Prije posjeta Italiji proteklo ljeto, dok sam još uvijek sa suprugom planirao putovanje, razmišljao sam o tome jesam li pretjerao kada sam smještaj u Bologni rezervirao za tri puna dana. Možda je to previše za Bolognu, pitao sam se provjeravajući na Googleu koliko je udaljena Verona, Piacenza ili neki takav mali, zanimljivi gradić koji inače poznajem samo iz donjeg dijela ljestvice talijanske Serie A, a sve za slučaj da mi, što ja znam, u Bologni brzo dosadi ili da već u jedno prijepodne vidim sve ono što se vidjeti treba. Promijenio sam stoga rezervaciju na samo jedan dan!
Nakon nepunih 24 sata, međutim, što sam bio u toj prijestolnici Emilia-Romagne, a za vrijeme kojih sam jeo tako božanstvene mortadele i pršute da se pitam jesu li to uopće isti oni naresci koje sam cijeli život tako nazivao i, sad mi je žao, ali i konzumirao, pio vino koje ne moram miješati s kiselom da bi donekle bilo pitko, već sam s velikim užitkom popio cijelu butelju nakon koje kao da sam se ponovno rodio, a ne - što je inače slučaj - poželio umrijeti, pogledao sjajnu talijansku komediju iz 60-ih "Sapore di mare" ("Doba za ljubav") u otvorenom kinu na Piazzi Maggiore, gdje je vladala fellinijevska atmosfera koju su ovi manji talijanski gradovi unatoč globalizaciji uspjeli i dalje sačuvati, te općenito se proveo bolje nego ikad u životu - shvatio sam da bih u Bologni mogao provesti tri života, a kamoli ova tri unaprijed rezervirana, ali onda nažalost i otkazana dana. (Imaju, uzgred kazano, i dobre dućane za šoping pa sam se malo odmorio i od supruge...)
A sa svakim gradom je tako - shvatio sam najkasnije gledajući HRT 2 posljednjih sedam dana - ali pod uvjetom da znaš kamo treba ići, što se mora vidjeti, koje su posebnosti nekog mjesta te ima li nekih manje poznatih dijelova koje također ne bi trebalo zaobići. Nova dokumentarna serija koja se od proteklog tjedna u popodnevnom terminu prikazuje na Drugom programu Hrvatske radiotelevizije, "Dva, tri dana u gradu", bavi se, naime, upravo time! U svega dva-tri dana u nekom europskom gradu nastoje nam približiti sve ljepote tog mjesta, pokazati znamenitosti koje obično viđamo na razglednicama, obići slabo posjećene uličice te otkriti nešto novo čak i o svima dobro poznatim gradovima... Da sam kojim slučajem imao priliku pogledati takvu emisiju o Bologni prošle godine, palo mi je na pamet, ne bih nikada postavljao tako glupa pitanja poput onoga hoće li mi tih par dana biti previše niti bih mijenjao rezervaciju. Odmah bi, bezbeli, bukirao cijeli tjedan!
Elem, do sada sam pogledao tri epizode. Prva je prikazivala dnevnu i noćnu vrevu u Barceloni, grada koji se kroz godine itekako mijenjao i razvijao. Druga je bila o bolnici za lutke u Lisabonu, neotkrivenom šarmu nekih njegovih zabačenih ulica i nevjerojatnoj ljubaznosti domicilnog stanovništva. A treća, meni najbolja (!), koju sam naknadno pogledao na HRTi-ju u rubrici "emisije na zahtjev", bavila se svjetski poznatom, ali ipak rimskom ulicom Veneto. Nazvana je po bitki iz Prvog svjetskog rata, nekoj u kojoj su Talijani valjda ishodili pobjedu, ali slavu je stekla - podsjetila me na to ova serija - Fellinijevim genijalnim filmom "La Dolce Vita". Tijekom tih 50-ih i 60-ih godina proteklog stoljeća ulica Veneto postala je središte "slatkog života" koje je poput magneta privlačilo talijanske i svjetske zvijezde. Marcello Mastroianni, Ana Magnani, Audrey Hepburn i Gary Cooper, da nabrojim samo neke, ali još i mnogi drugi, najčešće su sjedili u najboljem i najskupljem kafiću u ulici - Café de Parisu, na kućnom broju 90. Kako je to kultno okupljalište društvene kreme toga doba u međuvremenu propalo - redatelj serijala nam je kao dokaz prikazao metalne rešetke koje su sada instalirane na vratima i prozorima kafića - ulica je, nažalost, izgubila na svom sjaju i popularnosti. Više nije centar tog "slatkog života" koji se tih dvadesetak godina tamo svaki dan živio, noćima vjerojatno još i više, ali je i dalje, objašnjavaju u toj rimskoj epizodi koju svakako preporučujem, jedna od skupljih jer se u njoj nalaze izvrsni restorani poput Harry's bara i vječno krcatog Hard Rock Cafea, ali i mnogi hoteli s pet zvjezdica te američka ambasada. Duh Coco Chanel je, kažu ugostitelji i stanovnici te ulice, ovdje i dalje prisutan! U ovo nedoba koje živimo, tijekom kojega nam globalna pandemija koronavirusa ograničava kretanje, ovo televizijsko putovanje tom slavnom rimskom ulicom bilo mi je itekako potrebno.
U vrijeme, naime, kada se skoro pa nikamo ne može putovati, "Dva-tri dana u gradu", osim toga što je iznimno poučna emisija, dođe nam i kao neki nužno potreban bijeg od stvarnosti. Pa makar, evo, i samo na dva-tri dana...HRT-u stoga dodjeljujem ovotjednu TV ružu, a prilikom bukiranja svog idućeg putovanja neću ponoviti pogrešku od prošle godine da odluke o duljini boravka u nekom gradu donosim na temelju nedovoljnih informacija, već ću sasvim sigurno izabrati jednu od ovih europskih destinacija koje je francuski redatelj Jerome Cheval izvrsno obradio u ovom osmodijelnom serijalu.
