Dijelu je gledatelja serija "Nemoj nikome reći" genijalna, a dijelu je pak preradikalna i prestereotipna.
E, sad... nama se sviđa. Drugačija je, moderna, ironizira kanone sapunica, sarkastična je i "nabrijana". Baš kao i njezina glavna junakinja glumica Mia Anočić-Valentić koja glumi 17-godišnju tinejdžericu Helenu.
Moj školski problem bilo je učenje
– Helena Jurić je Slavonka iz Našica kao što sam i ja Slavonka iz Osijeka. To se svidjelo i redatelju Ivanu Livakoviću i producentici Sandri Basso na audiciji pa su promijenili scenarij po kojem Helena prvotno nije imala veze sa Slavonijom. Na neki način pomalo je skrojena po meni što mi, naravno, laska – smije se Mia i nastavlja:
– Vesela je, sarkastična, odrasla je na hrvatskoj pop-kulturi za koju znamo kakva je i svjesno se ruga svemu tome. Želi postati redateljica poput Woodyja Allena i jedina je zapravo normalna su jer svi oko nje nenormalni. U pitanju su klišeji poput zagrebačkih šminkerica koje je zezaju da je debela i zovu "kulenka", a dečki joj viču "snašica"... Ima tu i homoseksualaca i svega... Helena vodi svoj "vlog", za koji ni ja nisam znala što je kada sam čitala scenarij. Mislila sam da je u pitanju tipfeler i da moj lik mora voditi blog. Uglavnom, nisam sasvim informatički zaluđena. Koristim samo Facebook koji me čak malo i previše uzeo, ali riješit ću se toga već.
Diplomirana glumica već šest godina živi u Zagrebu, 25-godišnjakinja je, ali kaže da joj nije bio problem uživjeti se u tinejdžersku dob jer ima mlađu sestru i braću u pubertetu.
– To što sam starija od Helene koju glumim pomalo je klasik. I u inozemnim serijama nalik ovoj, primjerice u "One Tree Hill", glumci su stariji od tinejdžera koje glume i imaju oko 30 godina. Osim toga, imam osjećaj kao da sam prošli tjedan bila na popravnom. Nije mi daleko to vrijeme – kaže Mia. Za svoje odrastanje kaže da je, za razliku od onog današnje djece, bilo normalno u smislu da je izlazila, da su se družili licem u lice, a ne putem društvenih mreža. Čak je uhvatila i period kada se igrao gumi-gumi, a mobitel je dobila tek u petom razredu i služio je samo za razgovaranje. Što se pak tiče tinejdžerskih problema koje serija tematizira, kaže:
– Moj najveći problem u toj dobi bio je učenje. Često sam ispravljala jedinice... Naime, glumom sam se počela igrati u drugom razredu osnovne škole, a u šestom sam već odlučila da ću se time baviti i znala sam da mi za glumu ne trebaju dobre ocjene. Uvijek sam bila i ostala kampanjac, sve sam u školi učila na brzinu i u zadnji čas. Ostali problemi tipa ljubav i prijatelji... s tim nisam imala problema. Čak nisam poput Helene ni bila buca pa da me zezaju zbog toga. Dobro, kada su mi počele rasti grudi, zezali su me da nosim čarape u grudnjaku, ali to je to! Ostale svoje obline stekla sam kada sam se preselila u Zagreb i krenula na Akademiju, počela živjeti sama i jesti u menzama... I, eto, kilogrami su se počeli lijepiti.
Dobro se, kaže, osjeća u svojoj koži i smetaju joj stereotipi da glumice moraju izgledati po određenim pravilima kako bi uspjele.
– Smetaju mi stereotipi i u glumi i u životu. Pa ne postoje samo mršavice na kojima je sve na svom mjestu. To je dosadno. Shvatila sam da mi je ova tjelesna težina dobra jer u zadnjim scenarijima koje sam dobivala u opisu lika piše "simpatična i bucmasta, ima problem s kilama"... I rekla sam si, dobro, ljudi me zovu zbog toga. Ja imam obline, to je čisti naturalizam. Iako, to mi je bio mali problem neko vrijeme, ali samo zbog toga što su mi drugi govorili nemoj se više debljati, čak i jedna profesorica. Sada sam se opet izdigla iznad toga, a vježbati moram zbog zdravlja jer imam problema s leđima – govori odlučno. Za ranu spoznaju ljepote glumačkog posla "krivi" su tata, redatelj kultnih "Kauboja" Saša Anočić i stric, glumac Živko Anočić.
Naslijedila sam taj "Anočić-gen"
– Tata je kriv, istina. Odveo me na dramsku, ali i pratila sam ga kao mala. Volim i to što i to kako rade on i moj stric Živko. Imamo taj "Anočić-gen", volimo stil glume bez puno glume – kaže.
Trenutačno je u angažmanu kazališta Kerempuh gdje se "skompala" s tamošnjom glumačkom ekipom koja, kada ne glumi, svira u bendu Chische Lische. Sada i ona pjeva u bendu pa je pjevanje novost u njezinu životu. Glumačkih tabua preko kojih ne bi prešla gotovo da nema.
– Otvorena sam za sve ako je opravdano i postoje razlozi za to. Najčešći primjer tabua je golotinja. Nisam imala tu čast, ali mislim da bi mi s vremenom postala normalna, pogotovo u komadu u kojem vjerujem redatelju i njezina je potreba, ponavljam, opravdana. Nema toga protiv čega sam posebno protiv. A ljubakanje na sceni? Pa zato se i bavim glumom! Šalim se, ali to mi zbilja nije problem. Ako kolega pere zube, dobro je – smije se i o pravoj ljubavi u svojem životu u istom tonu dodaje:
– Ljubim se samo na sceni. U zbilji nema muškaraca. To se ne događa. Ja lovim, a očito je da ja trebam čekati da netko ulovi mene. Kada mi se netko sviđa, prilazim, pozivam na piće, a svi se toga nekako uplaše. Čudni su dečki. Ili im se ne sviđaju žene ili se traže ili su u problemu. Meni se ne da nekoga spašavati, kako mi žene to obično volimo. Možda bi mi trebao stariji muškarac, ali oni su svi zauzeti... Ne može sve odjednom, sad je u prvom planu nova serija!
U pravu je. Ne mogu sve biti zgodne I lijepo gradene, ima I debelih I ruznih kod kojih do izrazaja dolaze druge kvalitete. I ona sama je usprkos svom izgledu napornim radom dosla do statusa koji ima.