U posljednjih desetak godina javila se moda estetskih, pripovjednih, kulturno-historijskih evokacija Vajmarske Njemačke. Pridonijele su tome okrugle godišnjice nekih velikih pisaca, umjetničkih, dizajnerskih i arhitektonskih škola i pokreta, a pridonijela je tome i svojevrsna nostalgija za dvadesetim stoljećem, tim našim uglavnom doživljenim minulim dobom, koje možda nije bilo bolje od ovoga u kojemu živimo, ali je svakako bilo sadržajnije. Ili se to samo nama prošlima ono čini sadržajnijim?
Možda je i vrhunac tih nostalgičnih evokacija serija "Babylon Berlin", koja se već godinama prikazuje na Netflixu i na mnogim nacionalnim televizijama, prikazane su četiri sezone, ako Bog da će i peta, i s kojom publika malo-pomalo, gotovo sasvim bezbolno, uz sjajan dizajn i dobru glumu, kroz razigranu pulp pripovijest, praćenu zvukovima džeza i kabarea, prelazi iz vremena ranjene, razbojništvom i korupcijom opterećene demokracije, u zlo i u nacionalsocijalizam. Vrijeme u kojem se serija prikazuje, doba Donalda Trumpa i Marka Skeje, Vladimira Putina i mokre Kolinde Grabar Kitarović, idealno je za emitiranje "Babylon Berlina", premda nije vjerojatno da bi uglavnom neuka, po prirodi lakomislena i priglupa publika - takva je, uostalom, bila i 1933. - mogla shvatiti što to na televiziji gleda, a što joj se u životu događa. I kakav je odnos između onoga što vidi i što joj se zbiva.
VEZANI ČLANCI
Ali tu je, na dohvat ruke, nešto još mnogo bolje, sadržajnije i pametnije od jedne televizijske serije, premda zahtijeva ozbiljniju publiku i bolju koncentraciju (kakvo je to vrijeme u kojem čitanje stripova traži bolju koncentraciju od one koju prosječan građanin uspijeva ostvariti?). Usred pandemije, s proljeća 2020, Fibra objavila je "Berlin", Jasona Lutesa (1967.), golemu, opsežnu i snažnu epopeju o gradu, u to posljednje predhitlerovsko vrijeme. Lutes je, naravno, Amerikanac, rodom iz New Jerseya, djetinjstvo je provodio u Montani, da bi kasnije studirao na Rhode Island School of Design, i bio od rana ljubitelj stripova o superjunacima. Jedan odlazak u Europu bio je dovoljan da mu promijeni perspektivu. Devedesetih živi u Seattleu, radi kao dizajner, crtač i grafički urednik za alternativne strip edicije. Godine 1994. započinje svoje grandiozno djelo u dvadeset i dva poglavlja, koje će dovršeno i objavljeno biti tek 2018. Riječ je, doista, o projektu, o crtanom romanu koji nadrasta mjerila jednoga ljudskog života. Premda "Berlin" ima likove, studenticu Marthu Müller, novinara Kurta, radnicu Gudrun, pa onda, recimo, i Carla von Ossietzkog, čuvenog novinara i pisca, mučenika nacističkih zatvora i logora, dobitnika Nobelove nagrade za mir 1936, koju nikad nije preuzeo, kao i niz likova koje bismo, možda, mogli nazvati fikcionalnim, a možda potječu i iz nekoga stvarnog svijeta, "Berlin" je, zapravo, roman o gradu i vremenu. Jason Lutes je, naime, shvatio da strip može nešto što ne mogu ni pisani roman ni film: zahvaljujući statičnom crtežu, mogućnosti da precizno prenese svaki detalj realne, dokumentirane, ali i fantastične arhitekture, zahvaljujući jasnom grafizmu stripovskih sličica, koje su u stilsko-žanrovskom i u amblematsko-metaforičnom smislu bliske savršenom dokumentarističkom žanru plana grada, strip je umjetnost koja istovremeno može podnijeti i to da grad i epoha budu glavni likovi i nosiva tema romana, u kojemu će ljudi i ljudske sudbine biti tek sadržaji jednoga mnogo šireg i većeg života. Pritom, ne može biti ni govora o tome da je u "Berlinu" primijenjen postupak nalik na velike epske zahvate iz epohe socijalističkog realizma. Ljudi, naime, u "Berlinu" nisu u funkciji neke ideje, niti je pripovijest "Berlina" u funkciji nekakve pouke.
GALERIJA Pogledajte odličnu atmosferu na koncertu "Imotski ne zaboravi"
Lutesov crtež jasan je, precizan i čist. Njegove sličice ne smiju biti pretrpane, jer bi to ovako grandiozan roman učinilo nečitljivim. Ali one nisu ni prazne, svedene na stilizaciju i slutnju nečega što je ostalo nenacrtano, jer bi i to roman činilo teško čitljivim. Osim toga, to onda ne bi ni mogao biti roman o jednom gradu. Lutes je majstor da svoju sličicu naseli nekim nenametljivo važnim detaljem, novinskim naslovom iz trenutka povijesti, određenim tipom automobila, oblikom telefonske slušalice ili lustera. Recimo, nijedna kuća u ovoj knjizi, nijedna fasada nije izmišljena u svrhu priče, restilizirana, opća. Sve je stvarno, i sve postoji. Lutesov crtež izdaleka sluti estetiku epohe. Njegovi likovi podsjećaju na novinske i umjetničke crtačke mode dvadesetih i tridesetih. Premda je daleko od Hergéove crtačke geste, od karikature i od stilizacija klasičnoga europskog novinskog stripa, nešto u Lutesovoj sličici podsjeti na Tintina. Vjerojatno njezina čistoća i, recimo, te jasno predočene, groteskne geste i grimase Josepha Goebbelsa, dok drži protiv Židova i komunista.
Svakako biste trebali pročitati "Berlin" prije sljedećega turističkog putovanja u taj grad. Osim što bi bilo pristojno da znate kamo ste se zaputili, nevjerojatno je koliko sadržajnog i otkrivalačkog užitka donese ova knjiga. Vrijedi u Berlin ući kroz sličicu Jasona Lutesa.
Ernst Thälmann
U selu Slatinski Drenovac, pokraj Slatine, 15. kolovoza 1943. formirana je Njemačka narodnooslobodilačka četa "Ernst Thälmann", sastavljena od slavonskih Nijemaca, u kojoj su se, prema odluci štaba Šestog korpusa, naredbe izdavale na njemačkom jeziku. Prije nego što je 4. studenoga 1944, zbog slabog priljeva novih boraca njemačke narodnosti, četa pod ovim imenom ukinuta, kroz nju je prošlo više od stotinu boraca, od kojih je samo deset preživjelo rat. U četnoj spomenici stoji: "Unatoč stradanjima koja je pretrpjela, nitko iz ove čete nije nikada dezertirao, predao se, nestao ili izdao svoje suborce." Ernst Thälmann bio je njemački komunistički vođa, zatočenik Hitlerov još od 1933, koji je po njegovom osobnom naređenju strijeljan 18. kolovoza 1944. Nije bio ni mudar, ni dobar političar, ali se povijest veličanstveno poigrala njegovom figurom. Naravno da se pojavljuje u romanu "Berlin".
Thälmannov govor
Govor kojim ga u jednoj sceni Lutes predstavlja radikalno je antikapitalistički, ali u osnovi ilustrira parazitiranje na žrtvi, politikantsku gestu kojom sve do danas bivaju manipulirane narodne mase. Thälmann govori o Rosi Luxemburg i Karlu Liebknechtu, koje su ubili pripadnici Freikorpsa (ratni veterani, desni domoljubi, šatoraši iz vremena Vajmarske republike). Pritom, nije se Thälmann pozivao na Rosu i Karla da bi se obračunao s fašistima koji su ih ubili, nego da bi se obračunavao sa socijaldemokratima, koje je prigodno nazivao socijal-fašistima, propovijedajući narodu da je glas za socijaldemokrate isto što i glas za naciste. Jedan lik u "Berlinu" kaže: "Kod mučeništva je zanimljivo to kako se njime služe oni koji su nadživjeli mučenike."
VIDEO
Može li Jergović napisati osvrt, članak pače i esej o kultnom stripu Mirko i Slavko?