U vrijeme kada je naša generacija počela kužiti svijet, i kada smo, tako će se to potrefiti, u mjesecima nakon Titove smrti, preko izbora stila i muzike formirali budući odrasli pogled na svijet, najvažniji nam je bio beogradski dvotjednik Džuboks. Mimo Džuboksa dragocjeno bilo je sve što bi objavio zagrebački Polet. Mi iz Sarajeva ponešto smo se informirali i iz Naših dana, a nemalo nas će se u sljedećim godinama pretplatiti i na ljubljansku Mladinu (ja ću, uskoro, i na Tribunu i mariborsku Katedru). Koješta važno za muzičko i umjetničko uzdizanje pročitalo bi se u Startu. Dragocjeni bili su časopisi Vidici, Pitanja, novine za kulturu Oko i Književna reč... Ali samo Džuboks se, svaki broj, čuvao i arhivirao po tavanima i podrumima, jer je taj magazin, od prve do posljednje stranice, bio enciklopedija našeg odrastanja i stila, naše muzičke svakodnevice, kroz koju se diskretno provlačila i povijest naše sadašnjosti.
Prvo na što me je ova knjiga podsjetila bio je, zbog nečega, Džuboks. Ono što njezin autor, zajedno sa skupinom kolaboranata koju čine Velimir Grgić, Dino Milić Jakovlić, Marko Smiljić, Zoran Stajčić i Bojan Mandić, pokušava zapravo je vrlo džuboksovski: stvoriti čvrst kanon unutar onog što se kanonu opire, simulirati sliku vječnosti unutar ritmova prolaznosti. Podnaslov knjige je "365 najvažnijih albuma koje morate poslušati", a unutar nje je nešto kao povijest popularne muzike globaliziranoga zapadnog svijeta, od albuma Franka Sinatre "In The Wee Small Hours", objavljenog u proljeće 1955, do albuma "Folklore" Taylor Swift, iz ljeta 2020. U tih šezdeset i pet kalendarskih godina ne samo da je stao čudovišno širi i veći stilsko-estetski, politički i narativno-glazbeni komad vremena, nego se potpuno transformirala, pa retransformirala uloga popularne (nekad se to govorilo: rock) muzike u formiranju naraštaja i cijele zajednice. U Sinatrino vrijeme, muzika je bila za ples i za radio, šezdesetih se iz muzike rađala pobuna, a sedamdesetih i osamdesetih muzika je u značajnoj mjeri bila propagandno sredstvo kapitalističkog i tobože slobodnog Zapada prema komunističkom i stvarno neslobodnom Istoku.
Za našu generaciju s početka osamdesetih muzika je bila temeljni izvor estetskih, kulturnih i, što je najzanimljivije, političkih svjetonazora. Nakon pada komunizma rock postaje samo jedna od mnogobrojnih stilsko-estetskih odrednica i etiketa, politički ispražnjena, estetski neutralna, u svakom pogledu prazna. Globalna popularna glazba u novom je tisućljeću poput jogurta ili toalet papira: ne postoji tariguz koji bolje briše ljevičarsko dupe, pa tako ne postoji ni globalna pop-muzika koja danas prenosi bilo kakve političke i svjetonazorske pouke i poruke. Ono što je angažirano, to je u najstrožem smislu riječi lokalno, no kako se u primitivnim kulturama - kakva u Europi hrvatska zacijelo jest! - lokalni angažmani ne proizvode značajnije posljedice po konzumente, tako u Hrvatskoj ista publika sluša Thompsona i Aleksandru Prijović, a pohrlila bi i na Taylor Swift kada bi u Zagreb ikad stigla.
Palijan i njegova ekipa su, dakle, pokušali izvesti nešto što je unutar jednog života i jedne muzičko-konzumentske iliti slušateljske biografije nemoguće: proći tu cijelu povijest i odabrati najbolje. U tome su se, kratko rečeno, služili inozemnim kritičkim i inim parametrima, kao i parametrima vlastitog ukusa. Ako bi im se što prigovaralo, bilo bi da su skoro potpuno zanemarili lokalnu, našu hrvatsku i ex-jugoslavensku sliku stvari u tih šezdeset i pet godina. No, da bi o njoj mogli povesti računa, bili bi im potrebni povijesni instituti, muzički, televizijski arhivi, bilo bi im potrebno neko veliko i sređeno kulturno sjećanje zajednice. Nešto što, dakle, ne postoji ni u puno njegovanijim dijelovima nacionalne kulture nego što je pop-muzika. Svoj planetarni leksikon, kroz koji je morao provući i svoju privatnu povijest, Ivan Palijan je uzorno sačinio, odlično napisao i uklopio u neki jako dobar i suvremen komunikacijski, publicistički, tekstualni aparat. Kada bi ovdje o znanosti bilo riječi, rekli bismo da je ovo knjiga s vrlo moćnim i funkcionirajućim znanstvenim aparatom.
S velikim dijelom njezina izbora i sadržaja ovaj se čitatelj (i budući korisnik knjige, jer ovom se knjigom može i treba koristiti) djelomice ili potpuno ne slaže. Naročito u onim dijelovima koji se tiču alternative iz šezdesetih i sedamdesetih, te punka i new wavea, kao i pratećih stilova. Ali smisao ovakvih knjiga upravo je u tome: u neslaganju i u prepirci oko kanona. No, tko god u Hrvatskoj poželi sakupljati LP ploče, ili lutati prostorima vlastite, stvarne i imaginarne kulturne povijesti prelazeći poviješću popularne muzike, ova će mu knjiga biti neizostavni priručnik, knjiga postanka, biblija...
VIDEO Gdje je danas Oliver Mlakar? Živi na selu, a radi i u 90. godini
Ne znam na čemu Jergović temelji pretpostavku da je to ista publika. Osobno ne znam za nikog tko sluša cajke a ujedno i Thompsona, ili obratno. Usto, Thompson je rocker, iako je to etno rock, poput onog kojeg su izvodili Bijelo Dugme ili Zeppelini, ali strukturno to je rock muzika. Cajka je pak nešto deseto i posve nekompatibilno, mješavina balkanske patetike, arapskog zavijanja, turskog tamburanja i koječega