Glumac Adrien Brody na glasu je kao glumački osobenjak koji baš ne voli pričati o sebi. I u tome je već godinama jako uporan. Novinari koji od njega pokušavaju dobiti bilo kakvu informaciju o ljubavi, djevojkama ili čemu drugom vezanom za glumčev intimni svijet, nakon intervjua se od muke doslovno hvataju za glavu. O svojim ulogama, kojima pristupa detaljno do same srži, pričat će nadugo i naširoko, no kad su u pitanju malo privatniji detalji, 37-godišnji oskarovac ne odustaje od starih principa. Neki ga smatraju holivudskim intelektualcem koji živi na svoj način, drugi pak običnim performerom, malo preupornim u tome da bude drugačiji od svojih hedonističkih kolega koji bez zadrške uživaju u povlasticama filmskih zvijezda.
Jednoj britanskoj novinarki toliko se zamjerio zbog svojih nebuloznih filozofskih odgovora da ga je nazvala potpuno izgubljenom osobom koja bježi od ridikuloznosti u Hollywoodu, a najbolji prijatelj mu je čivava Ceelo Vicious, uz ironičan zaključak: “Teško je Adrienu shvatiti tko je on zapravo kad je najbolji u tome da bude netko drugi. Koliko je dobar u svojoj najnovijoj, za sebe netipičnoj ulozi plaćenika Roycea koji predvodi grupu elitnih boraca dovedenih na jedan planet kao plijen, možete otkriti u akcijskom hororu ‘Predatori’ od 8. srpnja.”
Do sada ste pomno birali karakterne uloge u dramama, jedna od najpoznatijih ona je u “Pijanistu” Romana Polanskog za koju ste nagrađeni Oscarom. Što je presudilo da se odjednom nađete u sasvim drugačijoj ulozi akcijskog junaka kojeg je 1987. glumio Arnold Schwarzenegger.
– Izazov i znatiželja, vječna želja za istraživanjem nepoznatog. Za glumca je najvažnije nikad ne postati predvidiv, jer si onda mrtav u očima svojih obožavatelja. Mnogima koji su se dokazali u komedijama ne pruža se tako često prilika za ulogu u nekoj drami. Želim odstupati od takvog stereotipa. “Predatori” su mi u tome itekako pomogli. Još se sjećam dana kad sam u kinu gledao Arnolda Schwarzeneggera u prvom originalnom dijelu, kao i uzbuđenja koje mi je priuštio. Bio sam tada još dijete. Obožavam ZF horore, zbog toga sam i pristao glumiti u jednom takvom filmu.
Jeste li svom akcijskom junaku Royceu udahnuli imidž borca intelektualca?
– Ako otvorite novine i pogledate današnje vojnike, vidjet ćete da svi izgledaju poput mene. Za ovu ulogu važna je bila fizička pripremljenost, ali ne i nabildanost. Važnije mi je gledateljima što realnije na veliko platno prenijeti maštovit scenarij nego isticati svoju besprijekornu fizičku pojavu koja tamani nezemaljske stvorove na drugom planetu. Htio sam dočarati obično ljudsko biće koje će upotrijebiti pamet, a ne samo silu u borbi s neprijateljem. To je moj pristup ovom liku.
Koliko je ova uloga za vas bila jedan čin ‘glumačkog oslobađanja’?
– Iskreno rečeno, bila je veliko olakšanje. Zbog toga sam se dugo borio za nju. Drugačije je kad glumite nekog tko je karakterno već definiran i tu ne možete mnogo eksperimentirati. Royce se mora snalaziti u svakakvim situacijama u borbi za preživljavanje, mora biti odlučan, hrabar, brz, pa je bio užitak glumiti takvog ‘čistunca’. Savršena doza zaigranosti i hladoće koja, kako kažete, oslobađa.
Jeste li ikad bili ovisni o nekim kompjutorskim igricama koje su vam pomogle da se udubite u ovu nestvarnu priču i likove?
– Igrao sam paintball da se udubim i dao sve od sebe da me ne pogode. Kad su u tome uspjeli, bio sam očajan. Trebalo mi je nešto da osjetim taj strah dok me veliki neprijatelj progoni poput mete kao u King Kongu. Osim toga, jedan dio filma snimali smo u džungli, nije bilo teško ući u atmosferu filma. A i odrastao sam u New Yorku te okusio dosta opasnih situacija.
Scenarist filma Robert Rodriguez pobrinuo se u ovom akcijskom hororu i za dovoljno komičnih scena.
– Smijeha nikad dosta. Pa bilo ga je i u “Pijanistu”! Posao trebaš shvatiti ozbiljno, ali na setu trebaju postojati i oni lakši trenuci, kad se smijehom liječiš od velikog pritiska i stresa. Royceovo stanje uma bilo je mnogo lakše podnijeti od nekih drugih likova koje sam glumio. (smijeh)
Redatelj Nimrod Antal dijelio je glumcima slasne palačinke kad bi bio iznimno zadovoljan njihovim trudom na setu. Koliko ste ih vi dobili?
– Nekoliko, i to onih najboljih s borovnicama! (smijeh) Nimrod je sjajna osoba, hrabar entuzijast. Shvatio sam koliko želi da ovaj film bude moćan i smiješan, mislim da smo u tome uspjeli.
Vaša glumačka karijera počela je sasvim slučajno, i to zahvaljujući jednom poslovnom zadatku vaše majke.
– Mama je tad radila kao fotograf za jedne novine. Imala je snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u New Yorku na koje je povela i mene. Uvijek me vodila na svoja snimanja. Rekla mi je da se upišem na satove glume jer će me umjetnost potpuno zaokupiti i držati podalje od nevolja u pubertetu. Poslušao sam je i uživao. Jedno vrijeme bio sam mađioničar na dječjim zabavama sa svojim performansom “The Amazing Adrien”. Tako sam zarađivao novac u srednjoj školi. Bio sam jako dobar u tim iluzionističkim točkama.
Izjavili ste da vas glumačke nagrade ne mogu učiniti sretnim čovjekom.
– Mogle su dok nisam ispunio mnoge svoje snove na poslovnom planu. Tad sam shvatio da čovjek mora s godinama mijenjati svoje prioritete, inače će postati nesretan i neizgrađen. Još uvijek sam jako strastven kad je u pitanju posao, ali sam se osim na njega usredotočio i na neke druge stvari koje me vesele.
Što je s ljubavlju, koliko ona trenutačno spada u vaše prioritete?
– Recimo da sam napokon shvatio koliko jednostavne stvari mogu biti lijepe i koliko sad uživam u njima. Meni nitko ne treba kuhati i prati rublje, to volim raditi sam. Nisam osoba koja oko sebe ima hrpu posluge. I kad treba skuhati večeru za osobu koju volim, to neću prepustiti nekom drugom, napravit ću to sam.
Trudite se čvrsto stajati na zemlji?
– Ne želim jednog dana sjediti sam u sobi sa svojim Oscarom kao najvećim dostignućem. Ja svog više i nemam. Odrastao sam u Queensu s jako malo novca, moji roditelji s još manje, vrlo skromno djetinjstvo uvijek me drži prisebnim. Imam ugrađene kočnice, koje zasad još nisu popustile. Nikad u svom životu nisam prihvatio ulogu zbog novca, niti ću to učiniti. Loša uloga, ma koliko bila dobro plaćena, laganje je sebi i gledateljima. Neki lako upadnu u to holivudsko blato, meni to ne treba.
Spomenuli ste odrastanje u Queensu. Kakav ste bili tinejdžer?
– Problematičan! Družio sam se s opasnim momcima iz kvarta i bio na rubu delinkvencije. Bio sam divlje i vrlo nemirno, ali jako osjećajno dijete koje je imalo divne roditelje, no nažalost nismo živjeli u baš tako divnom dijelu grada u kojem možeš lako izbjeći nevolje u tim godinama. Mislim da sam tad bio mnogo hladnokrvniji i hrabriji nego danas. Trebao si se znati snaći i očvrsnuti ako nisi htio da te gaze. Da nisam imao roditelje s kojima sam mogao razgovarati o svemu, tko zna što bi bilo sa mnom, zasigurno bih izgubio samokontrolu.
Pamtite li neki roditeljski savjet koji je utjecao na vas?
– Otac mi je rekao: “Sine, treba 15 godina da postaneš slavan preko noći”, meni je trebalo 17 i pol.
Na glasu ste kao veliki osobenjak u glumačkom svijetu. Kako je bilo surađivati s još jednim takvim, Romanom Polanskim?
– Roman nije bio pretjerano ljubazan i fleksibilan, ali je uvijek imao poštovanja prema glumcima i poslu. Na snimanju “Pijanista” praktički sam odrastao, postao jači. Jači od samog Romana. Kad kažete da sam osobenjak, znači li to da me teško definirati? To je dobro, jer u Los Angelesu i Hollywoodu vole kad vas mogu izdefinirati do srži.
Postoje li neki trenuci u Hollywoodu koje biste rado zaboravili?
– Kad sam dao sve od sebe snimajući film “Tanka crvena linija” za koji sam se dugo pripremao. Bila je to vrlo mučna i komplicirana uloga, a onda sam na prvom prikazivanju shvatio da su moj lik potpuno izbacili jer je redatelj dobio novu viziju filma. Da bude još gore, ne znajući ništa o tome fotografirao sam se za naslovnicu časopisa Vanity Fair zbog promocije filma. Bio sam razočaran i bijesan. U to vrijeme nitko u Hollywoodu nije znao za mene, nisam uopće imao novca, za obući sam imao samo jedne Nike tenisice.
Velika vam je strast hip-hop glazba, neki tvrde da ste se okušali i u glazbenim producentskim vodama pod drugim imenom?
– Već godinama pokušavam napraviti mali zalet u svijetu glazbe, samo se nikako ne mogu riješiti nekih strahova. Lakše je glazbenicima, njih će prije shvatiti kao ozbiljne glumce za razliku od glumaca koji su uvijek shvaćeni s velikom dozom sumnje kad se žele ozbiljno baviti glazbom. Dugo već stvaram glazbu, ali mi se još nije pružila prava prilika da pokažem svoj hip-hop talent. Kažu da imam previše profinjen glas koji ne odgovara tom malo ‘surovijem ‘ izričaju.
