Nakon što smo vidjele skromnost stanovništva zapadne Afrike, osobito djece, koja se unatoč neimaštini smiju i vesele radujući se svakom novom danu, na vlastite brige počele smo gledati iz druge perspektive - složno kažu Dvina Meler i Stefany Hohnjec nakon povratka s dvomjesečne ekspedicije “Od Sahare do džungle”.
Na neizvjesno putovanje dugo 19.000 kilometara sportašice su se uputile početkom siječnja, a silne kilometre prevalile su vozeći terensko vozilo izmjenjujući se u vožnji svakih deset – petnaest sati. Afričku avanturu započele su u Maroku, gdje su obišle gradove Fez i Marrakech.
- U Fezu smo bile u trgovini s tradicionalnom medicinom u kojoj se može naći sve, od pripravaka za njegu kože, preko viagre, do trava za debljanje. Ideal ljepote kod njih je žena koja na visinu od 1,70 ima sto kila - priča Stefany koja je zbog plave kose i svijetle puti za tamošnje stanovnike bila čista egzotika.
- Vikali su za mnom Shakira i Fatima - smije se manekenka. Put su nastavile probijajući se prema granici Mauritanijom prolazeći kroz minsko polje, a zatim su noću same svladavale pustinjski pijesak Sahare.
- Morale smo usred noći prebacivati benzin iz kanistra u spremnik vozila jer u nekim dijelovima Sahare benzinske crpke nema u krugu 400, 500 kilometara - otkriva. Ušavši duboko u unutrašnjost Sahare, upoznale su tradiciju i običaje drevnog karavanskog grada Chinguettija. - Ručak s našim domaćinima izgledao je tako da smo svi sjeli na pod oko velike okrugle zdjele i rukama pravili kuglice od riže i povrća.
Put ih je dalje nanio u Gambiju, gdje su posjetile Abuko Nature Reserve, jedan od najmanjih wildlife rezervata u Africi.
- Pri susretu s krokodilima, koji su u Africi svete životinje, bilo je najvažnije da ih ne dragamo po glavi. Neki su čak razjapili usta, ali nije nas bilo strah - ponosno će pustolovka. Treće zajedničko putovanje Dvina i Stefany završile su na Canabaqueu, najvećem otoku arhipelaga Bijagos, gdje još vlada matrijarhalna kultura. Među 13 sela odabrale su Bahn, a ondje su se družile s kraljem Ramosom i njegovom kraljicom koji vladaju selom.
- Nazdravile smo s njima palminim vinom, a nakon što su nas upoznali s teškim životnim prilikama lokalnog stanovništva, bacile smo se na posao i pomogle im u izgradnji kuća od blata - prisjeća se Dvina. Uslijedio je jednako naporan put kući.
- Cijelo putovanje lakše smo izdržale zahvaljujući vrećama za spavanje s kristalima. Svaki jutro budile smo se osnažene i regenerirane - zajednički su zaključile i dodale:
- Ni u jednom trenutku nismo se osjećale kao da smo tisućama kilometara daleko od doma zbog gostoprimstva Afrikanaca.
Nije važno kud su otišle. Ova gdjica Stefany u ovom položaju je dostojanstvena. Tko ih plača u tim putovanjima? Nesmije se to napisati: admin bi odmah izbrisao.