Emisiju o filmu “Posebni dodaci” fanatično pratim još od 2008. g. kada se počela prikazivati. Isprva je bila dvotjedna, što je svakako bilo premalo za tako kvalitetan koncept, pa je već nakon prve sezone te iznimno pozitivnih reakcija, započela s emitiranjem na tjednoj razini.
U njoj su tijekom ovih desetak godina gostovali istaknuti filmski autori poput Menzela, Wendersa, Tarra i mnogih drugih, a otkad je prebačena na HRT 3 – sredinom 2014. – koncipirana je kao rasprava filmskih kritičara i filmologa.
Tijekom se cijele večeri dakle razgovara o različitim filmskim žanrovima, filmovi se analiziraju s poznatim gostima, stručno se diskutira i analitično prolazi kroz filmsku povijest, otkrivaju neki novi detalji u filmovima, pozadinske priče te filmski podučava i obrazuje gledatelje, a nakon svakog takvog segmenta emisije prikazuje se neki film koji je s ostalim filmovima te večeri povezan određenom temom. Nakon filma, ponovno slijedi diskusija, i tako sve dok ne odgledamo tri-četiri uglavnom vrhunska filma, koji se ne mogu baš često vidjeti na televiziji.
Ovotjedna tema bila je: sportski film, a kako mi je to jedan od omiljenijih žanrova, pa gledam čak i filmove o sportovima koje, zapravo, uopće ne volim, niti bih pogledao neku njihovu utakmicu, “Posebne dodatke” i četiri prateća filma nisam mogao propustiti iako sam iduće jutro imao i te kako važan dogovor. Elem, iranski film “Hladan znoj”, o kapetanici ženske momčadi dvoranskog nogometa, otvorio je serijal filmova. Nakon 11 godina truda glavnoj junakinji se konačno ostvario san i Iran je u završnici Azijskog kupa. Na dan odlaska, međutim, ona u zračnoj luci saznaje da njezin suprug nije potpisao dopuštenje da može napustiti zemlju i tu započinje njena borba da se izbori za prava koja se u većini civiliziranog svijeta podrazumijevaju. Taj višestruko nagrađivani film poslužio je kasnije za prekrasnu raspravu o tome zašto nogometa kao sporta baš i nema puno u filmovima, a i onda kada ga ima – kao što je slučaj s ovim filmom – služi samo kao okidač za neke druge, uglavnom socijalne priče.
Razlozi su za to višestruki; od vizualne estetike do popularnosti tog sporta u SAD-u, ali ja bih – kao veliki obožavatelj te najvažnije sporedne stvari na svijetu – ipak izdvojio onaj da je taj sport sam po sebi toliko zanimljiv i nepredvidiv da bi se njegovo prikazivanje na filmskom platnu činilo neuvjerljivo. Tko bi normalan, naime, mogao povjerovati u film koji nudi preokrete kakve nam je ponudila, recimo, ovogodišnja Liga prvaka? Već nakon drugog Origijeva gola na Anfieldu – našalio se Dean Šoša u emisiji – svaka iole ozbiljna osoba napustila bi kinodvoranu...
Godine 1994. snimljen film “Bleu Chips”, s Nickom Nolteom u ulozi košarkaškog trenera na sveučilištu, koji ne želi poput svojih kolega kršiti pravila o financiranju igrača, jedan je od tih filmova kakvi se o nogometu ne snimaju. U prvom je planu dakle sama igra te se tijekom filma može i te kako mnogo vidjeti. (Usporedbe radi, u ovom prethodnom, nogometnom filmu iz Irana, lopta se nakon samog početka filma, skoro pa uopće ne kotrlja). Drugi segment ‘Blue Chipsa’, taj o ispravnosti i poštivanju pravila, bliže je onome što u nogometnim filmovima možemo vidjeti. Po tom pitanju je, međutim, ovaj film poprilično loše ostario jer se u posljednjih 20-ak godina otkako je snimljen, pokazalo da su oni koje se u filmu prikazuje kao negativce jer protivno pravilima potiču plaćanje igrača, zapravo, u pravu.
O tome se u SAD-u posljednjih godina vodila velika debata tijekom koje su zaključili da i oni, eto, imaju pravo na dio kolača te da umjesto X-ica zaslužuju i kreditne kartice, a što je rezultiralo određenim promjenama u pravilima krovne organizacije za sveučilišni sport. Bez obzira na to, Nick Nolte, ali i Shaquille O’Neal, Penny Hardaway, Larry Bird i mnogi drugi koji se pojavljuju o ovom zbilja sjajnom filmu, svoje uloge odigrali su svakako bolje nego što je to njihova sveučilišna ekipa učinila tijekom te ekranizirane gubitničke sezone. Preostala dva filma prikazana u sklopu emisije bila su američki noir film “Šampion”, s Kirkom Douglasom u ulozi boksača koji se na taj način pokušava spasiti od siromaštva, ali na tom putu poprilično zastrani, te čehoslovački film o suđenju ozloglašenim navijačima Sparte iz Praga koji su uništili vlak tijekom putovanja na gostujuću utakmicu.
U trenutku završetka ovog potonjeg, zbilja izvrsnog filma o navijačkoj supkulturi, bilo je već četiri sata ujutro i shvatio sam da neću stići na onaj ranije spomenuti i, veoma važni jutarnji sastanak. Nije mi, međutim, zbog toga uopće bilo žao. Filmski kritičari Dean Šoša, Živorad Tomić i Dejan Jovović cijelu tu noć briljirali su do te mjere da TV ružu ne dodjeljujem samo “Posebnim dodacima” općenito, za sav rad od 2008., već i njima posebno za ovu prošlotjednu emisiju koja je i sama na trenutke bila napeta poput neke sportske utakmice. Žao mi je samo čovjeka s kojim se već tjedan dana bez uspjeha pokušavam poslovno sastati, a kojem ću, čini mi se, ponovno morati otkazati. Ove subote se, naime, u “Posebnim dodacima” bave opusom grčkog redatelja Yorgos Lanthimosa, a pogotovo to se ne smije propustiti.
