Pjevačica Tereza Kesovija uputila se, kao i mnogi, s ciljem da pruži pomoć najugroženijima nakon potresa na Banovini. O svojim dojmovima progovorila je za N1 gostujući uživo, gdje je ispričala što ju je tamo zateklo.
“Kuća je jedno, dom je drugo. Oni su izgubili domove. Kuću je lako sagraditi…”, kazala je Kesovija kasnije dodavši da na Banovini nikada nije bilo života koji bi bio dostojan čovjeka te da smatra kako je to bila jedna od najzapostavljenijih regija u bivšoj Jugoslaviji, a da je tako i danas u Hrvatskoj.
Iznijela je i svoje mišljenje o gradonačelniku Petrinje Darinku Dumboviću i dogradonačelnici Gline Branki Bakšić Mitić . “Vidi se da svim silama žele, ali njihove sile nisu dovoljne da bi napravili ono što ljudi žele”, kaže Tereza i dodaje da ih vidi kao sveca i sveticu
“Moram razočarati neke ljude, osim Brankice. Moj dolazak tamo je mnogo više značio. Imam iskustvo u Domovinskom ratu… Prijateljica i ja skupile smo gumene čizme, stvari za djecu, deset kila pohanih karabataka…”, ispričala je pjevačica koja je ciljano posjetila po jedno hrvatsko, srpsko te romsko selo.
– Tekle su mi suze... – emocionalno je ispričala i rekla kako će obaviti još posjeta. Tamošnjim stanovnicima govorila je da trebaju gledati u budućnost i da im treba snaga za novi početak.
– Govorila sam im – sutra je novi dan, izdržite – prepričala je te dodala da im je i zapjevala.
O tome je li joj naporno odlaziti na teren, ne razmišlja previše.
– Nek’ mi je naporno, ići ću opet i donijeti im što im treba. A najviše im treba dom… – govori pjevačica koja se pitala naglas hoće li i ta armatura opet biti pokradena, a onda zaključila da tamo nije samo trusno tlo, već da je i močvarno.
Tereza, kako te nije sram? Ako želiš pomoći s čizmama i pečenim karabatcima onda šuti, a nemoj se reklamirati, kao da si dala čudo. Koliki ljudi su pomogli, pa šute, a ti za par čizama ideš na televiziju i reklamiraš se. Onda odeš u Srbiju i tamo pitaš dvoranu: Prijatelji, stari gdje ste? Tereza, nama tvoja pomoć itvoje čizme nisu potrebne. Budi skromna, kao što nisi. Tako si radili i poslije rata. Skupljala pomoć, a onda se naslikavala. Al nisi ti kriva, krivi su oni koji ovo objavljuju. Zamisli koliko bi trebalo slikati i hvaliti one koji su dovezli svoje kamp prikolice, a ti se hvališ s čizmama. I još kao plačeš...