"Provjereno", najgledanija istraživačka emisija u Hrvatskoj koja slovi kao sinonim borbe za pravdu, nakon ljetne stanke vratila se na Novu TV. Nakon uspješno odrađenih 15 sezona i više od 640 emisija "Provjereno" je i novu, 16. sezonu, startalo udarnim pričama iz hrvatske svakodnevice, i to na čelu s Matom Barišićem koji je uređivačku palicu ove emisije preuzeo prošle godine nakon odlaska Ivane Paradžiković s Nove TV. Redakciji "Provjerenog" Mate, koji je kao dječak maštao o tome da će postati glumac, pridružio se na samom početku još 2007. godine kao reporter, a u intervjuu je otkrio što ga još uvijek drži u ovom poslu, u kakvim se opasnostima našao zbog svog novinarskog poziva, koje su mu se reportaže zauvijek urezale u sjećanje, a prisjetio se i slučaja u kojem je zajedno s policijom i HGSS-om u zadnji tren uspio spriječiti suicid jednog svog sugovornika koji je bio žrtva pedofila koji za svoj zločin nikada nije bio adekvatno kažnjen.
Nova sezona "Provjerenog" krenula je s emitiranjem. Što sve gledatelji mogu očekivati u emisijama koje su pred nama? Koje priče bi mogle posebno uzburkati domaću javnost?
Ono što čini razliku i zbog čega je "Provjereno" 16 godina najgledanija istraživačka emisija, nisu samo teme - već pristup. Idemo dalje, donosimo pozadinu, ne odustajemo dok ne dobijemo odgovore. Tako će biti i u 16. sezoni. Od slučajeva koji su potresli javnost i ispovijesti ljudi koji traže nestale, do nevjerojatnih međunarodnih prevara u turizmu, istražujemo zdravstveni problem s kojim se susreće svaka deseta žena u zemlji, donosimo priče o ljudima koji su odlučili potpuno promijeniti svoj život. Ono na čemu već radimo su priče o korupciji, kriminalu, namještanju poslova, socijalnoj nepravdi, ali i one koje donose dašak pozitive. Više ne otkrivam - gledajte nas!
Prije nešto više od godinu dana preuzeli ste uređivačku funkciju emisije, i to gotovo preko noći. Kako ste reagirali nakon što su upravo vama ponudili da vodite kormilo emisije u idućim sezonama? Jeste li novi izazov prihvatili bez puno razmišljanja?
Pa, ne mogu reći da nisam bio iznenađen! Prvo sam pomislio da je to nešto privremeno. No postalo je stalno. Odgovornost ove pozicije je golema. A moj odnos prema poslu je uvijek bio da sve mora biti "pod kontrolom". Na ovoj poziciji moraš prije svega biti organiziran, a opet ne biti control freak! Jer to ne donosi ništa dobro. Snašao sam se, čini mi se. Mislim da bi o tome možda bilo bolje pitati moje kolegice. Bilo je dosta posla, promjena je bila svima, ne samo meni. No uspjeli smo zajedno. S nekim od ljudi iz redakcije radim više od desetljeća pa znam kako tko diše. Znam da na njih mogu računati. Direktorica Informativnog programa Ksenija Kardum u tome mi je stvarno bila podrška. Ne mogu reći da nije bilo stresa, ali, novinarski posao ionako bez stresa nije novinarski - zar ne?
Biti kolega, sindikalni povjerenik, psiholog, prijatelj, pomoćnik, savjetnik, onaj tko donosi kolače kad svima padne šećer i pokupi šalice kave jer su do 3 ujutro montirale priloge - a uz to još i urednik koji mora donositi odluke. Nekad mi se čini da bi bilo lakše da ih ne znam. Da sam padobranac. A opet - drago mi je da ih znam sve ove godine koje smo proveli zajedno gradeći ovu emisiju. Teren? Naravno da mi nedostaje. To je bilo ono što me držalo 16 godina. Sjesti u auto, otići nekamo gdje nikad nisi bio, upoznati nove ljude, čuti neispričane priče. Nisam tome do kraja rekao zbogom!
Kako trenutno izgleda vaš radni dan? Zasigurno se po mnogočemu razlikuje od dana koje ste prevodili na terenu.
Pa ja sam po prirodi ranoranilac. Obično sam u redakciji oko 8 ujutro. Tijekom dana nastojim riješiti sve što mogu. Od dogovaranja tema s kolegicama, pregledavanja tekstova, pomoći oko organizacijskog dijela, istraživanja tema, ali i savjetovati što i kako snimiti. Srijeda i četvrtak su obično "ludi dani". Tada se radi dok se posao ne napravi. Ovo je posao koji ovisi o mnogo toga, prije svega o ljudima. Tako da sam na telefonu ili za laptopom i izvan posla. Nastojim koliko god je moguće privatni dio odijeliti od posla. Ali kao što rekoh, ovaj posao nije od 9-17. pa samim time je i nemoguće potpuno se isključiti.
Snaga vaše emisije leži u neustrašivim reporterima koji su spremni gotovo na sve ne bi li istinu i pravdu istjerali na vidjelo. Kroz godine se ekipa mijenjala. Jeste li zadovoljni trenutačnom postavom?
Puno je ljudi prošlo kroz emisiju. 12 minuta reportaže koju vidite u finalu - nije samo 12 minuta. Ponekad je to 12 dana, pa i tjedana rada. Opasnih situacija ima, stres je sastavni dio, zbog odgovornosti prema onome što radimo. Mnogi taj tempo vole, neki s njim mogu živjeti - drugi ne. Svi, baš svi - ostavili su nešto dobro u ovoj emisiji. A trenutačna postava je sjajna. Od već prekaljenih veteranki, Eme i Maje, pa Ane koja je samo lani triput zahvaljivala na nagradama za svoj rad, Barbare koja nam se pridružila krajem 14. sezone i koja je napravila golem napredak u temama koje radi. Tu su i Sara koja svojim adrenalinskim pričama donosi posve novi uvid u svijet oko nas, Nikoline koja je tek na početku svoju karijere, do Danke, povratnice u naše redove i reporterke koju nije potrebno previše predstavljati ni hvaliti. Zna se što ona predstavlja u istraživačkom novinarstvu - ne samo naše zemlje!
U redakciji mi emocije ne susprežemo. Ne možemo. Nije to ni prirodno ni zdravo. Kad smo ljuti, ljuti smo. Kad smo sretni, ludujemo. Kad smo tužni, plačemo. Svi. Naravno, u našem radu, ono što izlazi van - mora biti prije svega profesionalno odrađeno.
Na koje ste priče posebno ponosni u vašoj dugogodišnjoj karijeri?
Nikada nisam imao sektor koji sam pratio. Jednostavno, bila mi je bitna priča, kakva god bila - od kriminala, politike do socijalne tematike, fenomena, tabua. Pamtit ću serijal priča o načelniku općine Čeminac, mladićima koji su bili žrtve pedofilije i to od strane svećenika. Ivicu i Jagodu Grdović - roditelje koji su život posvetili teško bolesnom djetetu koji je nedavno preminuo, krvnoj osveti koju sam snimao u Albaniji, čovjeku koji je godinama susjede maltretirao skupljanjem smeća a mene i kolegu snimatelja napao. Pamtim i Nicka Vujičića - čovjeka bez ruku i nogu, govornika i motivatora s kojim sam dvaput snimao priču. U 15 godina, bilo je tu sigurno 600-injak priča.
Puno je priča na kojima ste radili i koje su imale naposljetku sretan završetak. Postoji li neka koja vas je posebno dirnula, a da nije imala sretan kraj?
Upravo spomenute priče o pedofiliji. Te nisu imale sretan završetak. Krivci nikada nisu dobili adekvatnu kaznu. Jedna od žrtava danas živi daleko od Hrvatske. Nije više mogao živjeti s tim teretom u ovoj sredini. Druga je pak žrtva čak pokušala suicid. Poruka koju sam tada dobio, i danas mi ledi krv u žilama. Bio je to pozdrav očajnika koji je krenuo oduzeti si život. Srećom, uspjeli smo putem GPS-a locirati signal, obavijestiti policiju. Akcijom HGSS-a – spašen je. Takve sudbine uvijek su teret. Koliko god godina prošlo, nikada na njih ne gledam kao bilo i prošlo!
Jedino pogonsko gorivo je to što u pravilu ovaj posao ipak malo više volim nego što zbog njega ludim! Stavim pluseve i minuse i kako god okrenem, opet je pluseva više. Ne mogu reći da nisam nikad razmišljao da dignem ruke. Bio na izlasku! Jesam! Pa opet prespavam. I shvatim - ja sam novinar. To je to. I kirurgu ili poljoprivredniku vjerojatno dosadi njegov posao, bude težak. Pa onda nekom spasi život ili shvati - gle kako je njiva super rodila. I kaže - to je to. Ono što mi je definitivno veliki plus su moji najdraži ljudi. Obitelj - moja oaza mira, ona u kojoj napunim baterije. Dobijem podršku. Krenem dalje.
Kao dječak ste maštali o tome da postanete glumac ili veterinar. Kako ste naposljetku završili u novinarstvu? I kako su izgledali vaši novinarski početci? Gdje ste kovali zanat?
Glumim djeci. To je to od glume. Oni su mi najvjernija publika. Pa se smijemo i glupiramo koliko smo dugi i široki. Veterinar neću biti. Ali ljubitelj životinja - hoću i jesam. Jednom ću imati koke, pčele… ma svašta. Dotad, tu je naša Stela. Najbolja mačka na svijetu. A novinarski počeci? Baš počeci? Računa li se školski list Zvono koji smo pokrenuli u OŠ Žitnjak tamo nekad davno kad sam bio 7. ili 8. razred? Prvi pravi doticaj s novinarstvom bio je na Dan antifašističke borbe. 22. lipnja 2004. kad sam ušao u redakciju Magazinskog programa na RTL-u. I tamo ušao u svijet iz kojeg još ne znam izaći!
Za svoj rad nagrađeni ste i nagradom Lider. Koliko vam znači to priznanje? Znače li više nagrade struke ili pozitivne reakcije gledatelja i njihove zahvale?
I jedno i drugo je lijepo. I jednom i drugom se veselim. I divno je kada struka prepozna tvoj rad. I kad svi ti silni ljudi kažu - bravo, sjajna ste ekipa! I svega toga ima. Kao i kritika. I kritike mi volimo. Jer nas uče biti boljima. Puno je i situacija ovako na cesti, trgovini… Sjećam se jedne od takvih situacija. Žena s djetetom u bolnici u Klaićevoj. Ja "u civilu", sa svojim djetetom krenuo na pregled. I žena mi kaže - "hvala vam puno". Rekoh, nema problema. Ja sam mislio zahvaljuje na tome što joj držim vrata da uđe. No ona nastavlja - "hvala vam na svemu što radite u emisiji!" Eto, takvi potpuni neznanci, koji samo imaju potrebu reći ti da dobro radiš posao - to je najveća nagrada.
Nažalost, tijekom svih ovih godina znali ste se susretati i s raznim prijetnjama, a nalazili ste se i u životnoj opasnosti. Iako odajete dojam neustrašive osobe, kad dođete doma nakon napornog radnog dana i legnete u krevet, prođe li vam najgori scenarij kroz glavu?
Moram priznati da o tim svim slučajevima ne razmišljam. Barem ne tako da sam zbog njih osjećao strah. Više bi me znale proganjati priče i sudbine ljudi koje sam snimao. S vremenom osjetiš i promjene na sebi koje ne možeš drukčije opisati i objasniti osim kao posljedicu stresa. Do sad sam našao način kako se s time nositi. Nadam se da ću i nadalje.
Jeste li ikada bili primorani tražiti policijsku zaštitu?
Ne u smislu da me netko čuva doma ili dok sam na radnom mjestu u firmi. Odlazak osiguranja na teren zbog mogućih ekscesa, toga je bilo. Bilo je i ekscesa bez podrške osiguranja. Čovjek koji nam je prepriječio put autom, izašao s metalnom šipkom i prijetio. Čovjek koji nas je napao i trčao za nama i gađao nas. U tim slučajevima smo kolega i ja obavijestili policiju.
Novinarski posao dosta je stresan. Kako se vi nosite sa stresom? Što vas opušta?
Odnedavno ponovo bicikl. Šetnja. Knjiga, koliko god sam je znao zanemariti jer iskreno - čim legnem zaspim. Kuhanje. No prije svega - sve što uključuje moju obitelj. Od naših izleta, do gledanja filmova na kauču. Oni su mi najdraži i najbolji suborci u borbi protiv stresa.
Nosite li svoj posao kući? Zasigurno vam se vrlo često događa da se ne možete isključiti i van radnog vremena.
Nećemo se lagati, nosim! Trudim se koliko mogu, ali kao što rekoh, nemoguće je potpuno se isključiti. Barem ne na dulje vrijeme.
U braku se i otac dvoje djece. Jesu li vas djeca ranije rado gledala na TV-u? Kako oni doživljavaju vaš posao?
U doba kad ide "Provjereno", oni spavaju. Reprizu nekad uhvate. Ali neki od sadržaja ipak nisu primjereni za njihovu dobu. Ono što jest - rado im pokažem jer je većina toga online. Sad me više ne gledaju toliko na TV-u. Prije bi moje pojavljivanje uvijek bilo popraćeno povicima - vidi tatu! I onda smijeh. Jer koliko god to bilo normalno, to sam ja. Tata koji je sad nešto kao ozbiljan na ekranu. Sad im je moje pojavljivanje veće iznenađenje. Neki dan sam sinkronizirao jedan strani ton za priču u Dnevniku Nove TV. Pa je moj osmogodišnji sin komentirao onako usput – "ovaj priča k'o naš tata!" Uglavnom, znaju oni gdje radim i što, ali rijetko nam je to tema razgovora.
Imate li još neispunjenih profesionalnih ambicija? O čemu maštate? Gdje se vidite u budućnosti?
Vidim se sretan i zdrav. Vidim svoje najvažnije i najdraže ljude oko sebe. Vidim se kako radim što volim. I kamere i teren i pisanje. Vidim kućicu izvan Zagreba s golemim vrtom, voćnjakom. Kokama i pčelama. Ma svašta ja vidim.
VIDEO Anđa Marić: Ljudi su mislili da sam pijana jer od bolesti nisam mogla hodati
Koliko samoreklame. Tonije borba za pravdu nego borba za više reklama kroz senzacionalistički sadržaj.