Simpatična, razdragana, vrckava, ponekad lakomislena, gura nos svugdje, pomalo malograđanka, želi biti prva dama Gornjeg Dola, zna sve o svima. Vjerni gledatelji serije “Bogu iza nogu” u ovom opisu će s lakoćom prepoznati lik Ljubice Birtić, tajnice načelnika Gornjeg Dola koju glumi Mirna Medaković Stepinac. Mirna i Ljubica nemaju puno dodirnih točaka ni u modnom izričaju niti su karakterno slične, ali baš zbog toga zagrebačkoj glumici bio je poseban gušt i izazov udahnuti Ljubici život pred kamerama. Mirna nam je ispričala zašto se odlučila baviti glumom iako je u mladosti bila uvjerena da će biti na barikadama i boriti se za veća prava građana, ispričala nam je i s kim je od glumaca iz “Zabranjene ljubavi” ostala u kontaktu i nakon svih godina i ispričala nam je koliko su njezine blizanke Zora i Kaja zainteresirane za njezin posao.
Što ste prvo pomislili kada ste u ogledalu vidjeli svoju transformaciju u Ljubicu, lik koji igrate u seriji “Bogu iza nogu” na Novoj TV?
Bila sam oduševljena! Napokon sam obukla sve ono što sam željela u životu isprobati, ali mi ne stoji pa nikada privatno nisam imala hrabrosti nositi. Zahvalna sam našem kostimografu Branku Basletiću što smo zajedno izgradili i definirali Ljubicu kroz odjeću.
Ljubica je dobro upućena u sve tračeve Gornjeg Dola, o svima sve zna, malo je lakomislena i vrckava. Je li bilo lako sve ove karakteristike Ljubice vjerno dočarati i koliko vam je zabavno kada vam posao pruži priliku da budete barem pred kamerama lik kao što je Ljubica?
U glumačkom poslu fizički izgled određuje. Realno, mislim da me nitko tko me poznaje nije mogao zamisliti kao Ljubicu, ni fizički ni karakterno. Meni je neizmjerno drago što su mi redatelj Dražen Žarković i produkcija Nove TV dali priliku da, na kraju krajeva , i sama sebe vidim drugim očima. Ljubica je toliko drugačija od mene i bilo je trenutaka kad sam “šizila na nju” jer su joj postupci i reakcije bili toliko daleko od moje logike funkcioniranja u životu, a s druge strane, obožavam tu njezinu lakoću življenja i strogo posložene životne prioritete – ženidba, fizički izgled i ljubav, posao, ljubimica koza.
U seriji ste savjetnica za kulturu, da vam se i privatno pruži prilika da radite taj posao, što biste prvo mijenjali po pitanju kulture u Hrvatskoj, što je gorući problem?
Mislim da se kulturu treba živjeti i kulturom odgajati. Kulturu teško mogu razumjeti oni koji se bave isključivo brojkama jer se kultura ne može mjeriti Excel tablicom. Kultura nikada nije bila niti će biti profitabilna u financijskom smislu, ona puni i njeguje dušu.
Kako je ovo pandemijsko vrijeme, kada su brojna zanimanja morala na neko vrijeme stati zbog koronavirusa, utjecalo na vaš posao i jeste li se brinuli za vlastitu egzistenciju?
Kao što sam rekla, kultura nije bitna za preživljavanje, ali se s kulturom ljepše i kvalitetnije živi. Otkad sam diplomirala, slušam kako za kulturu nema novca. Meni je to zastrašujuće. A da dođe do borbe za golu egzistenciju, bavila bih se nečim drugim, ni za jedan posao ne smatram da je ispod mog nivoa.
Ako se ne varam, vi ste slobodnjak, nemate stalan posao u nekoj kazališnoj kući, koliko vam to donosi prednosti, a koliko mana leži u tome što nemate stalan posao?
Donosi mi iluziju slobode i sreću jer sam imala prilike raditi predstave i upoznati kolege u Varaždinu, Šibeniku, Požegi, Virovitici... i žal jer za mene u mom gradu nema mjesta. Već više od 10 godina nisam radila predstavu ni u jednom zagrebačkom kazalištu.
Kako uspijevate uskladiti poslovni raspored s obiteljskim obavezama i rasporedom svojih djevojčica?
To je uvijek izazovno. U glumačkom poslu je tako, ili imaš puno posla pa nemaš vremena, ili imaš malo posla pa nemaš mogućnosti... nekako se trudim izbalansirati te dvije krajnosti bez da skroz “pati” moj privatni život, a da se ipak ostvarujem kao glumica.
Koliko su Kaja i Zora zainteresirane za vaš posao i gledaju li vas u serijama u kojima glumite ili mislite da su još premale za takav sadržaj?
One znaju da im je mama glumica i da puno radi. Još ne razumiju što to zapravo znači, ali im je drago kad dođu u dječje kazalište pa upoznaju glumce iz predstave. Ne dozvoljavam im da gledaju moje serije jer smatram da to nije primjeren sadržaj za njihovu dob.
Kada ste postali mama, pisali ste o svom iskustvu majčinstva na blogu, a jedna od tema bilo je i dojenje. Dojenje u javnosti i dalje je svojevrsni tabu, što biste poručili onima za koje je to neprihvatljivo?
Veliki sam pobornik dojenja. Dojila sam svoju djecu do njihova prvog rođendana. Početak nije bio lak, ali vjerujem da su cure tako dobro napredovale, iako su prijevremeno rođene, upravo zbog nevjerojatnog “bijelog zlata”. Ja sam dojila svoju djecu na zahtjev, bilo kad i bilo gdje. Moja baka dojila je svoje troje djece, moja mama mene, ja svoju djecu, nadam se da će i moje kćeri nastaviti niz. Jedino neprihvatljivo u cijeloj priči oko dojenja je propagiranje adaptiranog mlijeka kao bolje i zdravije opcije od majčina mlijeka i čuđenje i neodobravanje pojedinaca kada vide najljepši prizor na svijetu, majku koja doji svoje dijete.
Koliko su vaše blizanke karakterno različite i što ste vi naučili uz Kaju i Zoru, koliko ste se promijenili?
Njih dvije su zaista dvije karakterno različite osobe. Dva svijeta za sebe s različitim potrebama. Iako su češće “mi” nego “ja”, znaju izreći svoje želje. Zaštitnički se postavljaju jedna prema drugoj i ne dozvoljavaju nikome da stane između njih. Ono čemu se konstantno s njima već više od četiri godine učim, a nikako da naučim, jest strpljenje. Kod mene je sve sad i odmah, a djeca imaju svoje vrijeme koje treba poštovati.
Koji kućanski posao biste rado izbjegavali da možete i zašto?
Kuhanje, jer mi ne predstavlja nimalo zadovoljstva.
Serija koja je definitivno obilježila vašu karijeru barem zasad je “Zabranjena ljubav”, kako ste uopće dobili ulogu u seriji, je li vas netko uočio i preporučio produkciji?
Ne bih se složila s vama, ipak mislim da je serija “Kud puklo da puklo” odavno premašila “Zabranjenu ljubav”, ali da, to je bila moja prva serija, prva i jedina prava sapunica u Hrvatskoj koja se redovito reprizira i zato se čini da sam stalno na televiziji. Sanja Vejnović je tad radila casting za seriju, došla je u učilište ZKM-a i pozvala me na audiciju. Prošla sam i s 19 godina dobivala honorar za nešto što mi je do tada bio hobi. Nije loše.
Serija “Bogu iza nogu” spojila vas je sa starim prijateljem iz “Zabranjene ljubavi” Marijem Valentićem, jeste li ostali u kontaktu tijekom ovih godina i s kim se iz serije čujete i vidite?
S Marijem sam ostala u najboljim odnosima i, koliko god nas život razdvoji, kad god se sretnemo, nastavimo tamo gdje smo stali. S njim mi je uvijek ugodno i lijepo.
Uspijevate li vi i suprug odvojiti vrijeme samo za vas dvoje, pobjegnete li nekada na koji dan od obaveza i djece?
Naravno, da se sjetimo zašto smo se oženili. Tu uskače tzv. deda i baka servis, zahvalna sam im na tome.
Zašto ste odustali od studija politologije i što vas je uopće privuklo tom studiju?
Privukla me politika, odmalena pratim dnevnopolitičku situaciju i u svojoj mladosti sam bila uvjerena da ću ja biti ta koja stoji na barikadama za bolji život običnog građanina. Odustala sam od te iluzije, sad radije nasmijem publiku svojom predstavom ili serijom i uljepšam im poslijepodne.
Da možete birati savršeni odmor, kamo biste otišli i što biste radili?
Točno tamo gdje smo i bili ove godine dva tjedna na ljetovanju, u kampu u Šimunima na Pagu. Ugasila bih mobitel i uživala u suncu, moru i slobodi koju donosi ljeto.
Ova 2021. godina bliži se kraju. Koju biste joj ocjenu dali i nadate li se da ćemo uskoro izaći iz pandemije i vratiti se normalnom životu koji smo poznavali prije?
Život nikad nije normalan, on je uzbudljiv, skup svega lijepog i manje lijepog. Trudim se tražiti radost u sitnicama i uživati u svakodnevnim stvarima.
Draga glumica uvjek vesela s puno većim dometom od ovih stupidnih sapunica