Voditeljica Dnevnika Nove TV Romina Knežić početkom godine ostala je bez oca, koji se tri i pol godine borio se s amiotrofičnom lateralnom sklerozom (ALS-om), bolesti za koju lijek ne postoji.
- Ja nastojim biti dobro. Mada se ovih dana javlja moja stara prijateljica, sjeta. Uvukla se majstorica, ona zna kako. Poklopila se s vremenom kiša, padanja lišća i ove korone, ali i pokrenula nešto dobro.I onda naviru sjećanja koja jesen, ne kao godišnje doba, već kao stanje duše, izvlači iz svakoga od nas. Jer, svi smo mi nekoga izgubili. Možda jučer, nekad ili ovaj čas... I svi su nas ostavili s istom porukom - da jesen ne znači kraj. napisala je Romina u svojoj kolumni za Zadovoljnu.hr, dodavši kako je nedavno pročitala jednu knjigu koja joj govori o znakovima koje nam na putu ostavljaju naši preminuli.
- Vozim na posao i vraćam se s posla uvijek istim putem, ali toga dana jako sam razmišljala o tati. Vozeći se, pokraj ceste stajao je jelen, prekrasan, pokušavao je prijeći cestu. Vraćajući se s posla na istom mjestu opet jelen. Slučajnost ili ne, ne ulazim u dubinu. Samo znam da je to znak i sretna sam. I kao što krošnje otpuštaju svoje lišće tako moramo i mi otpustiti bol i tugu, kako bismo ispunili svoju svrhu i postali sve ono, što svi, kojih više nema očekuju od nas, napisala je Romina povodom Svih svetih.
Voditeljica je u nedavnom intervjuu za Večernji list istaknula kako je bolest od koje je preminuo njen tata jako podmukla.
- ALS je jedna okrutna neurološka bolest. Bolest koja paralizira cijelo tijelo. Oči ostaju jedini kanal komunikacije. Tata je bio jak čovjek, pun snage, obožavao je gledati i igrati nogomet. I upravo s prvim danima mirovine počele su nevolje sa zdravljem. Gubio je ravnotežu, sve slabije hodao. A onda je uslijedio prvi odbojan susret s hodalicom, nakon nekoliko mjeseci i s invalidskim kolicima te ga je naposljetku preuzeo krevet. Nestajao nam je pred očima. Njemu je bilo najteže, mada to nikada nije pokazao. Bio je veliki borac i veliki čovjek. Kroz te tri i pol godine s njim naučila sam pobjeđivati svoje strahove. A vjerujte mi, imala sam ih mnogo, što bi se reklo, pun autobus. Tata je bio moj mentor. Odigrali smo zajedno jednu odlučujuću utakmicu. On je bio na golu. I sve je obranio. Strah je izgubio, kazala je Knežić.
Gotovo svi smo izgubili ljudskost.