Na kanalu Viasat Nature 16. veljače kreće serijal Veterinar na brdu u kojem će nas dr. Scott Miller upoznati kako danas radi jedan veterinar. Ovaj australsko-engleski stručnjak nije poput Šaptača psima. On odnos sa životinjom kombinira s modernom veterinom, pri čemu ćemo u seriji vidjeti zahvate za koje do sada nismo znali da se uopće provode na životinjama ili, barem, to do prije nekoliko godina nije bilo sasvim uobičajeno. Zajedno s nekoliko drugih europskih novinara imali smo priliku razgovarati s dr. Millerom koji je osim po svojoj stručnosti poznat i po dobrotvornom radu sa životinjama u svijetu.
Koliko mislite da će se gledatelji poistovjetiti s vašom serijom?
Rekao bih dosta. Imali smo u seriji slučaj ponešto agresivnog terijera koji se zvao Bambam. Imao je dosta problema koji su korijene vukli iz okrutnosti njegova vlasnika iz mladosti. Životinje s takvim naslijeđem imaju problema u ponašanju, ali zaslužuju da ih se liječi iako one same u početku nisu nimalo nama impresionirane. Upornost se ovdje isplati. Stvar je u tome da mnogi veterinari ne žele liječiti životinje s poremećajima u ponašanju. A činjenica jest kako vam tretmani takvih životinja doista oduzmu dosta energije, ali i povećaju nivo adrenalina pa su to dani koje ne zaboravljate tako lako.
Zašto su emisije o životinjama tako popularne?
Mislim da je to zato što nam životinje daju bezuvjetnu ljubav, a ti su odnosi relativno jednostavni. Ako ih volite i brinete se za njih, onda će vas one voljeti svim svojim srcem. Svatko tko je ikada imao životinju znat će o čemu govorim. Mislim da se zbog toga vlasnici mogu povezati sa životinjama, a one uspostaviti takav odnos s vlasnikom. Znači, serija koju mi radimo zapravo naglašava bliske odnose koje imam sa svojim klijentima. Vodim svoju ambulantu kao da je obiteljska, brinem se za svoje pacijente, zagrlim ih ako su tužni, pomognem im kada su u teškoći i na taj način, radim razliku jer mislim kako je odnos ljudi i životinja iznimno važan.
Odakle uopće u čovjeku potreba da ima životinju?
Odnosi su teški, ljudi su komplicirana bića. U nekim su slučajevima životinje puno jednostavnije. Tako i odnos koji postignete sa životinjom može biti jednostavniji, no u životu koji danas živimo postići bezuvjetnu ljubav kod životinje je odnos bez presedana. Neki ljudi govore o tome kako imaju puno čvršći odnos sa životinjom nego s ljudima. Ne znam je li to zbog tempa života koji danas živimo, no mislim da su životinje danas važnije nego ikad zbog toga što nam mogu dati osjećaj da smo voljeni. Uz to, puno smo naučili o životinjama, da osjećaju, da su sentimentalna bića i da imaju osobnost. Upravo zbog ovog posljednjeg mislim da su ljudi shvatili kako se o životinjama doista treba brinuti.
Radili ste po različitim zemljama. Ima li razlike u odnosu od podneblja do podneblja?
Ima. Glavna razlika koju bih istaknuo jest razlika između kontinenata gdje, primjerice, u Australiji odakle sam ja puno više vremena životinja može provesti vani, dok u Velikoj Britaniji s njome provodite daleko više vremena unutra jer je klima vlažnija i hladnija. Tako mi se čini kako je ovdje odnos sa životinjom puno prisniji.
Što se danas promijenilo u brizi prema životinjama u tehnološkom smislu?
Danas imamo tehnologiju kojom životinji možemo pružiti brigu kakvu nikada prije nismo mogli. Sada se sa životinjama radi sve, od otvorene operacije srca preko operacije na mozgu pa do presađivanja bubrega, laserskih operacija i bioničkih udova. Moja profesija strahovito napreduje svakodnevno. A i same životinje danas imaju daleko kvalitetnije živote te žive dulje negoli prije.
Koliko je teško bilo raditi sa životinjama ‘glumcima’?
Bilo je tu nevjerojatnih priča. Vjerojatno najveća od svih je bila s mojom kujicom Betty koja je zadobila tešku povredu leđne moždine pri čemu joj je disk praktično eksplodirao u leđima dok se šetala parkom s mojim mlađim sinom. Odmah je ostala paralizirana, a moja supruga i ja morali smo odlučiti želimo li joj tešku operaciju. Napravio ju je jedan od mojih najboljih prijatelja, a mi smo osjetili što prolaze ljudi za koje mi radimo slične stvari i tako shvatili koliko je danas uloga veterinara u društvu važna jer taj pas je za nas značio sve. Ljudi bi za tog malog terijera rekli “pa to je samo pas”, no ona je ipak za nas značila puno više pa u takvim trenucima shvatiš koliko su kućni ljubimci važni za cijelu obitelj. I zato smo odlučili sve to snimati. Bilo je jako teško, ali mislim da smo donijeli pravu odluku. Sada smo to isto prolazili mi sami i to se činilo zapravo pravednim prema svima koji su sudjelovali. Betty se oporavila, nije kao prije, ali za mene sasvim dovoljno. Vjerujem kako će baš te scene u seriji te scene izmamiti dosta emocija.
Nismo li životinjama istodobno i najveći neprijatelj s obzirom na to kako se odnosimo prema njihovim staništima?
Rekao bih da da. S jedne strane, znam ljude koji su prodavali automobile i uzimali hipoteke kako bi se bolje brinuli o svojim ljubimcima. No, s druge se strane donose teške odluke za životinje koje žive u divljini. Uskoro ću magistrirati na temu brige za životinje u divljini. Tako sam, učeći, doznao tužnu činjenicu kako je u cijeloj Aziji ostalo tek 2300 tigrova što je užasan podatak kada pomislite koliko ih je bilo samo nekoliko desetljeća prije. Možemo učiniti razliku, no, nažalost, to se do sada dogodilo tek s pandama koje su popularne životinje dok se ne događa s onima manje popularnima. Odgovornost više nije na brizi, već na promjenama na okolišu koje tako nešto izazivaju. Sada zajednica nastoji te popularnije vrste iskoristiti kao kišobran. Zaštitom takvih vrsta u nekom staništu zapravo se štite i druge manje popularne. Životinje zaslužuju bolje, mi nismo jedina vrsta na zemlji, a nismo niti najvažnija, tek smo najrazvijenija no često se tako ne ponašamo. Životinje su te koje svijetu daju raznolikost, njihovim je očuvanjem i svijet bolji.
Što vas se najviše dojmilo na putovanjima?
Jedno je kada sam otišao u Indoneziju s dobrotvornom udrugom koja se zove International Animal Rescue. Otišli smo na tržnicu u Jakarti gdje se trguje divljim životinjama koje često završavaju u zatočeništvu i lošim uvjetima. Našao sam ondje majmuna koji je cijeli život proveo vezan metar dugim lancem. Uzeo sam ga i krenuo na 24-satno putovanje od Jave na Sumatru gdje sam ga pustio u netaknutu divljinu. To je uključivalo i putovanje cestom, brodom, a na kraju i tri sada nošenja majmuna na leđima. Bilo je to najbliže vjerskom iskustvu što veterinar može osjetiti. Šokantan je bio posjet Pakistanu nakon potresa gdje su ljudima ostali tek konji i magarci. Iako je bilo puno organizacija koje su pomagale ljudima, niti jedna se nije posvećivala životinjama koje su umirale masovno. Bilo je to nešto nalik apokalipsi. A te su životinje bile iznimno važne za tamošnje ljude jer nakon katastrofe one su bile jedino što su imali kako bi se izvukli iz nevolje.
Koji je zahvat bio najneobičniji na nekoj životinji koju ste tretirali?
Na psu vrste shar pei koji se zvao Honey. Na njemu sam napravio facelift koji nije bio ono što podrazumijevamo kod ljudi. Kod Honeyja su se očni kapci svijali unutra jer shar peievi i jesu naborani, to ga je iritiralo i oštećivalo mu oči. Tako smo uklonili dijelove kože iznad i ispod oka pa sada može treptati kako treba, a trepavice mu ostaju vani. A to je bio pas lutalica kojeg su se vlasnici odrekli vjerojatno u trenutku kada se taj problem pojavio. Iako je riječ o zaista prekrasnom psu, pitomom i simpatičnom pa smo ga na kraju i udomili u obitelj koja je već imala dalmatinca i mopsa pa se taj shar pei smjestio u sredini.
Kućni ljubimci su kompenzacija za nedostatak i/ili nesposobnost ostvarivanja emotivnog kontakta s pripadnicima ljudske vrste. Osobe koje imaju ispunjen, bogat i kvalitetan obiteljski život u iskrenom i pravom braku niti imaju vremena niti potrebe držati kućne ljubimce. Vrlo jednostavno.