Karijeru nije izgradila na festivalskim pozornicama, jer Josipa Lisac odabrala je drukčiji put do publike, ali ipak jednom se festivalu vraćala u nekoliko navrata – Splitskom festivalu. Nekoliko puta ondje je nastupila u natjecateljskom programu, a sljedeći četvrtak, dan uoči službenog početka 56. izdanja festivala, jedinstvena Josipa nastupit će ponovno. Odazvala se pozivu direktora festivala Tomislava Mrduljaša i zajedno sa svojim bendom i posebnim gostom publici će zasigurno prirediti čarobnu glazbenu večer, a nama je priuštila ugodan razgovor u kojem je Splitski festival bio samo jedna od brojnih tema.
Odbila je ponudu za London
– Nastup u Splitu vraća me na same početke i na 1969. kada sam prvi put nastupila na Splitskom festivalu. Bio je to sjajan nastup i za mene je vrlo lijep detalj što sam bila nagrađena od internacionalnog žirija. Imala sam 19 godina, pjevala sam pjesmu “Igra valova u mom sjećanju” i pjesmu Arsena Dedića “Krenule su lađe” te me za to nagradio internacionalni žiri. Išla sam u Antwerpen gdje su bili mladi pobjednici iz Italije, Španjolske i to je bio zapravo skup nagrađenih iz cijele Europe. Upoznala sam tom prilikom Ricka Dicksona, menadžera vrlo popularne grupe Herman’s Hermits. Oduševila sam ga i želio je da dođem u London i snimam tamo, ali ja sam tada bila premlada i bilo mi je prerano za odlazak vani, ali to mi je ostalo u sjećanju, zapravo je lijepo kad te netko odmah prepozna – iznosi Josipa sjećanja vezana uz Split i pozornicu na Prokurativama gdje festival desetljećima ugošćuje glazbenike.
Na Splitskom festivalu Josipa je nastupila i 1970. s pjesmom “Kapetane moj”, a potom je napravila poveću pauzu i festivalu se vratila tek 1987. Objasnila nam je zašto je bilo tako.
– Nekako sam si zamislila da ne idem baš na festivale i kad sam upoznala Karla, rekla sam mu da ne želim pjevati po festivalima i da ne želim ovisiti o nagradama, željela sam snimati albume i ići drukčijim putem. Jasno da je Karlo Metikoš, koji je napravio cijelu glazbenu baštinu koju ja pronosim, postavio stvari tako da ne idem baš na festivale, ali nagovorio me 1987., kada je objavljen album Boginja na kojem je bila i pjesma “Nismo mi bez cilja” Nenada Vilovića, inače Splićanina, da nastupim na Splitskom festivalu. Rekao mi je: “Pa neće ti kruna s glave otpasti i bilo bi lijepo da se pojaviš.” Uglavnom, ja sam pristala i onda je nastao darmar jer sam pjevala na matricu, to jest na play back, što znači muzika je bila snimljena, a ja sam pjevala uživo. Organizatori su to dosta teško prihvatili jer je festival imao orkestar, ali Karlo i ja smo to zamislili tako i to nije naišlo na odobravanje. No, već sljedeće godine svi su to radili i išli korak dalje jer su cijele snimke, odnosno i muziku i glas, imali na matrici. Eto, kad si u nečemu prvi, dobiješ po nosu, a kad svi drugi to rade, onda je to u redu – uz smiješak govori glazbenica dodajući kako se legendarnom festivalu vratila i 2000. s pjesmom “Život je samo most” i tada je dobila nagradu, ali ne sjeća se točno koju, jer nagrade, kaže, ne broji.
Nisam tip za slavlje i ideje za to najviše dolaze od ljudi s kojima surađujem
Tijekom zadnjih godina Josipa je na svojim koncertima ugostila i ostvarila suradnje s mladim glazbenicima, a jedna od upečatljivijih je i ona sa Sašom Antićem iz T.B.F.-a koji joj je lani napisao i pjesmu “Tu” i kojeg je Josipa pozvala da joj se pridruži na koncertu u Splitu.
– Nije toliko da ja pozivam mlade glazbenike, jednostavno s nekima imam taj energetski spoj, neke se sličnosti prepoznaju. Saša će reći samo najljepše o mojoj glazbi i mislim da je jako lijepo ako ostavljaš trag za sobom koji može biti putokaz nekom drugom i inspiracija. Kroz ono što sam radila vrlo jasno sam dala do znanja da treba ostati onakav kakav jesi i da se za to treba boriti i imati svoj identitet. U našoj zemlji udomaćena je zabavna glazba, a ja nisam zabavna pjevačica i zato sam malo i htjela pobjeći od festivala. Ne mogu poreći da se na festivalima ne stvaraju hitovi i šlageri, naravno da se stvaraju, ali baš zato si svatko izabere put koji hoće. Lijepo je ako sam ostavila trag da netko drugi poželi napraviti nešto slično onom što ja radim i prepozna u tome inspiraciju i ako ta mlada osoba pomisli mogu i ja, idem probati, jer ako ustrajem, ako se ne pokorim šablonama, ako zadržim taj svoj identitet i borim se za njega, možda uspijem. Važno je zadržati identitet, da se prepoznaje da sam to ja, ne samo u glazbi nego i u razmišljanjima. U krajnjoj liniji, u životu i kroz djela najviše govoriš o sebi. U tom smislu ja vidim da ima puno istomišljenika – otvoreno i u dahu govori Josipa.
Njena energija i volja za stvaralaštvom i dobrom glazbom ne jenjavaju ni na nakon 50 godina na sceni, a tu veliku i impozantnu brojku Josipa će proslaviti sljedeće godine. Priznaje kako nije baš osoba za fešte, ali njen tim iz LA agencije nagovara je da proslave ovu obljetnicu.
– Nisam tip za slavlje i ideje za to najviše dolaze od ljudi s kojima surađujem. To je prije svega Mario Grdošić iz Los Angeles agencije, koja je meni jako slatka i tamo rade divni ljudi koji bi stalno nešto slavili, i to je zapravo lijepo. Upravo to je Mario i rekao: Imate što slaviti. Nisam slavila ni 20, ni 30, ni 40 godina rada tako da je lijepa ideja proslaviti 50. godišnjicu, jer Karlo i ja smo slavili pjesme, život, ljubav, slavili smo sve. Sad sam naišla opet na ljude koji vole slaviti. Divno je to – zaneseno priča pjevačica.
Svojoj velikoj ljubavi i čovjeku koji je uvelike zaslužan za njen glazbeni put, Karlu Metikošu, Josipa svake godine u prosincu posveti koncert koji slavi njegov rad i stvaralaštvo i istovremeno omogućava mladim generacijama da se upoznaju s bogatim Metikoševim opusom. Pitamo je kako bi voljela da se nje ljudi sjećaju jednog dana.
– Ne bih govorila o sebi, nisam lažno skromna, ali nisam ni ekshibicionist, nisam ni halapljiva ni gramziva, bit će onako kako bude, to mi je jasno, ako se netko i sjeti, meni će biti drago, a kako i zašto, to je nevažno, najljepše je ako se netko sjeti – skromno kaže i objašnjava kako je u ovom turbo lancu šoubiznisa važno sjećati se onih koji su zadužili našu glazbu.
– Karlo je jedan od najboljih autora naše glazbene scene od njegovih početaka, od Meta Collinsa kroz 60-e godine kada unosi rock’n’roll, njegovi albumi, rock-opere i koncerte koje održavam za njega, sve to radim da bih upozorila da se ljude koji su ovdje stvarali ne smije zaboraviti, jer podneblje smo i mentalitet gdje se sve lako zaboravlja. Ne slažem se s time i željela bih da pamtimo lijepo. Na kraju krajeva, Karlo i njegova glazba naša su baština i tradicija i treba biti ponosan na ono što imaš od glazbe, sporta, umjetnosti, na sve što se stvaralo, zašto to ne slaviti i ne pokazati da se to cijeni i poštuje. To je poštovanje prema svojem, ako smo Hrvatska, onda poštujmo hrvatsko stvaralaštvo i ljude koji su to stvarali jer to smo mi i to je naš identitet. To je i jedan od razloga što slavim Karlov život, njegova djela i njega samoga – kaže Josipa.
Stampedo putovanja
Povjerila nam je i kako napreduje rad na njenom novom albumu i kakve je poslastice priredila poklonicima svoje glazbe.
– Nakon prošlogodišnje pjesme “Tu” nedavno mi je izašla pjesma “Moja magija” kojoj je Alka Vuica autorica teksta, a Jani Hace potpisuje glazbu. Promovirala sam je dosad kroz tri koncerta u Tivtu, Cetinju i Beču i dobila je baš lijep aplauz. Rekla sam kasnije da je aplauz bio tako jak da mi je publika dala do znanja da sam na dobru putu. Rekla sam: Ovo sigurno bude hit – kroz smijeh govori i brzo dodaje da se samo šali te će vrijeme pokazati koliko je pjesma ‘legla’ publici.
Na novom albumu naći će se i pjesma u čiji je rad uključen i Elvis Stanić, a još se nekoliko zanimljivih ideja vrzma u Josipinoj kreativnoj mašti.
– Voljela bih napraviti album etnoglazbe, ne samo hrvatske, jer ja sam bila u sevdahu, u makedonskim tradicionalnim pjesmama i svemu tome bih dodala naše tradicionalne međimurske, podravske pjesme, pa bih onda ubacila i Dalmaciju s jednom tradicionalnom pjesmom. Sve su to skladbe koje se meni sviđaju i koje bih izvela s vrhunskim glazbenicima. Želim objaviti i album poezije i pjevanu poeziju vrhunskih naših pjesnika, a postoji i razlog za to. Naime, ja gotovo uvijek kada izađem na pozornicu čitam neku lijepu poeziju, odabir pjesme ovisi o trenutku, o tome što sam pronašla. Dosta sam vezana uz poeziju i ona uz mene kratka je, jasna, snažna i nosi poruku, a zapravo je teško sročiti u nekoliko stihova sve u čemu se može život prepoznati – govori o planovima. Njen ljetni raspored koncerata neće joj ostaviti previše vremena za odmor i kaže kako je ovo ljeto čeka stampedo nastupa.
– Imam stampedo do kraja listopada. Kad bi bilo moguće, najradije bih proletjela zrakom i samo se spustila na pozornicu, a čini mi se da će ta mogućnost biti u modi kad mene više ne bude. Toliko bih željela da se ne moram pakirati niti putovati pod klimom, od čega me glava boli, jako se klima promijenila u posljednjih nekoliko godina – kaže nam Josipa i kao potvrdu donosi zgodu koju je imala na koncertu u Tivtu.
– U Tivtu sam se borila s burom i branila sam se od nje prozirnim kišobranom. Moram taj problem riješiti sa svojim dizajnerima ili organizatorima. Predložila sam im to pa su me čudno gledali. Naime, rekla sam da bi bilo zgodno da mi donesu jednu prozirnu tuš-kabinu, to jest da izgleda tako, i ja bih u to fino stala i ne bi me ometao vjetar. Ili da mi naprave prozirni šator. Onda sam ispod tog prozirnog najlona zaštićena jer ja ipak moram pjevati tri-četiri oktave i sve što puhne, smeta mi – iznosi svoje ideje Josipa i na kraju nam kaže kako u Split nosi svoj kišobran kojim će se braniti od bure ako joj odluči zasmetati.
>> Josipa Lisac: U Šibeniku mi se dogodila prava avantura!
Josipa sve najbolje!