Američki Dropkick Murphys 29. svibnja će na starinskom (i praznom) baseballskom stadionu Fenway Park u Bostonu ugostiti Brucea Springsteena na prvom virtualnom postkoronaškom rock-partyju. Sjajan bend koji je posljednji put u Zagrebu nastupio 2017. primjer je razoružavajuće energije i svjetonazora, kakve možemo povezati s koprivničkim bendom Ogenj. Za usporedbu, bilo bi to isto kao da Ogenj s nekim slavnim gostom svira na stadionu Zagreba, ako već ne u Maksimiru. No, to ujedno pokazuje i svu razliku između domaće indolencije i svjetske aktualnosti.
Jer, Ogenj su navlas sličan primjer vrhunske, emocionalne i razoružavajuće glazbe koja u sebi povezuje nekoliko arhetipskih modela, od The Poguesa, Dropkicka, The Gaslight Anthema, Hladnog piva na kajkavskom, The Clasha, Gustafa ili Vještica, pa i slovenskog Vlade Kreslina ili Boba Dylana s albuma "Desire" (pjesma "Duša"), sve do spoja "Kashmira" Led Zeppelina i Metallice u pjesmi "Moreš ti to".Može li uopće bolje? Ne može, jer od početka prema kraju drugog albuma s 14 pjesama pod nazivom "Si kak jen" , Ogenj polazi od ranije post-punk etike i dolazi do suptilnije, baladne forme kakve se ni Nick Cave ne bi odrekao. Spika i svirka Ogenja podjednako je lokalna i internacionalna, razumljiva poklonicima irskog folka, američkog countryja ili međimurske pentatonike na steroidima, a digla bi i mrtve iz groba. Lokalni domaći začini samo upozoravaju na to da domaća etnička baština u pravim rukama može postati "rock do srži" jednako kao i ona svjetska usporedivih američkih heroja. Kajkavski žargon Ogenja ne treba nikome pametnom prevoditi i dobrodošao je primjer za parafrazu "tko se dere zlo ne misli". Pri čemu široke melodije koje cure iz njihovih pjesama, narodski senzibilitet i široka emocionalnost u himničnim, "radničkim" refrenima naprosto zovu na ozbiljno samoranjavanje na nekoj zabavi ili koncertu koje, nažalost, do daljnjeg neće moći održavati. No možete si priuštiti najbolji postkoronaški kućni tulum odmah sad, puštajući CD ili strimajući ga s nekog servisa, dovoljno glasno dok vas naslovna pjesma "Si kak jen" ne upozori da kod nas, nažalost, nisu svi za jednoga, a niti jedan za sve.
Drugi album Ogenja "Si kak jen" (Dancing Bear) stigao je u trgovine taman nakon karantene, pokazujući koliko se sastojci poput energije, etničkih motiva i vrhunskih pjesama, od žestokih budnica do baladnog bacanja srca i emocija pod noge, poput najboljeg Shanea McGowana, uklapaju u svjetski trend etno-punka koji narodnu tradiciju promatra iz moderne perspektive. Ogenj se ubraja među ponajbolje domaće rock-bendove s katapultirajućom sviračkom energijom, ali i odličnim pjesmama. Da smo imalo sretniji i glazbeno ambiciozniji, Ogenj bi odavno dijelio zvjezdanu površinu hrvatske scene kakvu po svijetu zaokupljaju Dropkick Murphys, The Pogues ili The Mighty Mighty Bosstones.
Ovaj je bend trenutačno najbolji lijek protiv korone, depresije i mentalnog išijasa, svjetski proizvod domaćeg podrijetla kojeg domaća žabokrečina nije dostojna. I bend kojem bi, da slučajno zna za njega, Springsteen smjesta došao u goste, zabadava, kao što je dolazio Dropkick Murphysima ili Gaslight Anthem, koje smo također gledali u Tvornici. Kad bi se sva domaća tradicija promatrala kao što to radi Ogenj, ne bi bilo mjesta za estetski invalidne televizijske projekte poput "Lijepom našom" ili tamburaškog i klapskog kiča. Imali bismo prave zagovornike tradicije čija je artistička sprema na istoj razini kao i ona u suvremenom svijetu rocka.
ww︆︅w︆︅.︆︅ki︆︅︆︅s︆︅stok.co︆︅m