Sanin Karamehmedović, autor i osnivač dubrovačkog benda Silente, objavio je u izdanju Rockmarka prvu zbirku pjesama "Terca na tišinu" Sančo, kako ga znaju fanovi, na glazbenoj je sceni prisutan od 2012. kada je objavljen prvi album Silentea. Nakon godina oklijevanja objavljuje vlastitu zbirku pjesama s ukupno 40 uradaka. Uz već uglazbljene pjesme iz repertoara Silentea po izboru autora te u njihovoj originalnoj verziji, bez studijskih ispravaka, skraćivanja ili produljivanja, u Terci na tišinu nalaze se i neuglazbljene pjesme kojima će ovo biti premijerno objavljivanje. Pjesme prate i osobni komentari autora, ali i priče o bendu s kojim je višestruki dobitnik glazbenih, kulturnih i umjetničkih priznanja.
Nedavno ste za Rockmark izdali knjigu vaših pjesama "Terca na tišinu". Kako ste došli na ideju da izdate knjigu vaših stihova?
Imam tu ideju već godinama. Bolje pišem nego što sviram pa nije ni čudo. Da mi je novčić za svaki put kad su me pitali „kad će knjiga“, imao bih više novčića nego Nikša Bratoš Porina. Ono što je nedostajalo jest hrabrost da te pjesme pokažem nekome bez glazbene pratnje. Nikad nisam smatrao da su ti tekstovi nešto što se treba ili može doživjeti izvan Silente interpretacije. I dalje nisam siguran, ali u malom i naglom naletu volje dobri ljudi iz Rockmark knjižare podržali su ideju i pomogli da se sve odigra jako brzo. Radi se o 40 pjesama, veći dio njih nikad nije objavljen i prvi put se mogu pročitati sada. Neke je Silente već odradio, a ja ih nekako smatram vrijednima da se nađu u zbirci pjesama. Znalo bi se nekad i dogoditi da u studiju mijenjam tekst, da nešto kratim ili dodajem jer produkcija tako nalaže. Ovdje sam ih ostavio u originalnoj formi.
Knjiga se zove po prvom hitu Silentea. Kako je nastala ta pjesma koju još mnogi nisu u potpunosti shvatili? Neki fanovi uopće i ne znaju što je terca, a oni upućeniji se čude jer terce ne može ni biti na tišinu?
Terca je prvi hit, ali i puno više od toga. Ona je i prva pjesma Silentea. To su prve tri minute koje je Silente ikada odsvirao nekome. To je naš prvi ulazak u studio. To je službeno prvi put da smo nekome rekli naša imena ili pokazali naša lica. To je teško objasniti ljudima, vrijednost i veličinu toga. Naš proboj trajao je jedan dan. Jutro nakon Terce bili smo profesionalci. Sljedeće godine radili smo rasprodane dvodnevne koncerte u Tvornici kulture, a godinu kasnije rasprodali Dom sportova, slijede koncerti u Ljubljani, Sarajevu, Beogradu itd. Sve zahvaljujući toj jednoj pjesmi. Sada, deset godina kasnije, mi još uvijek sviramo i to više nego ikad. Naredali smo u međuvremenu i drugih hitova, ali Terca je izdržala test vremena i itekako je zaslužila svoju knjigu. Ona je više od pjesme. Bez obzira na to što je realno većina drugih tekstova u toj knjizi bolja od nje. To s naslovnom ispalo je čudno samo onima koji su na silu htjeli ubaciti tu sintagmu u neke stroge okvire, za čime stvarno nema potrebe. Osoba koju ja volim ne treba mi reći što osjeća da bih ja znao pravilno reagirati. Ne treba mi reći kamo ide i što želi da bih je ja znao pratiti. Isto tako, ne treba ništa ni otpjevati da bih ja znao složiti Tercu na to. Jer ja znam koji je njen ton i kako ona zvuči. Apsolutna ljubav kao apsolutni sluh. To je, otprilike, Terca na tišinu.
Koliko je teško pisati stihove za bend, s obzirom da morate paziti i na metriku i niz drugih stvari?
Meni je lakše pisati za bend. Pisao sam za bend i prije nego što sam imao bend. Znao sam da će nekad doći. Rob sam takvih stvari poput ritma ili glasova, ali Silente je dobar gospodar, hajdemo tako reći. Kada pišem poeziju, mogu na taj papir baciti što god hoću. Pjesme maglovite forme i nejasnog sadržaja koje se bore protiv značenja. Ali ja i dalje to ne radim. U glavi mi je Tibor koji govori: „Što je ovo, ne znam što da radim s ovim?“ I dalje pazim i pišem kao da će te pjesme jednog dana biti uglazbljene. Svi tekstovi koje radim nastaju u želji da ih se pjeva. Neki tekstovi iz ove knjige ostat će neuglazbljeni, a neki će se pjevati. To više ovisi o Tiboru nego o meni, ali motiv za njihov nastanak uvijek je bio isti. Jedina stvar koja je lakša kad pišem sam za sebe je to što su očekivanja manja i pritisak je manji. Silente je velik i jako eksponiran stroj. Čuješ ga na radiju, vidiš neke plakate, svira ti na trgu. I kao takav otvoren je svima za kritiku, onu lijepu ili onu grubu. Pa se dodatno trudim da razloga za ovu drugu bude što manje. A ljudi stvarno vole bacati kritike. Nemoguće mi je objasniti osjećaj smijeha i tuge kada nešto objaviš i onda cijeli svijet ima mogućnost da direktno tebi napiše što god hoće, bez ikakve odgovornosti, bez razmišljanja, često i bez znanja o tom radu ili čak bez sposobnosti da dođe do određene razine znanja. Jednostavno, bez ikakvih preduvjeta, s bilo kakvom namjerom i bez ikakve mogućnosti da nekad pojede te svoje riječi, napiše ti ili pošalje apsolutno bilo što. Predivno. Recimo tih stvari nemam kad radim bez benda nešto. Što uopće nije dobro, da netko ne pomisli da se tužim na nešto. Sve ovo što sam nabrojao prirodno je i svi ćemo balansirati između onih koji nas vole ili onih koji nas mrze. Ove u sredini ionako nitko ne treba.
Imate li neke uzore u pisanju pjesama?
Imam, ali, nažalost, većina njih napustila je ovaj svijet. Ostajemo mi mali pratitelji da u sramu radimo ono što su oni toliko bolje od nas radili. Za mene su to rock pjesnici poput Arsena Dedića, Duška Trifunovića, Đorđa Balaševića, Branimira Štulića, Miladina Šobića ili Jakše Fiamenga. Od stranih Leonard Cohen i Bob Dylan. Od aktualnih domaćih autora mislim da Gibonni i Mile Kekin najbolje barataju riječima. Aljoša Šerić iz Pavela je također izrazito talentiran po tom pitanju.
Vječno je i pitanje inspiracije. Kako inače nastaju vaše pjesme? Jednom ste rekli da tu nema baš motiva iz stvarnog života?
Vječna je i moja nemogućnost da pružim dobar odgovor na to. Kao i mala nervoza kad me se upita. Pjesme nastaju u neprestanom ringišpilu mog osobnog rječnika ili leksikona. Taj ringišpil pokreće nekad želja, a nekad potreba. Nisam točno siguran kad tko nastupa. Siguran sam da ne idem putem pa ugledavši nečiju sreću ili nesreću, dobijem želju da otpjevam njihovu situaciju. Neće ići. Ovo su osjećaji s kojima se ja borim, to su neprijatelji koje sam ja izmislio i to su ljubavi koje ja nikad nisam proživio, ali da jesam, tako bi zvučale.
Kada pišete pjesme za Silente dogovarate li se s Tiborom? Piše li on glazbu na vaše stihove ili je obratno?
Nemam se ja što dogovarati s Tibijem. Moji tekstovi idu na samo jednu adresu, a to je njegova. Što i kako točno on radi s njima, to je trik koji nisam ni pokušavao odgonetnuti. Nekad ih dobijem natrag uglazbljene, a nekad ne. Ja ga volim i u jednom i u drugom slučaju. Ove koje ne dobijem, svejedno ih ne šaljem na druge adrese. Uostalom, njegova interpretacija uvjetuje značenje mog teksta. Jednako je on autor Silente teksta kao što sam ja autor Silente glazbe. Jedno određuje drugo. Ne može on bilo kakvom melodijom pratiti svaki tekst. Pa u njemu već piše otprilike što se događa u toj pjesmi. S druge strane, ovakva ili onakva interpretacija usmjeri slušatelja na određene osjećaje i time zapravo može odrediti značenje teksta. Tako da nakon što ga on uglazbi, to je kao da ga je iznova napisao.
Za sebe kažete da ste dobar tekstopisac, ali ne baš dobar basist, jeste li bas počeli svirati silom prilika?
Uzmite u obzir da ja od samoga sebe ipak nemam većeg kritičara. Rekao sam da sam prosječno dobar tekstopisac. Jesam li stvarno dobar – nisam siguran. Sigurno nisam loš. Kako god bilo, nema toga što znam bolje raditi i nema toga u čemu više uživam. Pa bih rado prihvatio bilo koju ocjenu za svoj rad i nastavio voditi svoj život kroz stihove, kad već imam tu mogućnost i sreću. Što se sviranja tiče, hajdemo ovako reći: da ne sviram u Silente, sigurno ne bih tražio svoje mjesto među drugim muzičarima. Počeo sam svirati bas jer je bendu nedostajao basist. Ja nisam zaljubljen u bas. Mogao sam uzeti bilo koji instrument, svejedno mi je što sviram. Nisam zaljubljen u svirku. Zaljubljen sam u pjesmu kao cjelinu i za mene je dobar muzičar onaj koji najbolje služi pjesmi koju izvodi.
Fanovi vaše stihove danas tetoviraju, postavljaju na nadgrobne ploče i na druga mjesta. Kakav je osjećaj kada vidite vaše stihove na tim mjestima?
Osjećam kao da sam potpuno izgubio kontrolu nad tim tekstom. Imao sam je dok sam pisao, a jednom kad je objavljena ona ide svojim putem. Osjećam da me se treba ukloniti iz razgovora o toj pjesmi jer izgleda da ona ljudima znači nešto drugo, nešto više i nešto ljepše od onoga što sam ja napisao. Pjesma sama nije toliko bitna, ali je bitna kao gorivo za neke emocije. Sve mi je to čudno i čudesno. Prvenstveno mi laska, valjda su im dobri ako su ih postavili tamo.
Što je inače najčudnije što su vam priredili obožavatelji?
Najčudnije od svega je što nas još uvijek prate. Prošlo je skoro deset godina. U tom vremenu pucali smo si u nogu više puta i napravili dovoljno problema da nas se otpiše. Nekako se uvijek vratimo, hype se uvijek stvori, nove pjesme su neusporedivo slušanije od starih i nikad nismo imali više koncerata. Misliš da je to zbog pjesama ili nečega što bend radi? Nema šanse, to je samo zbog fanova. Imamo sreću da su takvi. I tu sreću namjeravamo opravdati.
Grupa Silente ove je godine izdala četvrti album, kako ste zadovoljni njegovim prijemom kod publike? Što nam novo pripremate?
Naš novi album zove se IV, dostupan je na streamingu, CD-u, a za par dana stiže nam i ploča. To je naš najuspješniji uradak. Ne vjerujem da ćemo ikada nadmašiti značaj Lovca na čudesa, ali to je nemoguće, tu se već boriš s nekim fantomima kao što su nostalgija, trenutak u životu, ono što je taj album značio za bend, novosti koje je donio i drama na sceni kakvu samo prvi album može izazvati. Izvan toga, prateći reakcije publike i brojke o prodaji i slušanosti, IV je pomeo sve što smo napravili ranije. Iskreno, bili bismo malo razočarani da to nije tako ispalo jer smo znali što imamo i što očekujemo od tih pjesama. Navečer se srca lome, Mene moje uši lažu, Nikada ovako, Poljubi me za kraj, Idi... to više zvuči kao kompilacija hitova nego kao studijski album. Spremamo novi materijal i slažemo turneju za proljeće. Nekidan sam bio kod Tibora na preslušavanju novih stvari. Evo, još se oporavljam. Bez obzira čitate li ili slušate, hvala svima i vidimo se na koncertima.
VIDEO U 98. godini preminuo najstariji hrvatski pjevač, posljednju pjesmu snimio je lani
