Pitanje iz naslova teksta nije postavljeno krajem šezdesetih premda je i tada bilo tema, nego se vratilo u upotrebu pred koji tjedan. Već i to dovoljno govori tko je pobrao vrhnje s aktualnog medijskog kolača zatrpanog koronavirusom. Ne neki novi klinci, nego upravo trijumvirat iz šezdesetih koji se nikako ne da i svaku priliku (is)koristi da ispliva u naslove svjetskih medija. Onda tu nekog vraga valjda ima? I Dylan i Stonesi nakon osam godina objavili su nove pjesme. Bob Dylan s trećom, objavljenom na internetu, najavio je novi album, prvi s vlastitim pjesmama u osam godina.
Već i naslov “Rough and Rowdy Ways” bolje od konkurencije sugerira sukladnost s apokaliptičnim temama nove normalnosti, temama kojima je, čak i ako novi album nije povezan s tim, Dylan oduvijek bio sklon. Od tri nove pjesme isporučene zadnjih tjedana “Murder Most Foul” sa 17 minuta trajanja njegova je najduža pjesma karijere, a ima ih samo tri takve dugometražne: “Sad Eyed Lady Of The Lowlands” iz 1966. s albuma “Blonde On Blonde” i “Highlands” s albuma “Time Out Of Mind” 1997. Reference na ubojstvo Johna Kennedyja standardno su dobro legle na vječnu temu i današnju novu nesigurnost, a i nešto kraća “I Contain Multitudes” donijela je zanimljiv tekst u kojem Dylan kaže: “Ja sam kao Anna Frank, kao Indiana Jones.” Potom i: “I ti britanski loši dečki Rolling Stones.” Pa dodaje: “Pjevam pjesme s iskustvom, kao William Blake, ne namjeravam se nikome ispričavati.” I treća nova pjesma “False Propeth” vratila je u optjecaj stare dvojbe i u nešto bržem tempu ubola kamo treba, riječima “nisam lažni prorok, rekao sam što sam rekao, ovdje sam da se osvetim nekim glavama”. Skupa s mrtvačkim ovitkom singla ispada da je Dylan bolje od mnogih utrčao na teren zahvaćen koronom, ali je i nekadašnji loši dečko iz Rolling Stonesa, Mick Jagger, prilično dobro odradio medijske zadatke. Ne samo da se pojavio sa Stonesima u programu Lady Gage “One World: Together at Home”, gdje su iz kućne samoizolacije solidno izveli himnu primjerenu za ovo vrijeme, “You Can’t Always Get What You Want”, nego se Jagger pojavio i na humanitarki “iFor India”.
No, sve to ne bi bilo potpuno medijski efektno da se Jagger nije porječkao s Paulom McCartneyem i na njegovu izjavu da su Beatlesi bili bolji od Stonesa dobrodušno, premda pogrešno, izjavio da “taj bend odavno ne postoji, a mi sviramo po stadionima”, zaboravljajući da su prvi stadionski koncert održali upravo Beatlesi 1965. na newyorškom stadionu Shea i držali rekord zarade sve do 1973. kad su ih dostigli ne Rolling Stonesi, nego Led Zeppelin. Dylanovih osam godina od posljednjeg albuma s vlastitim pjesmama ništa je spram 15 godina od zadnjeg albuma Stonesa, pa su i oni nakon osam godina objavili prvu novu pjesmu “Živeći u gradu duhova”, za koju se računovođa Mick marketinški pronicavo dosjetio da “govori o današnjim vremenima” iako bi mogla govoriti o bilo kojim vremenima. Ali, nije problem što posljednjih 50 godina nisu bili angažirani, to i ne trebaju, nego što je pjesma polovična, a kemije među njima ima manje nego u razrijeđenom dezinficijensu na ulazu u dućan. Ovakvih rifova Richards ima na kile, jasno da ih je lijepo čuti, ali ćutim da je ovo neki ostatak iz prethodnih 15 godina u kojima pokušavaju snimiti album, pa je Mick brže bolje snimio vokal preko neke stare matrice. I tekst ne govori baš ništa, osim o otuđenju milijunaša, ali i da nema korone, tekst bi bio jednako općenit. No, uz ovoliko ozbiljnih bendova koji stalno rade, Mick i društvo opet su se ukrcali pod svjetla reflektora i uzeli djelić pozornosti medija pjesmom za koju je i “Anybody Seen My Baby” pravi klasik.
Dakle, prepirka između McCartneya i Jaggera je nebitna, Dylan je danas bolji i od Stonesa i od Beatlesa.
