Nakon gotovo pola stoljeća na čelu Tamburaškog orkestra HRT-a, što je najdulji staž istog čovjeka na čelu nekog orkestra na svijetu, jednako toliko profesorskog rada na Muzičkoj akademiji (koji, moramo dodati, i dalje obavlja), došlo je vrijeme ipak za kakvu-takvu mirovinu Siniše Leopolda (65), skladatelja, glazbenog pedagoga, dirigenta i publicista. Čovjek je to koji je postao sinonim za tamburicu, a što će njegova Hrvatska radio-televizija u nedjelju, 6. studenoga 2022. na Prvom programu pokušati objasniti u emisiji pučke i predajne kulture "Siniša Leopold – gospodin tamburica". U travnju ove godine, upravo na svoj rođendan, otišao je u zasluženu mirovinu.
Zaslužena mirovina
– Mislim da je stvarno zaslužena. U Tamburaškom orkestru proveo sam gotovo pola stoljeća. Svirao sam desetak godina, a 1985. godine postao sam šef dirigent orkestra, u to vrijeme kao najmlađi stalni dirigent nekog profesionalnog orkestra – kaže nam maestro. A mi dodajemo da je taj svoj orkestar vodio dulje nego Herbert von Karajan Berlinsku filharmoniju! Pitamo ga stoga kako je čovjeku s toliko raznolikog rada iza sebe u mirovini.
– Nakon svakodnevnih jutarnjih odlazaka na HRT, prvih umirovljeničkih dana bilo mi je pomalo neobično ostajati u to vrijeme kod kuće. Neke se stvari sada odvijaju znatno ležernije – priznaje.
A kako je na toj televiziji "natukao" 45 godina staža, promijenio je mnogo glavnih ravnatelja i rukovoditelja HRT-a, dogodile su se brojne mijene, ali ističe da je politiku uvijek ostavljao po strani. – Primarno mi je bilo da Tamburaški orkestar izvršava svoje zadatke i ostvaruje ono zbog čega postoji. Kada sam došao u orkestar, bio sam sedmi stalni zaposlenik. Danas orkestar broji 16 stalnih članova. Dakle, orkestar je značajno promijenio sastav – kaže maestro. U glazbenoj arhivi HRT-a nekoliko je tisuća trajnih snimki Tamburaškog orkestra koje ostaju za sve buduće generacije. – Kako su se mijenjale glazbene okolnosti, i mi smo dopunjavali i proširivali repertoar. Na našu tradicijsku glazbu i onu pisanu za tamburaške orkestre nadograđivali smo sve ostale žanrove: od klasike, jazza, filmske i zabavne glazbe, pa do recentnih izričaja koji su nastajali u majstorskim radionicama najeminentnijih hrvatskih i svjetskih skladatelja – kaže i dodaje da je uvijek nastojao da njeguju, čuvaju i oplemenjuju hrvatsku tradicijsku glazbu, ali i da sudjeluju u aktualnim glazbenim vodama. Naravno, sve to na tamburama. Proteklih desetljeća, ističe, živio je 24 sata na dan za orkestar i nije mu žao.
Zašto onda Gospodin Tamburica? Pa osim svega što je već navedeno, autor je prvog udžbenika za tambure (1992. godine), napisao je knjigu "Tambura u Hrvata" tri godine poslije, a zaslužan je i za prvi studij tambure na Muzičkoj akademiji, što je ujedno prvi takav u Hrvatskoj, ali i u svijetu!
Uvijek prvi
– O našem najpopularnijem tradicijskom glazbalu, tamburi, mogao bih govoriti satima i danima. Tamburu kao kolegij na Muzičkoj akademiji predajem već 37 godina. Posljednjih nekoliko godina na Muzičkoj akademiji u Zagrebu postoji kompletan petogodišnji instrumentalni studij tambure. Profesor Veljko Valentin Škorvaga i ja predajemo predmete na tom odsjeku. Ukratko rečeno, tambura je od jednostavnog pučkog glazbala dogurala do priznatog umjetničkog instrumenta na kojem se s velikim uspjehom izvodi umjetnička solistička, komorna i orkestralna glazba hrvatskih i svjetskih skladatelja – govori nam ponosno. Mladih sjajnih glazbenika tako je sve više, a njegovom i zaslugom prof. Škorvage ima i nekoliko diplomanata koji su završili studij tambure i već uspješno rade kao vrsni predavači, a neki ostvaruju i solističke karijere.
Uza sve to bio je 13 godina umjetnički ravnatelj Festivala kajkavskih popevki u Krapini, kao autor i glazbenik prisutan je na stotinjak nosača zvuka, dobitnik je mnogih nagrada (jedne Arene, nekoliko Porina) i priznanja te je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Iza sebe ima više od 650 svojih glazbenih djela, a vjerojatno će najbolje ostati zapamćen po hitu "Svirci moji" koji je u međuvremenu već gotovo postao narodnom pjesmom. Jednostavno, Gospodin Tamburica! Taj instrument prvi je put zasvirao u osnovnoj školi, u četvrtom razredu i u tamburaškom orkestru. – Poslije sam nastavio svirati u KUD-u ''Joža Vlahović'' u Zagrebu i s tim ansamblom zaredala su se brojna velika gostovanja diljem svijeta – kaže. A u šestom razredu osnovne škole još je nešto napravio prvi – osnivanje najmlađeg rock-sastava u Jugoslaviji. – Da, to je bilo jako davno. U Samoboru. U samoborskom kinu održali smo i nekoliko samostalnih autorskih koncerata. Bili smo mladi i vrlo nadobudni. Trajalo je to nekoliko godina. Snimili smo i prilog za HTV i emisiju Zdravo mladi. Gostovali smo u zagrebačkom Big Benu i još nekim značajnijim klubovima tog vremena. Kose su nam bile znatno dulje i gušće nego danas... – prisjeća se. U orkestar HRT-a iz Samobora je došao 1975. godine kao maloljetni honorarac. Paralelno je studirao i kad je diplomirao na Akademiji, ušao je u radni odnos na HRT-u, svirao još desetak godina i onda počeo dirigirati.
Gostovao je maestro tijekom svoje karijere u SAD-u, Kanadi, Indiji, Pakistanu, Afganistanu, Egiptu, po mnogim europskim zemljama; svirao je Mubaraku i Indiri Gandhi.
Pun je anegdota
– Na tim putovanjima upoznao sam brojne interesantne ljude i doživio nezaboravne trenutke. Bile su to sedamdesete i osamdesete godine prošloga stoljeća, kada se i nije baš puno putovalo, pogotovo mladi ljudi. Kad sam počeo putovati, još nisam bio punoljetan. Te spoznaje, da je svijet zaista okrugao i toliko bogat u svojoj različitosti, vjerojatno su poslije presudile da se tamburi profesionalno posvetim i maksimalno aktiviram na tom tragu – kaže. A da su ti trenuci i putovanja bili nezaboravni, govori i anegdota iz Afrike kada su bili gosti jednog plemena i kada su im za vokalnu solisticu nudili čak nekoliko krava, samo da im ostane. Bilo je tu svačega, kaže. Zbog njega i nastupa na festivalu u Požegi 1990. godine svi smještajni kapaciteti u gradu i okolici bili su popunjeni, zbog čega mu je direktor festivala pristupio i rekao da ih može smjestiti jedino u ženski zatvor koji se zatvorio samo nekoliko dana prije. – I neka netko kaže da glazba nije zvonka radost! – dodaje.
Danas je i dalje u kontaktu s orkestrom na povremenim snimanjima i nastupima, a moguća suradnja uvijek mu je otvorena. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studentima redovito održava nastavu, a aranžira i sklada više nego prije. Neki ansambli zamolili su ga za stručnu glazbenu suradnju, pa tako i dalje stječe nova iskustva i saznanja te mu dan katkad, iako je u mirovini, prebrzo prođe. A ono najvažnije – napokon se ukazao i prostor za intenzivnija druženja s dragim ljudima.
Najviše mu znači, kaže, što je s orkestrom na gostovanjima uvijek s velikim uspjehom prezentirao hrvatsku glazbu, naše autore, naš glavni grad Zagreb i Hrvatsku radio-televiziju. Što su izveli praizvedbe brojnih skladbi koje su značajno obilježile razvojni put tamburaške glazbe (prvi tamburaški mjuzikl, prvi koncert za bisernicu i tamburaški orkestar, prvu tamburašku simfoniju …). Posebno se ponosi time da je bio dio tima koji je ostvario dugogodišnji san svih tamburologa – da tambura postane ravnopravan član akademskoga glazbenog establišmenta. A svojim postignućem smatra i što je surađivao i prijateljevao s brojnim velikim umjetnicima te doživio divne trenutke baveći se glazbom.
VIDEO>>Matthew Perry, Chandler iz 'Prijatelja', uništio je svoj život: 'Na odvikavanje sam potrošio 69 mil. kn'
Za tamburu sam uvijek spreman, ali vise volim svirat beglajt ...