Hrvatska publika konačno je na Pulskom festivalu mogla vidjeti film "Stric" redatelja Andrije Mardešića i Davida Kapca u kojem igraju Miki Manojlović, Ivana Roščić i Goran Bogdan. Riječ je o dosta neuobičajenom filmu za hrvatske prilike, a mnogi su ga usporedili s radovima Lanthimosa i Hanekea. Mladi splitski glumac Roko Sikavica (28) u njemu je nakon niza uloga u dramskim serijama ostvario i prvu veću filmsku ulogu.
Kako je vama bilo snimati taj film koji je praktički stilska vježba u kojem ste istu scenu morali ponavljati nekoliko puta?
Na prvo čitanje scenarija preplavilo me je opće oduševljenje, jer takav scenarij nisam imao priliku dosada čitati, niti sam takvo nešto vidio ekranizirano u hrvatskom filmu. Bio sam presretan što ću moći sudjelovati u takvom projektu. Međutim, kada sam par minuta promislio o pročitanom, obuzeo me je nevjerojatan strah. Shvatio sam da u rukama imam poprilično kompleksan komad koji zahtjeva ozbiljnu koncentraciju i nijansiranje, i nisam bio siguran jesam li dorastao takvom zadatku. Scenarij je zaista iznimno hrabar hod po rubu, a svaki put kada hodate po rubu rezultat je neizvjestan i svjesni ste da film u izvedbi može otići u dvije krajnosti. Ili će biti "onako" ili izvrstan. Uz maksimalnu pripremljenost redateljskog dvojca Andrije Mardešića i Davida Kapca i uz jedne od ponajboljih regionalnih glumaca, već se na čitaćim probama mogla osjetiti magija. A kada sam vidio prve kadrove koje je snimio direktor fotografije Miloš Jačimović bilo mi je jasno da radimo nešto dobro. Nakon prvog snimajućeg dana, više nisam osjećao strah i neizvjesnost jer sam shvatio da apsolutno svi aspekti filma "igraju" za mene. Iako se radi praktički o jednoj sceni, koja se ponavlja, ona nikada nije ista. Ulozi, emocije i odnosi među akterima koji igraju "Obitelj" su drugačiji. I to je bilo potrebno iznijansirati u glumačkoj igri, što nimalo nije bilo lako.
U filmu vi glumite mladića koji mora glumiti dječaka koji je tek ušao u pubertet, dosta čudna siutuacija?
To je upravo meni bilo i najizazovnije. "Sin" se ispred "Strica" mora ponašati kao dijete od osam godina, a izgleda kao ja, dakle mladić od dvadesetak godina. Što stvara određenu začudnost. Najzahtjevnije je bilo pronaći glumački kod, koji neće kod gledatelja izazivati susramlje. Treba ipak uzeti u obzir da nitko od pripadnika te Obitelji nije profesionalni glumac i svaki od njih ima svoje viđenje "glume", stoga je trebalo pronaći način na koji odrasli mladić glumi dijete od osam godina. Kako dani prolaze i kako odlazimo iz repeticije u repeticiju, Sin se sve više opušta i postaje sigurniji u svojoj glumačkoj igri u tom Stričevom "igrokazu". Na moju sreću u filmu postoje i scene bez Strica pa tamo ipak glumim nešto normalnije, to jest u skladu s godinama. Ne znam hoće li čitatelji shvatiti što želim reći, ali teško je za objasniti bez da otkrijem radnju filma.
Zanimljivo je i da igrate sina Gorana Bogdana i Ivane Roščić, premda po godinama to ne bi mogli biti. Je li vam to bilo čudno? Kakva je bila atmosfera na snimanju, s obzirom da ste cijelo vrijeme nosili džempere iz 80-ih i pretvarali se da ste u desetljeću u kojem niste ni bili rođeni?
Teoretski bi i mogao biti njihovo dijete da su postali roditelji krajem srednje škole. I Ivanu i Gorana znam dosta dugo, praktički se i privatno osjećam kao njihovo dijete tako da mi nije bilo čudno. Problem je jedino što Ivana izgleda kao da ima osamnaest, a nema...ima dvoje djece...ali nema veze i to pridodaje nekoj začudnosti. Kako smo snimali skoro cijeli film u jednoj kući, u jednom trenutku smo se počeli osjećati kao da smo stvarno tamo zatočeni. Međutim bez obzira na tešku temu filma, luda zabava je bila cijelo vrijeme. Šalim se. Bili smo maksimalno koncentrirani i predani. Na svu sreću, iako smo snimali krajem svibnja i skoro cijeli lipanj, vrijeme nas je pomazilo. Nije bilo toliko vruće, da jest, ne znam kako bi izdržali snimanje od mjesec dana. Obožavam sve džempere koje sam nosio u "Stricu" i ja bi da se takva moda vrati, ali naravno da bi volio da mi modne kombinacije određuje naša sjajna kostimografkinja Ana Savić Gecan.
Vjerujem da vam je posebno bilo izazovno glumiti uz veličinu kao što je Miki Manojlović, jeste li što naučili od njega?
Mikijeve uloge i filmove znam napamet. Do zadnje klape nisam vjerovao da glumim s Mikijem Manojlovićem, čak mu u jednom trenutku u filmu sjedim u krilu! Miki je jako pristupačna i duhovita osoba, bio je užitak raditi s njim. Moram priznati da sam pokupio neke trikove od njega i već ih koristim na veliko.
Hrvatska publika dosad vas je većinom znala po ulogama u popularnim serijama, a premda ste dosad ostvarili nekoliko malih uloga na filmu, ovo vam je prva veća filmska uloga. Preferirate li televiziju ili film i kakve uloge biste željeli igrati?
Naravno da preferiram film, često su bolji uvjeti rada i ima se više vremena, ali film je u Hrvatskoj zapravo samo hobi. Ne glumite u filmovima svakih par mjeseci i na njih glumac čeka jako dugo. Iako su se u Hrvatskoj počele u zadnje vrijeme raditi jako dobre serije sa sjajnim scenarijima, redateljima i glumcima, za mene film ipak ima neku magiju koju obožavam. Kada pričamo o ulogama, za mene postoji samo James Bond. Možda ne bi bilo loše krenuti u teretanu od jeseni...
Glumite od osnovne škole, jeste li oduvijek znali da se želite baviti ovim poslom?
Svašta sam ja htio biti, ali su se nekako nakon "Ruže vjetrova" stvari iskristalizirale.
Uloga Željka u Dar Maru donijela vam je na popularnosti, jesu li vas nakon toga više počeli zaustavljati na televiziji, što je najzanimljivije što su vam fanovi govorili?
Prepoznaju me nekada ljudi, ali onda nisu sigurni odakle se znamo. Nekad mi ne vjeruju da sam im poznat s televizije. Uglavnom su pozitivni komentari, bude mi drago kada ih čujem jer ipak sve ovo radim radi publike i oni su mi najvažniji.
Glumili ste i u "Mrkomiru prvom", kako je bilo raditi na toj seriji koja je vremenski u srednjem vijeku, a tematski u 21. stoljeću?
Nema mi ništa draže nego kada se moram obući u neki kostim koji nije moderan, a još ako je i politička satira onda mojoj zabavi nema kraja. Volio bi možda više da nosim nekakav oklop, a ne halju, ali to će valjda doći nakon ove moje "jesenske teretane". Šalim se, zahvalan sam na prilici i na ulozi. Mislim da format satire treba njegovati i čuvati, jer bez duhovite kritike na vlastiti račun nema napretka. Nadam se da će naša serija Mrkomir prvi zaživjeti još nekoliko sezona.
Kako provodite ovo ljeto, jeste li stigli odmoriti? Kako izgleda vaš idealan odmor?
Ovo ljeto mi je možda prvo nakon nekoliko godina da nije toliko radno. Ove godine imam čak mjesec dana odmora. Upravo živim svoj idealni odmor, na moru, daleko od gradske vreve, s minimalno društvenih mreža i uz pokoju utakmicu Hajduka. Još malo pa gotovo.
Obožavateljice uvijek zanima i vaš ljubavni status, je li sad netko zarobio vaše srce? Kakva bi trebala biti djevojka kojoj bi to uspjelo?
Nekako mi je draže da se ta tema ne provlači kroz medije, draže mi je govoriti o projektima i umjetnosti. A i sumnjam da nekoga stvarno to zanima, nisam Tom Cruise.
Pripremate li nove projekte? Gdje ćemo vas moći gledati ove jeseni i zime?
Prije godišnjeg sam snimio seriju "Metropolitanci" koju je režirao Igor Šeregi, a napisao i producirao Dario Vince, koja bi trebala ići ove jeseni na HRT1. To je serija o običnim ljudima koji su pretrpjeli potres u Zagrebu. Jedva čekam vidjeti kako će biti primljena kod publike. Meni je bilo zabavno na setu. Nakon toga sam snimio dva kratkometražna filma. "Badnjak" Jakova Nole s Goricom Popović kao partnericom. To mi je možda bilo najzahtjevnije snimanje do sada, živ sam se polomio, metaforički mislim. Drugi film koji sam snimio je intimna priča mog kolege, glumca i redatelja Paška Vukasovića "Škafetin", gdje su mi kolege bili ovogodišnji osvajači Zlatne arene Snježana Sinovčić i Stojan Matavulj te predivna Jasna Žalica. Uglavnom, da ih ne hvalim sada previše, radio sam sa iznimno talentiranim ljudima i veselim se finalnom rezultatu.
VIDEO: Alen Vitasović pao je na pozornici tijekom koncerta
Bond? Šta imaš 12 godina?