vrijeme?
Podupire me mnogo ljudi, ali ipak najviše moja obitelj. Roditelji i sestre su moji vjerni pratitelji. Sestre Žarka i Petra ostaju budne da bi pogledale emisiju, a nećakinja Laura mi uputi i pokoju kritiku. Tu su i dugogodišnji prijatelji Ivana i Mehmed. Oni su mi "joker zovi". Kad je teško, nazovem ih, odemo na kavu, izjadam se ja njima, oni meni. Bitno je imati uza sebe ljude kojima vjeruješ, koji su tu uz tebe, štogod da se dogodi u životu.
Emisija ''Provjereno'' ove je godine priznanje dobila i u vidu nominacije za Večernjakovu ružu. Koliko vam osobno znači nominacija? Vjerujete li da bi nagrada mogla završiti u rukama vaše ekipe? Jeste li u redakciji već pronašli mjesto za Ružu ako je osvojite?
Mjesto je osigurano na stolu u redakciji. Prošle godine nam je Ruža promakla, ove godine je očekujemo. Drago mi je da se naš trud i rad prepoznaje i činjenica da smo uopće u užem izboru za Ružu, znači mnogo. Večernjakova ruža bitna je za ljude iz medijskog svijeta. Dopada mi se organizacija samog događaja. Izgleda sve nekako hollywoodski.
Koje su vam još neispunjene profesionalne ambicije? O čemu maštate? Gdje se vidite u budućnosti?
Prije pola godine bila sam na međunarodnoj konferenciji istraživačkog novinarstva u Hamburgu, gdje sam upoznala stotine novinara iz cijeloga svijeta. Jedan od njih je Abaas Mpindi, osnivač organizacije „Media Challenge Initiative“ iz Ugande. Podučava novinare i ruši dominantno negativne narative o Africi. Mediji obično prikazuju taj kontinent kroz bolesne i siromašne, a Afrika je mnogo više od toga. Bogata je prirodnim ljepotama, kulturom, divnim ljudima… Abaasa je bivši američki predsjednik Barack Obama spomenuo u jednom od svojih govora pohvalivši napor koji ulaže da bi unio promjene u zajednici. Na jednoj zajedničkoj kavi mi je kazao da u meni vidi brojne talente koje možda u ovom trenutku još ne iskorištavam. Smatrao je da kao osoba otvorenog uma imam snažne potencijale za izvještavanje iz raznih dijelova svijeta. To njegovo mišljenje poklopilo se s mojim željama. Zaista se tako vidim u budućnosti.
Šta ti je ženska privilegija...mebi kao muškarci nikad nitko nije ponudio da se seksa za diplomu...nemam taj izbor. Ona ima i još se žali...