KONJ OTKAZAO PREDSTAVU U GAVELLI
Gavella, Trešnjevački plac (svibanj 2024.)
Predloži mi kći da napokon upalim kompjutor. I počnem sam tipkati.
Kako kad sam do jučer mislio da me virusi iz laptopa mogu zaraziti.
A trenutno se osjećam ko šulkolega Capa koji tvrdi da je na raskrižju života uletio u kružni tok.
U zadnje vrijeme sve mi se vrti u krug.
Od vinskih podruma, dragih mi restorana, kafića, Dolca i Trešnjevačkog placa do omiljenih kazališta.
Zbog tog kružnog toka u kom se trenutno vrtim nisam se pojavio na Festivalu glumca u Otoku.
Umjesto na Ćošin rođendan, odlučim u Gavelli pogledati "Medeju".
– Večeras ne buš niš gledal – uz smiješak mi reče blagajnica Jasna.
– Rasprodano?
– Ne. Otkazano zbog bolesti glumca.
Produžim u kafić da doznam tko je betežan.
A kad tamo,
predstavu otkazao konj.
Indirektno.
VEZANI ČLANCI
– Nikola Baće opal je na snimanju Dioklecijana s konja i strgal rebra – informiraše me na šanku.
Opal je i Krešo Mikić. I slomil ruku.
A kako Baće u Medeji igra Jasona, nije ga se moglo na brzaka zamijeniti.
Ma nek samo rebra zacijele.
Bit će priredbi. I Medeja.
Odlazeći iz Gavelle prema Trešnjevačkom placu, zvrcnem prijatelja Miru Gavrana.
– Predsjedniče, moram li te sad zvati akademiče?
– Za tebe sam samo Miro – uzvrati novopečeni akademik.
Prisjetim se starog pajdaša sa šank-linije Ante Stamaća kojeg smo prvo zvali "profesore".
Kad je doktorirao, inzistirao je da ga tituliramo s "doktore".
A kad je stasao u akademika, ljutio bi se ako bi mu rekli "doktore". Umjesto "akademiče".
Moj prijatelj Gavran, književnik, predsjednik Matice Hrvatske znatno je skromniji od pokojnog Antiše kojeg smo u kafiću iza leđa zvali Kratki.
Naš Miro bio. I ostao Miro.
I baš on mi s galerije, na konstitutivnoj sjednici Sabora pošalje slike vjerskih poglavara, dekana, akademika.
– Pogodi tko je na galeriji s nama u društvu? – pita me na WhatsAppu.
– Suki! – ispalim iz prve.
– Točno, pa njega ti svi živi u Saboru poznaju.
E, moj prijatelju.
Akademika, doktora i zastupnika ima puno.
A Suki je jedan jedini.
TKO SE U JUGI USUDIO OKRENUTI TITOVU SLIKU NAOPAČKE
Klet Jure Tomića, Riba in po (svibanj 2024.)
Jedan jedini čovjek u bivšoj državi mogao je bez posljedica okrenuti Titovu sliku naopako.
Prisjetim se kako je glumac Boris Festini u restoranu "Brno", na vrhu Frankopanske, u lelujavom stanju spikao s Titekom na slici.
Cinkali su ga.
I stari dobri Festek završil je v reštu.
A sad o onome tko je sliku mogao okretati kako ga je volja. Bez straha od bukse.
Gotovca, Saksa, Tomića i mene pozvao je na rođendan svog pokojnog tate Đokote njegov sin Jure.
Gazda Debeluha.
Jedne od najboljih gostilni u Deželi.
Pozva nas u klet.
Najljepšu koju moje oči vidješe.
Oš pogled. Oš vinograd. Oš podrum i hiža.
Spoj Grimma i Andersena.
Dok je na roštilju cvrčao t-bone steak, čuh neobičnu priču.
Jedan čovjek je za vrijeme Juge radio u JNA kao civilno lice. Na održavanju motornih vozila.
Starješine mu narediše da gospodinu iz grada popravi limuzinu.
Kao vrstan mehaničar brzo otkloni kvar na motoru.
Pozva društvo vlasnik limuzine na gablec i cugu u obližnju birtiju.
Dok su ulazili, vikne konobaru:
– Okreni tu Titovu sliku naopačke!
Mehaničar i njegov asistent se usrali.
Ukazao im se Goli otok. Ko perspektiva.
Konobar nije želio obrnuti Tita pa gazda limuzine pozove šefa sale.
– Okreni Titovu sliku – ponovi njemu.
Vojni mehaničari počeli se tresti.
– Zašto, bre, zašto hoćeš da Tita obrnem? – začudi se šef sale.
– Zato, burazeru, da me ćaća ne gleda dok pijem.
Vlasnik limuzine nije imao jednu ruku.
Prepoznaše Žarka Broza. Titovog sina.
Nestade strah.
I slika Golog otoka.
A i cuga bi slađa.
Par dana kasnije na šaranima kod Kranjčićke bivši diša Doma sportova Ante Vrdoljak održa nam lekciju iz belota.
A u ozbiljnim igrama rezerva je Antunu Samovojski.
– Zamislite novi pročelnik Gradskog ureda za sport, kojem nitko ne zna ni ime, već mjesecima odbija primiti delegaciju NK Zagreb koju predvodi ikona zagrebačkog i hrvatskog nogometa Zlatko Dračić – tužno će između dijeljenja bivši predsjednik kluba Vrdoljak.
– Zašto u Kranjčevićevoj ne otvorite klupski muzej? – predlaže Galović.
– Nije to baš tako lako – uzvraća Vrdoljak.
I dok tako, uz kartanje, blebećemo, javi mi se s nepoznatog broja netko iz Dežele.
– Ovdje slovenska policija. Hitno se javite u našu postaju u Krškom – tek iz druge skužim Nejca Kunsta, gazdu obiteljskog hotela.
Reče da su mu gosti slovenski slikari i naš genijalac Ivica Propadalo.
– Dojdite, ne bu vam žal!
Inzistirao je na našem dolasku i kolega Mustafa Topčagić.
Ali kako se dići od karata. Pogotovo kad te ne ide.
VITEZ POSLIJE VITEZA
Histrionski dom (svibanj 2024.)
Druženje s Vitezom bilo je privilegij u mom životu.
Biti svjedokom njegovih i Arsenovih verbalnih ratova.
Dodatni je privilegij.
Bili su to sudari dva divovska ega. Viša od Mt. Everesta.
Veća i jača od svih Marvelovih junaka.
Nepopustljivo svoji.
Najveći i najglasniji promotori samih sebe.
Sve to s ogromnim pokrićem.
Genijalci. Vanzemaljci.
Kazališni i glazbeni.
Već dugo nema Arsena.
VEZANI ČLANCI
Zlatkov ego ostao je usamljen.
Nekoliko teških operacija nagovijestiše oproštaj od scene, glume i režije.
S Arsenom.
A s kim bi drugim.
– Ma bu se on brzo vrnul – uvjereni su prijatelji koji su dugotrajnim aplauzom ispratili Zlatka u povijest.
– Si prošlu nedjelju zaboravil napisat tko je za mene najveća povijesna ličnost?
– Jesam.
– E, pa napiši – Franjo Tuđman, da se i to zna – reče mi uz čašu obične vode.
I sad ću još napisati i tko će ga naslijediti u Histrionima.
Vitez.
Vitez poslije viteza.
– Ma već delam puno toga. Pišem satiru, brinem o ulaznicama i plakatima, a za ljeto režiram "Kavanu na Opatovini". Po Goldoniju – kaže mi Zlatkov nećak Ivan Goran Vitez.
– Na film se ne bum tak brzo vrnul. Tam je situacija tak grozna da groznija nemre bit. Posvetil bum se Histrionima – čvrsto je odlučio Gigo.
Siguran sam da će u teatru biti uspješan kao i na filmu.
A tu je još uvijek ujko Zlatko. Za udijeliti poneki mudar savjet.
Ne bu on nikam pobegel.
Vitez bu bil uz Viteza.
Još dugo, dugo.
P.S.
Na Zlatkovu oproštajku Tomo i ja smo dopelali pet litri Pinterićevog Dornfeldera.
Darko Radišić darovao mu je repliku Oscara.
Dimitrije Popović zajednički portret Zlatka i njegove voljene supruge Zorice.
Perica Martinović, Ančica Dobrić, Vanda Winter, Ana Majhanić, Marija Borić, Ana Kvrgić, ladarica Jadranka Gračanin, bivša ministrica Ljerka Mintas Hodak…. darovaše mu kušlece.
Sve u svemu.
Oproštaj za pamćenje.
Za prepričavanje.
Za Oscara.
