Kada se ULTRA Europe prvi put organizirala u Splitu, tretirana je od javnosti kao nekakav kratkotrajni spektakl koji će se održati jednom, eventualno dvaput prije nego što organizator bankrotira ili pobjegne glavom bez obzira od hrvatskih propisa koji podupiru sve osim poduzetništva. Međutim, još malo pa dolazi sedma ULTRA Europe, uvjerljivo najveći festival u nas, jedan od najvećih u Europi. Događaj koji je transformirao Split uspio je stvoriti naviku pa ga se tretira gotovo kao datum na kalendaru koji unaprijed označimo. Josip Joe Bašić vjerojatno nije pretpostavljao da će kao promotor i organizator ULTRE biti toliko medijski izložen, no ovdje se cijeni one koji pokreću, čine to unatoč uobičajeno maloj vjerojatnosti za uspjeh. Ususret sedmom festivalu ULTRA Europe napravili smo s Joeom Bašićem intervju koji objašnjava kako je ULTRA uspjela, zašto baš u Splitu, može li u Zagrebu, zašto nemamo više takvih događaja.
Koliko vaša tvrtka trenutačno zapošljava?
Trenutačno imamo više od 300 stalno zaposlenih. MPG je vodeća marketinška agencija kada je riječ o promociji i eventima u retail i live digital segmentima. Tu smo više od 20 godina, osnovani 1997., vodeći smo i po broju stalno zaposlenih i po prometu. Urede imamo i u Ljubljani, Beogradu i Skoplju s više od 400 zaposlenih u regiji.
Rade li svi na ULTRI?
Radimo za međunarodne i domaće tvrtke, u Makedoniji su nam klijenti Samsung, Philip Morris, Coca-Cola. Sličan široki raspon klijenata imamo i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Naš marketing je izravno vezan s potrošačima, a zadatak nam je animirati potrošača. ULTRA kao događaj jedan je od trenutaka koji nam omogućuju da razvijemo kulturu u određenim ciljanim skupinama. Kada nas pitaju zašto to radimo, odgovor je da želimo napraviti nešto značajno za dobni segment 18-30 godina koji traži specifično događanje. A ULTRA je u svijetu prepoznata kao jedan od vodećih festivala pa smo i zbog toga bili motivirani organizirati ga u Hrvatskoj.
Nije još mnogo vremena ostalo do nove ULTRE. Što se već zna?
Bit će to najveća ULTRA dosad kada je riječ o broju posjetitelja. Trendovi su takvi da smo prodali 20 posto više ulaznica u odnosu na sve prethodne godine, što je za festival koji se sprema za sedmo izdanje veliki uspjeh. Kvalitetnije i aktivnije krenuli smo u razvijanje novih tržišta kao što su Španjolska, Skandinavija i Azija, a rezultati tog rada već se vide. Zanimljivo je da će Španjolska ove godine biti zemlja s najvećim brojem fanova ULTRE. To je znak da se može uložiti u neko tržište i uspješno ga animirati da dođe u Hrvatsku. Također imamo velike planove i za Aziju. Pokrenuli smo ozbiljne inicijative u Koreji, Japanu i Kini, a to su tržišta s ukupno više od dvije milijarde ljudi. Kod njih je kultura elektroničke glazbe tek u počecima te je veliki trend u Aziji. Na tom kontinentu ULTRA Worldwide ima 12 događanja. Usko surađujemo i s njima kako bi što više fanova iz Azije došlo na naše izdanje.
Zašto toliko međunarodne publike voli doći u Split?
Svaki stanovnik svijeta sanja da jednog dana posjeti Europu i osjeti tu kulturu. Ipak su počeci kulture ovdje i svatko to želi doživjeti i vidjeti barem jednom u životu. Imamo sreće što je Hrvatska u Europi i što joj pripada. Moja vizija festivala ULTRA Europe uvijek je bila da se pozicionira kao vodeći festival na Starom kontinentu, odmah nakon što Hrvatska uđe u Europsku uniju kao jedna mala zemlja koja ima sve što i druge europske zemlje kad je riječ o baštini i kulturi. Mislim da smo to uspjeli napraviti. Svi Azijci obožavaju Europu i, nakon što steknu financijsku sigurnost, žele posjetiti Europu. Vidimo veliki interes u tome da ljudi iz Koreje i Japana dođu i posjete jedan od najvećih festivala u svijetu.
Zašto festivali elektroničke glazbe okupljaju toliko ljudi?
Bavim se glazbom više od 30 godina. Za studiranja sam vodio klub, nakon studija sam organizirao različita događanja za najveću agenciju u Kanadi, od koncerata do festivala, svega povezanog s glazbom. Tako sam uvijek bio dijelom glazbenog svijeta, pratio sam sve žanrove. Nisam slušao samo jednu vrstu, već sam pratio trendove, no uvijek je tu bio afinitet za plesnu glazbu. Ti trendovi su zadnjih 20 godina jasni. Mislim da je internet razlog zbog kojeg je elektronička glazba sada jako prisutna, čak i na radiju. Prije je bila underground, a zadnjih 7 do 10 godina postala je dio pop-glazbe. Moj zaključak jest da naše mlađe generacije nisu više one koje poput nas slušaju cijeli album, nego je to generacija interneta kod koje zadržavanje pozornosti traje 30 do 40 sekundi. Elektronička je glazba tome prilagođena, a to se da i osjetiti kada dođete na ULTRU. Vidite koliko je sve prilagođeno takvoj publici i pristupu. Bitno je i kako je elektronička glazba prepoznala da ljudi traže doživljaj, iskustvo. Elektronički festivali mjesto su gdje se mladi ljudi okupljaju i osjećaju jedinstvo. U ta se tri dana maknu od svih problema u svijetu. Hrvatska ima sreće što imamo najveći broj zemalja od svih drugih ULTRA festivala. Miami traje već 23 godine i ima 80 zemalja, dok mi imamo 140 kontinuirano od 2013. Dosta je to ako znamo da Olimpijske igre imaju 196 zemalja. To je velik broj i još jedna potvrda koliko su Hrvatska i Europa zanimljive cijelom svijetu i koliko je čak i lakše doći u Hrvatsku osjetiti energiju ovog festivala nego potegnuti sve do Amerike. Kada smo zaključili da ćemo organizirati festival u Hrvatskoj, Russel Faibisch, vlasnik i osnivač ULTRA Worldwide, rekao mi je da mu je jako bitno da se festival održi upravo u Hrvatskoj i Europi jer je elektronička glazba krenula iz Europe. Kada je vidio ljepote Hrvatske i grad Split, povezao je njegove značajke s Miamijem i rekao da imamo mogućnost biti i veći od izdanja u Miamiju. Danas se ULTRA održava na svim kontinentima, i u Australiji gdje se u veljači premijerno održala u Sidneyu i Melbourneu. Mi smo po veličini odmah iza Miamija koji je čak 13 godina stariji. Ako ovako nastavimo, možemo biti i najveće izdanje u svijetu.
Jedina prava konkurencija u Europi je Tommorrowland koji je i dalje veći od ULTRA Europe. Zašto uspijeva?
Tommorrowland je zasigurno najveći festival u Europi. Jako cijenim to što rade i primjer su smjera kojemu bi svi trebali težiti. Ulažu golem novac i sredstva, a ono što je najvažnije jest to što su stvorili kulturu u tom dijelu Europe koja jasno ukazuje kako je elektronička glazba industrija. Prvi su prepoznali što mladi traže. Sada imaju i najveću konferenciju za elektroničku glazbu koja se održava u Amsterdamu, pri čemu taj grad posjeti 300.000 ljudi. Ta je podrška rezultirala time da oni sada imaju najveći festival u Europi. Razlika je između Tommorrowlanda i ULTRE ta što Tommorrowlandu nisu uspjeli pokušaji da izađe iz tog okvira, ni u Americi ni u Brazilu. Još traže međunarodni karakter, dok ULTRA uspijeva na svim svjetskim kontinentima. Prošle je godine prodano čak milijun ulaznica, što znači da je ULTRA daleko veća. No Tommorrowland je u Europi i dalje najveći. Ali moramo znati da je Hrvatska mala zemlja i ne može podržavati financijski festival te veličine poput Belgije ili Nizozemske koje to gledaju kao jedan zajednički projekt. Borimo se s velikim konkurentom, no mogu reći i da oni nas gledaju kao velikog konkurenta, s velikim poštovanjem. Moram istaknuti i da je Tommorrowland tipičan festival koji se održava na livadi s odličnim pristupom što se tiče produkcije i izvođača, dok smo mi svoje nedostatke prepoznali odmah, kao i svoje prednosti. A to su Hrvatska, Split i otoci, što ne može ponuditi nitko. Upravo smo zato odlučili festival brendirati kao destinacijski, a ulazak Hrvatske u Europsku uniju bio nam je važan i na to smo čekali jer je naša vizija od početka bila okrenuti se svijetu kao vrhunski europski proizvod. Bilo je tu i mnogo sreće. Zahvalan samo što nismo uspjeli u EU ući već 2008. jer bi to za ULTRU bilo prerano! U Europi postoje tri tisuće festivala te nije bilo lako ući u pet najvećih. Uspjeli smo zbog lokacije, ali i Splićani su veliki razlog tome. Sve više se osjeća naš pristup prema gostima, što u svijetu nije slučaj. No imamo mi i neka ograničenja, a to je smještajni kapacitet, kao i kapacitet aerodroma koji je za ULTRE pun. Kada smo došli, bilo je šest tisuća registriranih kreveta, a sada ih je 36.000. Normalizirala se i cijena zbog odnosa ponude i potražnje.
Je li se ikada razmišljalo o nekoj drugoj lokaciji osim Splita?
Kada sam došao u Hrvatsku, prepoznao sam Split kao grad s golemim potencijalom. Mogu reći da sam tad još bio stranac i da sam primijetio da su predrasude koje sami Hrvati imaju prema Hrvatskoj nešto što prevladava i što nije dobro. Ja sam vidio Split, vidio sam Poljud, Dioklecijanovu palaču, više od 20 plaža na koje čovjek pješke može doći za desetak minuta iz središta grada. Vidio sam kulturu, more, otoke... Split je te 2006. godine smatran gradom tranzita u koji se ne ide na odmor. A danas imamo više gostiju koji za vrijeme ULTRE traže odmor u Splitu nego na otocima. Uspjeli smo promijeniti imidž grada Splita. Treba reći i kako je Split najveća urbana sredina na jugu. Vlasniku ULTRE važno je da se festival održava u velikom gradu. Tako je i na drugim lokacijama, u Seoulu, Melbourneu, Sidneyu, Buenos Airesu, Rio de Janeiru. Nije opcija otići u mjesto poput, primjerice, Trogira, ne zato što ne dijeli brojne značajke sa Splitom nego zato što je ULTRA svjetski proizvod, Olimpijske igre u glazbi. Nijedan drugi grad na jugu nema takve uvjete, stadion koji može ugostiti više od 60.000 ljudi, aerodrom, autocestu, infrastrukturu, restorane, lokale...
U Zagrebu se pokušalo organizirati ''zimsku'' ULTRU koja nije najuvjerljivije prošla.
Neću ulaziti u odluke vezane za “ULTRU” u Zagrebu jer je to nešto što nikada nije bilo dopušteno ni odobreno. Što se tiče Splita i Zagreba kao mogućih lokacija, doista jest do mišljenja vlasnika ULTRE koji je festival vidio isključivo u gradu na obali zbog poveznice s Miamijem. Zagreb nema takvu poveznicu i imidž. Pogrešno je misliti da ULTRA može uspjeti bilo gdje. Ne znam znate li, ali prvi pokušaj organiziranja ULTRE u Europi bio je u Poljskoj, no lokalni organizatori nisu u tome uspjeli. Iako je ULTRA jaka kao brend, to samo po sebi nije dovoljno i nije ključ uspjeha. Varšavu doista možemo usporediti sa Zagrebom pa je i to znak da se ovdje ULTRA ne bi mogla organizirati s jednakim uspjehom koji je postignut u Splitu.
Zašto nema više uspješnih festivala u nas, možda ne tako velikih kao ULTRA Europe?
Snažno vjerujem u tržište i tržišno natjecanje i, ako ima prilike, uvijek će se pronaći osoba koja će tu priliku prepoznati i ispuniti tu prazninu. To je jedini zdravi način razmišljanja i u ovom poslu. Svake godine imamo pokušaj organiziranja nekog manjeg festivala. I sam sam također organizirao i producirao više festivala prije ULTRE u Hrvatskoj kao što su Umagination, Big Beach, Sound Race i Diskoteka Riva. U neke sam bio uključen u segmentu sponzorstva, produkcije i ostalog i taj put zasigurno nije lak. Tko ulazi u ovaj posao mora znati da je sreća također jedan od važnih faktora i da ulazi u veliki rizik. Mislim da Hrvatska kao jedna mala zemlja ima i previše festivala, kojih samo na obali ima više od stotinu, različitog profila i žanrova. Strance to čak iznenađuje. Kanada s 36 milijuna ljudi, koja je u top sedam zemalja po BDP-u, nema taj broj festivala. Mislim da je bolje orijentirati se prema kvaliteti umjesto prema kvantiteti. Bolje je organizirati festivale po žanrovima pa će uspjeti onaj tko se najbolje ekipira. Hrvatska kao zemlja odredišnog turizma mora njegovati takva događanja koja će privući pažnju gostiju iz Europe ili cijelog svijeta i ne treba toliko forsirati nego pustiti da se sami afirmiraju. To dolazi prirodno, a već se i vidi. Gradovi koji se orijentiraju prema različitosti ponude shvatili su da moraju imati više od sunca i mora. Hrvati su sposobni i inovativni ljudi, siguran sam da idemo u dobrom smjeru. Promjene zakona, što se tiče HTZ-a, također će potaknuti potrebe za razvoj novog sadržaja, što je alat kojim se može podržati događanje na lokalnom nivou.
Mnogi nas uvjeravaju kako festivalski biznis nije u nas profitabilan. Kako vi uspijevate?
ULTRA kao festival nije profitabilan, još se borimo za pozitivnu nulu. Imamo svoj poslovni plan koji opravdava situaciju u kojoj smo danas te vjerujemo da će se u budućnosti to sve na kraju opravdati. Festivalski biznis je posao visokog rizika gdje zarade nema dok ne dođeš do točke preokreta, kritične mase koja je potrebna za financiranje i razvoj festivala. Puno ljudi gleda samo na broj posjetitelja kao mjerilo uspješnosti i zarade, a ne vide sve brojke pa se razočaraju kad u prvoj godini ne pokriju svoje troškove. Ima razloga zašto jedan LiveNation drži sve koncerte u svijetu. Riječ je o biznisu u kojem se dogovara na svjetskom nivou pa to lokalni igrači teško mogu samo napraviti i financirati. To su golema ulaganja u kojima se sve plaća avansno, zbog čega promotor mora biti ozbiljan te mora imati niz stručnjaka oko sebe. Entuzijaste razumijem, ali znam kakav sam put prošao da bih stigao do organizacije festivala kao što je ULTRA Europe. Riječ je o oko 20.000 uloženih radnih sati nakon kojih možeš o nečemu kvalificirano govoriti. Naš je najveći problem kriva percepcija posla i uspjeha. Nije realno u dvije godine napraviti međunarodni festival.
Čini se da ni velike zvijezde nisu jamac uspjeha. Na MTV Summerblastu bio je i Will Smith, no prestali ste ga organizirati. Zašto?
Dvije smo godine organizirali MTV Summerblast. Od trenutka kada sam izašao iz organizacije ULTRE želio sam opet raditi nešto međunarodnog karaktera. Uime Valamara i grada Poreča vodili smo brigu o destinaciji Poreču pa je jedna od stvari koju smo preporučili festival međunarodnog karaktera u području pop-glazbe, poput umaškog Umaginationa. Bio mi je to drag festival i po meni vrlo uspješan jer nitko u dvije godine nije ugostio takva imena kakva smo ugostili u Poreču. Will Smith za jedan od svoja dva nastupa odabrao je upravo Poreč, što dovoljno govori. Žao mi je što i dalje ne radimo Summerblast, no bilo je nemoguće u razmaku od 30 dana raditi dva tako velika festivala. Da smo nastavili još tri-četiri godine, sigurno bismo došli na svoje sudeći po trendovima.
Jeste li imali nekih posebnih zahtjeva izvođača?
Znam da mnogo ljudi misli da su svi u industriji zabave neki zahtjevan jet-set. Naravno da ima i takvih, ali oko 90 posto njih je normalno. To su ljudi koji putuju svaki dan i kojima je bitno samo da je sve normalno, čisto i po dogovoru, to se apsolutno mora poštovati. No imali smo i zanimljivih situacija. Primjerice, na ULTRI uvijek imamo problem s privatnim avionima jer na splitskom aerodromu naprosto nema dovoljno mjesta pa moraju na Brač ili u Zadar. Onda im nije jasno kakva je to svjetska destinacija na koju ne mogu sletjeti! Imamo više od 45 aviona koji svake godine lete prema Splitu i to nam je veliki problem. Usporedbe radi, Superbowl je ove godine imao 86 što znači da se radi o jako velikom broju. Prošle smo godine Hardwella iznenadili fotografijama njegova psa Jagera koje smo postavili u njegov backstage. Znali smo koliko ga obožava i koliko mu nedostaje na njegovim brojnim putovanjima i upravo su takvi detalji puno važniji od nekakvih jastoga ili tome sličnog. Inače, jako vole hranu pa često posjete najbolje restorane u Splitu. Puno je zvijezda potvrdilo da je naša hrana najbolja, a kad to kažu oni koji mogu jesti najbolje bilo gdje u svijetu, onda znači da si zbilja dobar. Bio sam u Miamiju nedavno na ULTRA Music Festivalu i nevjerojatno je koliko izvođača govori o ULTRI dok tamo nastupa. U superlativima, naravno.
Zašto u Hrvatskoj nema više koncerata velikih zvijezda?
Vraćam se na ono što sam već spomenuo. Kako biste uspjeli u tom poslu, moraju se zadovoljiti određeni kriteriji. Sve je stvar kako prihvatiti rizik. Hrvatska je kao destinacija jako nezahvalna jer je malo tržište. Za izvođača je to nepovoljno kada se pogleda izvođenje njegovih pjesama i koliko je moguće zaraditi od autorskih prava. Nismo tu nimalo atraktivni u usporedbi s velikim tržištima poput Njemačke ili Velike Britanije. Što se koncerata tiče, ove godine će Foo Fighters u pulskoj Areni ući u pet povijesnih koncerata održanih u Hrvatskoj. Žao mi je što nisam dio toga, htio sam, ali nisu prihvatili moju ponudu. No svakako dajem podršku organizatorima koji su rasprodali dva koncerta u takvom ambijentu. I sam sam osigurao svoje mjesto i jedva čekam taj koncert. Mislim da je i Michael Buble sjajan događaj, da će njegov koncert biti fantastičan. Svake godine pokušavamo dogovoriti između jednog i tri strana izvođača, no puno je prepreka. Prvo su datumi jer je u svijetu ljeto primarno za turneje, a raditi veliki koncert u zagrebačkoj Areni u ljetnim mjesecima nemoguća je misija. Rizik je tada znatno povećan. Imali smo par izvođača koji su pristali, ali na za nas nepovoljne datume. Druga je važna stvar kupovna moć. Za Justina Biebera ulaznice su bile 30 posto jeftinije od svih njegovih koncerata u Europi. Morate uzeti u obzir i da naše ulaznice imaju i 13 posto PDV-a što je 2-3 puta više od nekih država, a da ne govorim da ga neke države i nemaju. Opet smo tu nekonkurentni jer izvođači dobivaju postotak od prodaje pa idu tamo gdje mogu zaraditi više. Nebitno je pri tome koliko vole neki grad ili publiku, to je poslovna odluka. Ako izvođač radi 15 ili manje koncerata u Europi, Zagreb sigurno neće biti na toj listi jer ima 15 gradova koji su spremni dati maksimalne uvjete. Ako je koncerata više, onda je pitanje tko je organizator, kakva je ponuda i o kojem je datumu riječ. I onda je tu još dosta drugih uvjeta koje treba zadovoljiti prije potpisa samog ugovora. Lako je na tome izgubiti novac pa nije čudo da promotori propadaju.
Bi li pomoglo da se aktivnije uključi država?
Hrvatska, koja je orijentirana prema turizmu, neophodno mora kreirati sadržaj da bi privukla pozornost, ali mora i sudjelovati u troškovima organizacije takvih događaja. Nisam za to da država bude pokretač jer nema ljude koji mogu organizirati i dogovarati takva događanja. Sziget je odličan primjer festivala koji iza sebe ima snažnu podršku grada. Povrat od onog što su uložili nemjerljiv je za grad i smatram da je to odličan model suradnje. Tu također moram istaknuti i Exit koji je prepoznat diljem svijeta i postao je institucija Srbije. Proširili su se i ovdje sa Sea Starom i svaka čast dečkima koji to iznova uspijevaju organizirati. To je samo još jedna potvrda da se s dobrim organizatorom i podrškom države stvari mogu dobro usmjeriti. Mogu reći da od 2017. godine imamo maksimalnu podršku HTZ-a i postojeće Vlade i da ja festival ULTRA Europe od tada strateški projekt. Naš je put bio malo teži jer smo se na neki način morali dokazati kako bismo sve u to uvjerili. No istraživanje Ekonomskog instituta iz 2017. otvorilo je oči mnogima. U Hrvatskoj se u tih tjedan dana potroši 500 milijuna kuna zbog festivala. Učinak na državnu blagajnu je 30 milijuna kuna, a onda je tu i 200 milijuna digitalnih impresija godišnje. Uvidjelo se da su događaji poput ULTRE, INMusica, Adventa i drugih događaja na obali put razvoja turizma i države te da je ta svijest sve jača i jača u administraciji. Cilj je tu podršku dati onome tko ostvaruje rezultate i od koga ima koristi i taj filtar mora postojati.
Hoćemo li ipak vidjeti neko iznenađenje?
Svakodnevno radimo na tome. Najsretniji sam kada dobijemo potvrdu da će netko doći, poput trenutka kada nam je stigla potvrda o dolasku Justina Biebera. Kao povratnik puno svojih odluka donosim zbog svojih emocija prema Hrvatskoj, ne uvijek iz poslovnih razloga. Po toj logici ni ULTRA nikada ne bi bila u Hrvatskoj, ovdje je samo zbog okolnosti, a ne logike. Puno bih više zaradio da sam taj posao dogovorio u Barceloni. To je minus u toj priči, ali mogućnost da budemo dio povijesti taj minus nadoknađuje. Imam još par stvari koje želim napraviti, kako se stvari slažu, mogle bi se dogoditi 2020. godine.
Sve su to mafijaška posla.....ne možaš ti to samo tako organizirati:)