Počelo je fantastično, s prema nekima tri najiskrenije minute u povijesti televizije. Will McAvoy, kojeg je utjelovio Jeff Daniels, plastično je objasnio zašto SAD više nije najveća svjetska nacija.
Dovoljno da odgledamo HBO-ovo Uredništvo kontroverznog Aarona Sorkina. Doista, nedostatak ambicije ne može se predbaciti, ali Sorkin, Oscarom ovjenčan za adaptaciju scenarija Društvene mreže, autentičnu seriju o današnjem novinarstvu naprosto nije znao napraviti. Iza sebe već je imao jedan s politikom povezan show, Zapadno krilo, pa se i od Uredništva očekivalo puno.
Daleko od autentičnosti
Doista, serija ima oznake Sorkinovih uradaka, poput brzih dijaloga u hodu koji se odvijaju kroz duge kadrove u objedinjenom prostoru. Ispalo je da je to prilično efikasan način zornog prikazivanja funkcioniranja jedne redakcije. A to u Uredništvu doista i jest nalikovalo na pravu redakciju. Sve dok ne počne radnja i upoznavanje s likovima. Odabir glumaca za seriju odrađen je prilično površno, no valja reći da scenarij ponegdje nije ni dopuštao bolje.
Daniels je neprijeporno dobar glumac, no uloga urednika i voditelja, skupo plaćene ali nesigurne zvijezde programa ACN, ne stoji mu najbolje. Emily Mortimer u ulozi producentice MacKenzie McHale (!?), koja po mnogočemu podsjeća na Christianne Amanpour, u startu je u hendikepu, a ne pomaže ni što je na trenutke preagresivna.
Velikan Sam Waterstone dobio je ulogu šefa Charlieja Skinnera i ispao lošom kopijom Bena Bradleeja. Dojam su popravili atraktivna Olivia Munn u ulozi gospodarske novinarke Sloan Sabbith te zvijezda megauspješnog Milijunaša s ulice Dev Patel. No Patelova je uloga novinara novih medija podcijenjena, što se ispravlja u posljednjoj sezoni. Sorkin je tu svoju kritiku inkorporiranih medija napravio vrlo banalno, gotovo arogantno u odnosu na novinarsku profesiju. Priče poput McAvoyeve, koji je uzgred zakleti republikanac, raskrinkavanje Tea Partyja kao američkih talibana, cenzura u praćenju izborne kampanje na terenu, pa onda i podmetanje lažne afere na kojoj junaci serije padaju na kraju druge sezone, preočite su i bez ikakve intrige. Istodobno, u svom tom moraliziranju i podučavanju iskače epizoda o pogubljenju Bin Ladena gdje svi s s ponosom aplaudiraju učinjenome, a ne pitaju se o tome što se Bin Ladenu uopće nije sudilo.
Prekasno za drugu priliku
Treća, i posljednja sezona, bavi se bombama na Bostonskom maratonu i to, čini se, na ipak malo drugačiji i kritičniji način. Očito prekasno. – Žalim što se ne mogu vratiti i seriju napisati još jednom. Sada sam svjestan da o politici i novinarstvu ne znam puno, da sam samo dio publike. Nastojao sam da se svijet serije ne razlikuje previše od stvarnog, ali doista nisam želio profesionalcima govoriti kako da rade svoj posao niti sam za to sposoban jer o tome ne znam dovoljno – komentirao je Sorkin.
Inače, on se liječio od ovisnosti o kokainu (nije posve jasno je li se i izliječio), a najavio je da jedno vrijeme neće raditi televizijske serije. Teško se zato oteti dojmu da je i sam svjestan neuspjeha. Iako je preispitivanje današnjih medija potrebno, još uvijek prvo mjesto na ljestvici ekraniziranih medijskih priča zauzimaju Svi predsjednikovi ljudi ili čak ekranizacije knjiga Huntera S. Thompsona. Čak i intenzivnije događaje od Watergatea Sorkin je izgubio dijelom i u zapetljanim osobnim odnosima likova koji su samo nepotrebni balast.
>> Nakon 20 godina Jim Carrey i Jeff Daniels vraćaju se kao megatupani
